Ako cijele godine prakticirate krilaticu "čitam knjige i idem u planine" ili ste baš sad odlučili sami sebe počastiti i nagraditi zaokretom koji će u vašu svakodnevnu životnu rutinu unijeti svu onu raskoš, divotu i poletnost koju, kao najbolji prijatelji, nude knjige i planine, onda vam je najbolje svaki dan od idućeg četvrtka do nedjelje biti na Brdu knjiga.
Mnogima je dovoljno reći samo ove dvije riječi i sve je jasno. No za one koji ih prvi put čuju ili su ih već i prije čuli, ali im je njihovo značenje "u magli", evo pojašnjenja – Brdo knjiga je festival koji slavi knjige i planine – čitajući, razgovarajući, hodajući, pjevajući, a bogme i plešući. Svjedočili smo tome lani i preklani. A sad nas, od četvrtka do nedjelje (od 16. do 19. svibnja) očekuje treće izdanje Brda knjiga.
I opet na istom mjestu – u Samoboru. Točnije, u samoborskom Centru za mlade Bunker i okolnom gorju. Zahvaljujući organizatoru festivala, zagrebačkoj izdavačkoj kući Libricon, i suorganizatoru, samoborskom Pučkom otvorenom učilištu, čekaju nas razgovori sa sjajnim književno-planinskim gostima, izložbe, radionice, koncerti, izleti, povoljnija kupnja knjiga... Ipak, svega toga – ni ideje, ni osmišljavanja programa, ni izvedbe, ni organizacije, ni vođenja u planine – ne bi bilo bez dvojice glavnih ljudi, vlasnika Libricona i književnog urednika Željka Žarka te novinara i književnika Milana Majerović-Stilinovića.
POVEZANI ČLANCI:
Oni su prije tri godine zajedno inicirali i otada zajedno osmišljavaju i realiziraju program Brda knjiga. Kako sami kažu, festivalske planove smišljaju hodajući po planinama. Pridružimo im se – knjige u ruke, gojzerice na noge i za koji dan krenimo put Samobora te okolnog gorja. Da tamo zaista vrijedi biti, obojica će nas još jednom uvjeriti.
Za početak, možete li nam reći kako su uoči početka trećeg Brda knjiga prošla najavna događanja koja ste organizirali u knjižnicama Zagreba i Karlovca?
MILAN: Prošla su neočekivano dobro, i za nas, a i za djelatnike zagrebačkih i karlovačke knjižnice u kojima smo imali programe. Interakcija djece na radionicama bila je sjajna, a posjećenost i kvaliteta razgovora na ostalim događanjima – razgovorima i predstavljanjima knjiga i znanstvenih projekata, kao i otvaranju izložbe fotografija – bili su za poželjeti. U Karlovcu smo s Javnom ustanovom Aquatika i Planinarskim društvom Dubovac organizirali i prvi ovogodišnji izlet Brda knjiga. Divna staza, krasan dom i cijeli dan! Dakle, "pristupili" smo trećem Brdu kako treba. Dobar je znak da nas već za taj pretprogram festivala zovu i drugi gradovi i knjižnice.
FOTOGALERIJA Od plutajućih sela do najčišćeg zraka: Ovo su najljepši skriveni dragulji Europe, a među njima se nalazi i hrvatski grad!
Ovo treće Brdo knjiga najavljujete kao – najveće dosad. Znači, za razliku od ostalih brda i planina, vaše "brdo" iz godine u godinu raste. Pa, što se to sve sprema da ono dobiva na visini i širini?
ŽELJKO: Kad kažemo da Brdo raste, ne mislimo samo na to da je program sve širi ili da je sudionika i publike sve više. Iako jest. Naime, ove godine smo Brdo proširili izvan granica Zagrebačke županije i Grada Zagreba. Mislimo i na percepciju koju ovaj festival ima u javnosti, na očekivanja od festivala i nas samih, ali i publike, na činjenicu da kada u razgovoru spomenemo Brdo knjiga uglavnom ne moramo pojašnjavati o čemu se radi. Brdo knjiga raste u svijesti građana kao jedan vrijedan kulturni događaj i ljudi očekuju da se nastavi održavati, Dakle, da pomalo raste. Naš rast je prirodan, organski, ne krećemo se koracima od sedam milja već malim, kao kad hodate uzbrdo. Programski je koncept festivala ostao isti, ali se broj sudionika donekle povećao. I ove godine ćemo otvoriti izložbu radova inspiriranih planinskim motivima. I ove godine ćemo predstaviti televizijski serijal posvećen planinama, i ove godine ćemo imati radionice za djecu i pješačke izlete začinjene glazbenim i literarnim intermecima. Posebno me veseli što ćemo ugostiti dva, da ih tako nazovem, sestrinska festivala – Cinehill film festival i Krasopis, ali ključni dio programa i dalje će biti iskustva planina pretočena u knjige.
