U Hrvatskom muzeju arhitekture u tijeku je izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića, koji je 1987. godine za potrebe hotelskog kompleksa Haludovo na Krku snimio pedesetak fotografskih motiva hotelske ponude, da bi se ove godine vratio i snimio iste kadrove, ali u danas devastiranom hotelu. Fotografije su prikazane usporedno, stare uz nove, kako bi posjetitelj jasno vidio razmjere propasti koju je hotel u međuvremenu doživio. O izložbi će sutra u 18 sati u muzeju govoriti i sam autor, a priliku da je pogledate imate do 19. rujna.
Kompleks Haludovo, a pogotovo njegov središnji objekt Palace, spada u najpoznatije radove hrvatskog arhitekta Borisa Magaša, među kojima su svakako i poljudski stadion te vrtić na zagrebačkom Mihaljevcu. Riječ je o djelu kasnomodernističkog jugoslavenskog formalizma, koji je doveden do krajnosti u brojnim drugim turističkim objektima i robnim kućama diljem SFRJ, prije nego što je uglavnom ustupio mjesto postmodernističkim ili neoracionalističkim tendendijama. Hotel je izgrađen tijekom tadašnjeg turističkog booma, a osnivač pornografskog časopisa Penthouse Bob Guccione bio je ulagač, čime je priča dobila dimenziju hedonizma i dekadencije. Međutim, uskoro slijedi bankrot, nakon kojeg hotel ulazi u fazu životarenja koje traje do devedesetih. Kako navodi arhitekt Idis Turato, "Haludovo osamdesetih tiho propada i postaje provincijalno odredište masovnog turizma". Tijekom rata kompleks je bio dom izbjeglicama, da bi nakon privatizacije bio prepušten devastaciji.
Zgrada je pronašla novu slavu u posljednje vrijeme, djelomično zahvaljujući serijalu o poznatim devastiranim i zapuštenim modernističkim zgradama Betonski spavači, čija je jedna epizoda bila posvećena Haludovu. Sve to fino se uklopilo u duh društvenih mreža i fetišizma napuštenih nekad velebnih zdanja, pa je Magaševo djelo, oduvijek cijenjeno u arhitektonskoj zajednici, postalo popularno i u široj javnosti - pomalo opće mjesto, gotovo klišej, toliko da je sa stranica stručnih časopisa prešlo u glazbene spotove i Instagram-profile hipsterski osviještenih turista i lovaca na napuštene zgrade.
Autor izložbe Damir Fabijanić jedan je od najznačajnijih hrvatskih fotografa specijaliziranih za arhitekturu, čije su fotografije dale poseban čar brojnim djelima naših arhitekata i sačuvale uspomenu na realizacije od kojih mnoge danas, načete zubom vremena, neodržavanjem ili intervencijama korisnika, uživo izgledaju puno manje čarobno.
Ono što Fabijanićevu izložbu čini posebno zanimljivom je što fotografije iz 1987. pružaju uvid u manje istraženu fazu Haludova. Iako koncept izložbe fotografija snimljenih u razmaku od 31 godine sugerira usporedbu novo-propalo, činjenica je da "novo" ovdje zapravo i nije tako novo. Izvorne fotografije ne prikazuju Haludovo u vrijeme neposredno nakon otvorenja, već u srednjoj fazi životarenja i stagnacije, 15-ak godina nakon realizacije, i na fotografijama se jasno vidi kako hotel već pokazuje godine.
Fabijanićeve fotografije svjedoče o tom vremenu. Hotel je na fotografijama, iako daleko od kasnije devastacije, već izlizan normalnim korištenjem i očito ne pretjerano entuzijastičnim održavanjem, što je karakteristično za naš odnos prema modernoj arhitekturi. Za razliku od već znamenitih fotografija koje prikazuju suncem okupano Haludovo u zlatno doba Penthouse-slave ranih sedamdesetih, ili pak u sadašnjem stanju potpune devastacije, koja je očito mnogima također fotogenična, na Fabijanićevim fotografijama iz osamdesetih vidimo jedan relativno običan hotel u normalnoj upotrebi. Znakovi te upotrebe nisu napadni već su dosta diskretni, ali su tu i na nekim fotografijama su prilično očiti. Je li to bila namjera fotografa? Vjerojatno ne, jer su originalne fotografije osamdesetih snimane za potrebe tadašnjeg hotela, pa Fabijanić zasigurno nije htio isticati mane svog naručitelja. Autentičnost je utoliko veća.
U zgradi natkrivenog bazena tako vidimo strop s crnim tragovima od plijesni, a kod tuševa pločice požutjele od kamenca. Pločice uz vanjski bazen - jedan od najčešćih motiva fotografija Haludova, kako sedamdesetih, tako i danas - popucale su ili su nonšalantno zamijenjene novima drugačije nijanse, kao u kupaonici u kući vaše bake ili garsonijeri u Utrini u kojoj ste živjeli kao student. Oprema interijera, tipična za vrijeme realizacije, u osamdesetima već izgleda zastarjelo, a nedovoljno staro da bi, kao danas, djelovala simpatično makar u camp smislu. I nije riječ samo o tim detaljima, već o atmosferi kojom odišu fotografije, a koja pokazuje da je tada već riječ o, kako je to Turato rekao, provincijalnom odredištu masovnog turizma
Fabijanićeva izložba omogućuje nam tako da Haludovo vidimo kao ono što je, na kraju krajeva, te 1987. godine doista i bio - jedan ne baš luksuzni hotel u krizom načetoj socijalističkoj zemlji.
Moje je mišljenje da valjda od svih tranzicijskih zemalja jedino kod nas vlasti nisu uspjele kupce hotela natjerati da objekte koje su kupili stave u funkciju. Slušao sam o česima, kod kojih su isto dolazili investitori iz Austrije, kupili nekretninu, ali su ih česi ( lokalne vlasti i država ) "natjerale" da objekt stave u funkciju ili da se maknu. Prema tome, ( vrijedi za Haludovo, hotel na Baškim oštarijama, Bjelolasica itd..), lokalne vlasti, u suradnji sa državom, natjerati investitore da ulože i stave u pogon ili da se maknu. Pitam se da li bi mogli investitori u normalnim zapadnim zemljama raditi isto što i ovdje rade. Bojim se da tamo ide po drugom sistemu - ili radi i posluj - ili briši.