Andrzeju Sapkowskom iz poljskog Łódźa bilo je trideset i osam godina kada je, listajući sinov časopis Fantastyka, primijetio natječaj za kratku priču. Bila je 1986. godina, a taj diplomirani ekonomist, inače po zanimanju trgovački zastupnik, bavio se do tada uglavnom prodajom krzna. Ni danas više ne zna što ga je obuzelo, ponekad u šali veli da je sigurno kriva neka od muza, ali sjeo je i napisao prvih trideset stranica onoga što će postati svjetski fenomen i priskrbiti mu naslov “poljskog Tolkiena”. Riječ je, dakako bila, o “Wiedźminu” ili, kako ga mi danas znamo, “Witcheru” ili “Vješcu”. Njegova priča na natječaju osvojila je treće mjesto, ali čitateljstvo Fantastyke bilo je opčinjeno kombinacijom originalne i napete priče s elementima poljskog folklora i slavenske mitologije.
Naslovni vještac, imenom Geralt, borac je protiv natprirodnih čudovišta koja more stanovništvo kontinenta zvanog jednostavno Kontinent. Tu su štrige, kikimore, vampiri, rusalke, maglomori i zloratke, a Geraltove avanture jednako su pune borilačke akcije koliko i ljubavne. Iako je smještena u nejasno srednjovjekovni alternativni svemir, sadrži univerzalne poruke i pouke o vječno ljudskim temama – ljubavi, smrti, ljubomori i mržnji – kao i čvrste stavove o suvremenim pitanjima rasizma, seksizma i politike. A britak, satiričan i sasvim nekonvencionalan stil izdvojili su “Vješca” iz mora sličnog fantasyja.
I tako je Sapkowski ostavio svoj udobni posao i na pragu četrdesete započeo karijeru profesionalnog pisca. Ono što će uslijediti nije ga proslavilo samo u uskom krugu fanatičnih poklonika fantastike i znanstvene fantastike – teško da ćete pronaći Poljaka koji nije pročitao “Wiedźmina”. Sapkowski je od tog rubnog žanra takozvane “niske književnosti” napravio originalni poljski fenomen. Koliko Poljacima to znači, svjedoči i činjenica da je dvije knjige o Geraltu na poklon dobio i bivši američki predsjednik Barack Obama pri posjetu Poljskoj.
Sve u svemu, “Saga o vješcu” Andrzeja Sapkowskog broji sedam knjiga – pet romana i dvije zbirke kratkih priča namijenjenih da se čitaju određenim redom. Tako, iako je “Mač sudbine” prva objavljena zbirka, izašla još 1992., znalci preporučuju da počnete s drugom, zvanom “Posljednja želja”. Slijede zatim romani “Mač sudbine”, “Vilenjačka krv”, “Vrijeme prezira”, “Vatreno krštenje” i “Lastavičja kula”. Sve ih možete pronaći u hrvatskim knjižarama u izdanju Egmonta i prijevodu Mladena Martića. Sedma i posljednja knjiga, “Gospodarica jezera”, kojom možete kompletirati svoj set, izašla je upravo ovog mjeseca. A diljem svijeta prodano je više od 18 milijuna primjeraka sage i prevedena je na čak 46 jezika. Iako su tijekom stoljeća naši slavenski prostori izrodili mnoge odlične pisce fantastike i znanstvene fantastike – prisjetimo se samo da je Čeh Karel Čapek izmislio riječ robot i čitav jedan podžanr ZF-a – nažalost moramo konstatirati kako tim svijetom i dalje suvereno vladaju anglofoni. Važan je zbog toga upravo taj definirajući element proze Sapkowskog – bića koja se pojavljuju u “Sagi o vješcu”, tek su malčice drugačija od onih kojima su slavenske bake i djedovi strašili svoje unuke, a koje su ostale duboko usječene u naše kolektivno nesvjesno. Neosporivo je stoga da mnogo više zajedničkih točaka imamo s “Vješcem” nego s, primjerice, germanski inspiriranom mitologijom “Gospodara prstenova” ili engleski srednjovjekovnom "Pjesmom leda i vatre" Slično razmišlja i hrvatski prevoditelj “Sage o vješcu” Mladen Martić.