Knjige, glazba, fotografije, filmovi, šume i planine. Programski spajate sve same divote. Vaš festival mogao bi se okarakterizirati ljekovitim i blagotvornim ugađanjem sebi. I svom umu i svom tijelu. To osjećamo mi koji ga posjećujemo od njegova prvog izdanja i "rastemo" zajedno s njim. A kako je vama koji ga organizirate, osmišljavate, pripremate i cijelo vrijeme trajanja vodite i nadgledate? Ima li stresa ili ga ta dobra energija festivala posve neutralizira?
ŽELJKO: Stresa je iz godine u godinu sve manje. Vraćamo se u grad i prostor koji već dobro znamo te ljudima i institucijama s kojima odlično surađujemo. Samobor se pokazao idealnim gradom domaćinom zbog svoje kulturne i planinarske tradicije, okruženja, infrastrukture i interesa lokalnih ljudi za ovu interaktivnu festivalsku priču. Grad Samobor i Turistička zajednica podržavaju nas od početka, a samoborsko Pučko otvoreno učilište opet nam otvara vrata Centra za mlade Bunker. Njegova velika dvorana i galerija Art Room su izvrsni prostori za naše potrebe. Veliki parking ispred njega dovoljan je za sve naše goste, barem je bio do ove godine. A ljudi koji nam dolaze – i na pozornicu i u publiku – ljudi su s kojima bismo se ionako rado družili. Sad već znamo da će to malo stresa koji se pojavi u organizaciji ovako složenog događaja lako poništiti ta atmosfera "općenarodne razdraganosti" koju Brdo postigne kroz sva četiri festivalska dana.
POVEZANI ČLANCI:
Naravno, uz sva događanja i goste koji čine sve gušći i bogatiji program, tu je i publika. Očekujete li da će ove godine narasti i njezin broj?
MILAN: Vjerujemo da hoće i da dobra preporuka onih koji su već bili na festivalu kroz godinu radi svoje. Program je zbilja raznovrstan i prilagođen svim generacijama. Prvi je dan sigurno zanimljiv svima jer Stipe Božić, Alan Čaplar i Vedran Mlikota pokrivaju razne planine i medije. Drugog dana će na svoje doći ljubitelji krša i Velebita te njihovih blaga, tajni i otkrića. Takvih je ljudi iz dana u dan sve više. Velebit je zaista poseban po privlačnosti koju ima. Treći pak dan na pozornicu dolazi i postignućima i iskustvom impresivna hrvatsko-slovenska četvorka – sestre Darija i Iris Bostjančić iz ženske himalajske ekspedicije 2009. godine, zatim vođa te ekspedicije, predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza i autor vrsnih himalajskih knjiga Darko Berljak te sjajni Viki Grošelj, prvi Slovenac čije je ime završilo na prestižnoj listi "Rock and Ice Stars" planinarskog muzeja slavnog alpinista Reinholda Messnera u Bolzanu. I najbolje od svega, nitko se od njih ne ponaša kao zvijezda. To su odreda jednostavni i pristupačni ljudi s kojima je lako sve dogovarati i razgovarati, pa i ako u životu samo čitate knjige, a ne penjete se po suludo visokim planinama. To je nešto što se cijeni na svim brdima, pa i ovom.
Vidim, vraćaju vam se rado i neki gosti s prijašnja dva festivala, a među onima koji će prvi put doći ima takvih da bi velika dvorana Bunkera svake večeri ipak mogla biti premala. Iako ste rekli da mnogi već jako dobro znaju što stoji iza naziva Brdo knjiga, trebate li ipak tim novim gostima nadugačko i naširoko govoriti o festivalu i nagovarati ih da dođu ili su i oni već čuli za Brdo knjiga i odazivaju se odmah?
ŽELJKO: S gostima zbilja nemamo problema. Mnoge od tih ljudi već dobro poznajemo zbog onoga čim se bavimo. Ali tako je i s onima koje ne poznajemo otprije. Ne znam baš zašto je tako, ali svi koje zovemo, ako im to terminski odgovara, dolaze nam, rado i bez posebnih prohtjeva. I pisci i alpinisti i umjetnici iz drugih područja, slikari, fotografi, znanstvenici... No, to ne znači da zovemo baš svakoga. Za pozornicu Brda biramo ljude za koje se slažemo da će festivalu donijeti i pokazati sadržaj koji ima značenje, vrijednost i težinu. Kod nekih taj sadržaj ima i impozantnu nadmorsku visinu tijekom desetljeća, ali to nije glavni uvjet.
FOTOGALERIJA Šampion Slunj ima brda, plaže, rijeke, slapove i ljude raširenih ruku
Osobitost vašeg festivala jest u tome što on svoju publiku čak dvaput vodi u prirodu, u planine. Tako će biti i ove godine, u subotu i nedjelju. Meni su ti planinarski izleti dosad bili zaista predivni. Odlično društvo, odlična atmosfera. Hoda se, čita, pjeva, smije, razgovara... A kako je vama koji ste i tada odgovorni za sve, uspijete li se i vi malo opustiti?
