U najavama romana spominje se kriminalistička tetralogija. Kako to da ste ovdje ipak odustali od klasičnog krimića?
U tim istim najavama revidiram uredničke naslove i sintagmu “kriminalistička tetralogija”, a zadržavam se na “četiri godišnja doba, u četiri različita kvarta”. Ni u prva dva romana ne slijedim slijepo zakone kriminalističkog žanra, već ga svjesno narušavam i pišem onako kako klasični krimić ne dopušta. Mnogo toga nedostaje mojim romanima da bi ih se moglo nazvati klasičnim krimićem, ali zato ima u izobilju onoga što zadire u neke druge žanrove. Književna kritika, a i čitalačka publika odavno su to primijetili. Roman “Devet života gospođe Adele” događa se, a takav mu je i podnaslov unutar korica knjige, u proljeće 2020. u Zagrebu, u godišnjem dobu koje će kolektivna memorija grada pamtiti kao izuzetno teško i za život opasno razdoblje. Koliko će dugo trajati to pamćenje druga je priča. Dvoje udruženih ubojica, potres i korona, posjetili su i žestoko uzdrmali grad, a u slučaju glavnog lika romana, vremešne gospođe Adele, pridružila im se starost kao partner u zlu. Sad kada su svi naučili što znači demografski pojam “višak smrti” koji se svakodnevno iskazuje u brojci umrlih od COVID-a, svako uvođenje dodatnih nasilnih smrti izazvanih voljom autorice, značilo bi ne samo “višak smrti”, već i nepotrebno opterećenje radnje. Stoga, ni u jednom trenutku nisam počinila pisano nasilje, već sam se prepustila priči koja je iz moga pera, moje ruke, potekla samo dan nakon zagrebačkog potresa, preciznije 23. ožujka 2020., a završila na prvi dan ljeta ove godine.
Drugi roman “Voda, paučina” posveta je zagrebačkoj poplavi. Koliko je novi roman uvjetovan koronom, a koliko potresom?
Roman “Voda, paučina” iskoristio je moje sjećanje na veliku zagrebačku poplavu iz 1964. kojoj sam svjedočila kao četrnaestogodišnja stanovnica Trešnjevke. Upravo sada kad vam odgovaram na ovo pitanje shvaćam da tada to nije bila nikakva “zagrebačka” poplava, već povodanj koji su doživjeli i jedva preživjeli stanovnici Trešnjevke, Trnja, Rudeša..., a oni više položeni i dobro postavljeni u odnosu na Savu o poplavi su tek čuli ponešto na radiju. Slično ovom potresu koji se u konačnici tiče samo onih koji su u njemu stradali i o kojemu, nakon samo nekoliko mjeseci, tek ponešto čujemo kad se kojekakve skupštine prepiru zbog novca koji će se transferirati iz blagajne EU. “Devet života gospođe Adele” uvjetovan je podjednako i jednim i drugim zlom, i koronom i potresom. Kao stanovnica Medveščaka i kuće koja je građena krajem tridesetih prošlog stoljeća itekako sam, preko napuklih stropova i zidova stana, bila uzdrmana potresom, a koronom točno onoliko koliko su i svi ostali građani moje dobi koji, zasad, uspijevaju uzmaknuti progoniteljici koroni. Roman je počeo kao niz slika, priča, a kako je lik Adele polako rastao, tako se i radnja odmetnula u roman koji je vrlo precizno, poštujući ono što činim i u prethodna dva romana, vremenski ograničen. U njemu je čvrste granice postavilo kalendarsko proljeće.
Nakon Trešnjevke koja igra važnu ulogu u “Vodi, paučini” sada se bavite Kvatrićem i njegovom okolinom. Zašto se literarno šuljate točno određenim dijelovima Zagreba?
Trešnjevka mi je bila važna u formativnim godinama, ondje sam završila osnovnoškolsko i gimnazijsko školovanje, a i Filozofski fakultet nije daleko. Vraćam joj se i danas jer je Trešnjevka gradić unutar grada, još uvijek orijentirana prema vlastitom centru oko Trešnjevačkog placa, pa premda doživljava, ne uvijek sretnu, arhitektonsko-urbanističku preobrazbu, još se doima kao samodostatan gradić kojemu je teško odoljeti. A što se tiče Kvatrića, moram podsjetiti da se u prvom romanu “Mirna ulica, drvored” puno eksplicitnije nego u novom romanu bavim i samim Kvatrićem i ulicama koje se slijevaju u njega. Premda pripada Medveščaku i taj je kvart gradić unutar grada, posebno u onom dijelu koji graniči Livadićevom, a završava Harambašićevom, i ulicama koje zatvaraju Maksimirska i Zvonimirova. Devet života gospođe Adele samo se rubno dotiče Kvatrića, jer glavna akterica stanuje u Bauerovoj, ali se, osim u prvoj sceni odlaska na plac s namjerom koja nije vezana uz nabavljanje namirnica, u svojim šetnjama sve više pomiče prema centru, dakle onom dijelu grada koji je najviše stradao u potresu. Ovo najviše stradao je, naravno, kolokvijalno, žargonski rečeno; uvijek je najviše ili jedino stradao onaj koji je zaista izgubio vlastiti životni prostor, izišao iz njega i još uvijek ne zna ni kako ni kada ni hoće li se ikada vratiti u svoj dom. Literarno šuljanje je odlična fraza koju ću zapamtiti: da, šuljam se, zato što na taj način pratim kretanje svojih likova, prisiljavam ih da nešto i sami vide, da nešto osvijeste i da ovaj grad ne bude samo razglednica već živ organizam koji ima svoje srce: Trg bana Jelačića, kroz koji prolaze arterije: Ilica, Jurišićeva, pa u nastavku preko Draškovićeve Vlaška, Maksimirska, desno od njih Zvonimirova, s donje strane Savska i vene poprečnih ulica koje unose živu krv grada koja se upumpava u arterije. Nisam zaboravila ni novije dijelove grada s kojima se teškom mukom upoznaje i Adela.