MILAN: Ja uspijem, Željko možda malo manje. On brine o svakom detalju, zato smo ove godine u organizaciju uveli novine – recimo, pratnju HGSS-a na izletu u nedjelju – zbog kojih bi i on trebao više uživati u svemu oko čega se prethodno mjesecima trudi. Ja uživam na tim izletima, uza sve što na njima "moram". Upoznajem nove ljude, Žumberak i Samoborsko gorje koje ne poznam još tako dobro. Dobijem priliku ljudima u šumskom hladu čitati sjajne pisce i knjige iz prošlih vremena i s raznih planina. I kad vidim kako im je to dobro sjelo, jer im se takve stvari ne događanju često, to me opušta i veseli. Eto, to je jedna od beneficija koje imam. Znate kako kažu moji Ličani: "Svaka bena ima svoje veselje."
Jeste li malo analizirali publiku svog festivala, tko na njega dolazi i otkud, te ima li više onih koji dolaze na sve – i na večernje panele i na planinarske izlete, ili jedini više vole večernje razgovore, a drugi izlete?
ŽELJKO: Većinu naše publike čine Zagrepčanke i Zagrepčani te građani Samobora, što je i logično. No dolaze nam i ljudi s raznih strana Hrvatske, iz Dalmacije, Istre, Zagorja, Međimurja i Slavonije. Oni su nam posebno dragi gosti jer ih osim s programom festivala možemo upoznati i s dijelovima Hrvatske koje možda manje poznaju. Neki već mjesecima prije u svoj raspored upisuju datume našeg festivala da slučajno ne odu tih dana na neko drugo brdo. To nam puno znači i zato pazimo da program koji nudimo bude zbilja nešto što ne mogu vidjeti svaki dan. Izlete prilagođavamo svim uzrastima i spremnostima. Mi smo ipak književni festival, makar i s publikom koja godišnje sigurno prijeđe najviše kilometara i u dužinu i visinu. Ali svi ti ljudi ipak se preklapaju u barem dvije zajedničke stvari – drage su im, na neki njihov način i u nekom obliku, i planine i knjige. To je dovoljno da se dobro razumiju i druže.
POVEZANI ČLANCI:
Pretprošle godine, na prvom Brdu knjiga, razgovaralo se o Milanovoj sjajnoj zbirci priča "Što sam naučio na planini", a lani se baš na festivalu premijerno predstavio prvi Milanov roman "Srce mog medvjeda", koji temom, stilom, svakom svojom stranicom komotno može stati uz bok "Čitavom jednom životu" Roberta Seethalera te Paolu Cognettiju i njegovoj knjizi "Osam planina". Kako je obje Milanove knjige objavio Libricon, spremate li zajednički opet nešto, neku novu knjigu? Milane, piše li štogod? Željko, požurujete li ga možda u nečemu zbog objavljivanja?
MILAN: Ne pišem, jer još se često događaju stvari i gostovanja kao posljedica izlaska prvih dviju knjiga. Zato se ne žurim. Imam ideju za nešto novo, ali dajem si vremena da izbistrim u potpunosti kamo ću, kako i s kim. Zahvaljujem na lijepim riječima, knjige koje spominjete meni su tako dobre i drage da je sasvim ugodno još neko vrijeme ostati u tom društvu. I ne kretati brzo dalje.
ŽELJKO: Nema požurivanja, ne vjerujem da žurba može dovesti do dobre knjige. A Milan je sa svoje dvije knjige postavio standard i od njega se očekuju samo dobre knjige.
Obje Milanove knjige promovirali ste na mnogim mjestima, neke su promocije uključivale i planinarenja. Pred kraj prošlog ljeta jedna je bila baš na mjestu Markova brloga na Risnjaku, gdje se i odvija priča "Srca mog medvjeda". Koja su vam od tih druženja s publikom po nečemu u sjećanju ostala nekako najposebnija?
MILAN: To čitanje na samom Markovu brlogu na stazi, a kasnije uspon s prijateljima na vrh Risnjaka, sigurno je nešto što ću dugo pamtiti. Zatim na predstavljanju romana u knjižnici u Delnicama, pred Goranima od kojih su neki potomci likova iz moje knjige, bilo je divno vidjeti kako im je knjiga iznenađenje i draga, neočekivana posveta njihovom kraju. Uživao sam i čitajući svoju i knjige drugih pisaca na Mosor Film Festivalu prije nekoliko godina, na livadi Ljuvač. Krasno mjesto, publika i domaćini Mosoraši. I naravno, posebno je bilo na Brdu knjiga, na stazi za Japetić ili prema Koretićima. Tamo je svaki put dobro.
FOTOGALERIJA Znate li da Hrvatska ima svoj nacionalni cvijet? Štovali su ga Egipćani, mi smo ga nazvali po slavenskom bogu