Je li “Devet života gospođe Adele” ponajprije roman o starosti i starenju?
To je roman o starosti i starenju točno onoliko koliko je Adelin život ušao u opasnu fazu starenja i propadanja u kakvoj se nalazi i sam Zagreb. Sve podliježe starenju, svi gradovi, svi ljudi, samo je pitanje kako se u tom dugom odlasku u tišinu tko snalazi i koliko je i kako na to pripremljen. Lifting protiv smrti ne postoji. Zagreb, njegov centar koji smo nakon potresa pomeli, ali nismo ni dotaknuli vitalni dio poluurušenih, oštećenih zgrada u kojima stanuje sve manje ljudi, nije dobro pripremljen ne samo za potres, već je trajnom nebrigom nekoliko država koje su se dičile vlasništvom nad njime, doveden u poziciju starca koji je zašao u deveto desetljeće, posve je sam i zna da neće dugo izdržati životne napore; niotkuda pomoći. Ne može se napisati roman o mladosti, ali može personalizirani roman o mladom čovjeku, djevojci, mladiću, grupi, skupini, pa tako ovo nije roman o starosti ni o starenju, već o procesu kroz koji prolazi vrlo osebujna, osamljena osamdesetogodišnjakinja i vrlo osamljeni grad Zagreb. Osjećaj napuštenosti i ostavljenosti visi i nad glavnim likom i nad glavnim gradom.
Što možete reći u obranu Adele koja će mnogima djelovati odveć samoživo i eogistično?
Autor je posljednja osoba koja je pozvana braniti svoj lik, a u slučaju gospođe Adele to zaista nije potrebno: Adela je ne samo samoživa i egoistična, već je toliko snažna osoba da se uopće ne čudim što je hrabro pokazala i svoje druge karakteristike: nije joj strana žestoka osvetoljubivost, lukavost, prepredenost, prefriganost, pa je posve logično da joj je autorica podarila devet života. Ne, nije na piscu da stvara iluziju pitomog svijeta stvarajući dobroćudne likove. Postoji i takva literatura, ali ja je se klonim kao i svake namjerne laži. Autor ne snosi nikakvu odgovornost za karakter svojih likova, ali snosi odgovornost za literarni razvoj i rast svojih likova. Adela je sublimirala sve loše, ali i sve dobre karakteristike jednog sve suženijeg sloja građana Zagreba koji često, ponekad opravdano, ponekad neopravdano, nazivamo malograđanskim. Njegov jezik, govor, žargon, nazovite to kako hoćete, stoljećima mu je davao osobnu kartu, nepogrešivu vizitku u kojoj je pisalo apsolutno sve o nositelju ove posjetnice, a danas njime gotovo više nitko ne govori. Prodor standardnog jezika zatukao je sve osim uličnog žargona koji svoj nastanak i svakodnevni razvitak crpi iz nečeg što je oprečno kulturi tradicionalnog zagrebačkog žargona. Svi germanizmi koji su pokrivali nazive stambenih prostorija, ljudskih odnosa, poslova, svega što je tvorilo grad, netragom su nestali, pa tako više unuci onih koji nisu poznavali nikakve druge nazive, danas ne znaju ni što znači forcimer ni cveba. O biglu da ne govorimo. Ovaj je zagrebački govor na respiratoru i ja ga vrlo svjesno na tom respiratoru i održavam, premda znam da mu nema spasa. Doći će neki novi ljudi i to je normalno, zauzet će ugodan prostor malograđanskog sloja i žestoko će ga braniti, jer je u njemu ugodno trajati. Brzinom munje naučit će sve ono što po definiciji čini malograđanina, ali jezik će dobiti tek poneki polumrtvi ukras u lošem kajkanju. I ništa više. Adela je endemski primjerak svoje vrste, a bit će antipatična samo onima koji se osjećaju bezgrešnima. Adela nije bezgrešna, ali je zato životan lik. Vjerujem da je susrećete svakodnevno: to vam je ona gospođa koja se progurala do medicinske sestre, samo da je nekaj pita, pa ondje, u ordinaciji, ostala čitav sat. Je, to je ona…
Između drugog i trećeg vašeg romana smjestila se stanka od deset godina. Slučajno ili...?
Postoji lijepa engleska izreka pripisana Benjaminu Disraeliju koja na engleskom zvuči sjajno, ali ni na našem standardu nije loša: “Nikad se ne žali i nikad ne objašnjavaj!”.