– Rastao sam na pričama Ivane Brlić Mažuranić i ruskim bajkama tako da su mi Poludnica i Baba Jaga, Mokoš i Domaći, Stribor i rusalke, Svarog i Svarožić oduvijek bili moji. Hrvatska mitologija dio je slavenske pa su nam bogovi i nadnaravna bića zajednički. Nešto je, naravno, trebalo i smisliti, prevesti, i u tom sam smišljanju osobito uživao. Nakon pojave “Sage o vješcu”, u Poljskoj se silno povećalo zanimanje za slavensku mitologiju koje je godinama bilo potiskivano što zbog nesklonosti Crkve, što zbog uvriježene nepopularnosti najvećeg poljskog slavenskog susjeda. Danas ta mitologija doživljava renesansu te u Poljskoj na tu temu svake godine izlaze deseci knjiga, od slikovnica do leksikona. Mi, bez obzira na to što ponekad to pokušavamo osporiti, pripadamo slavenskom biću i dionici smo velike baštine slavenskih naroda – kazao nam je Martić koji smatra da je Vještac danas posve ravnopravan lik u panteonu poljske književnosti, a njegov literarni otac jedan od njezinih prvaka.
I Sapkowski zaista jest, ako to možemo skromno ustvrditi, udario temelje na kojima, unatoč enormnim utjecajima angloameričke književnosti pod kojima razvijamo kompleks manje vrijednosti, nastaje naša, posebna, slavenska vrst fantastike. Potvrdio je to i u svom nedavnom intervjuu za Večernji list rekavši: “Borio sam se protiv tadašnje mode pisanja primitivnih imitacija osrednje angloameričke epske fantastike. Da se sakrije oponašanje, autori su namjerno dodavali slavenske elemente: junak se zvao Dobromir umjesto Conan, nije ubijao gobline nego štrige i volose. Sva sreća, izdavači i urednici brzo su podigli letvicu pa je i pseudoslavenstvo nestalo s tržišta.”
Međutim, sam Sapkowski nije baš na glasu kao srdačan i susretljiv lik – u intervjuima je često osoran, novinarskim pitanjima suptilno se izruguje, brzoplet je i često bez dlake na jeziku – pri čemu, moramo primijetiti, neodoljivo podsjeća na svog junaka Geralta. Osobito bolna točka su mu, čini se, pitanja o videoigri “Witcher”.
Naime, 2007. objavljena je prva inačica videoigre “The Witcher”, tada mladog poljskog gaming studija CD Projekt Red. Sapkowski im je nešto ranije, s dozom naivnosti primjerenoj njegovoj analognoj generaciji, pristao prodati prava na svoju priču za nekih 10.000 dolara. I ni u svojim najluđim snovima nije mogao zamisliti da će ta i dvije igre koje će uslijediti postati svjetski hit. “The Witcher” je te 2007. proglašen najboljim RPG-jem godine i prodao se u čak milijun primjeraka.
Uslijedio je još uspješniji “The Witcher 2: Assassins of Kings”, ali s dolaskom trećeg nastavka “The Wild Hunt” nastala je dotad neviđena pomama. CD Projekt Red zaprimio je gotovo dva milijuna prednarudžbi igre, do danas su prodali više od 20 milijuna primjeraka i primili više od 250 nagrada, a “Witcher 3: The Wild Hunt” proglašen je igrom desetljeća. Ne možemo pobjeći ni od činjenice da je zapravo videoigra bila ta koja je obožavatelje diljem svijeta upoznala s izvornim materijalom – knjigama – čija je popularnost strelovito rasla s popularnošću igara. Jasno je stoga zašto je Sapkowskog ta davna loša procjena ipak malo zaboljela. Prije nekoliko godina tužio je tvorce igara kako bi dobio svoj dio kolača te su mu odobreni određeni tantijemi iako je priznao da se u vrijeme sklapanja ugovora “glupo ponio”.
Pitate li bilo kojeg zagriženog gejmera, reći će vam da je “The Witcher 3” jedna od najboljih igara koje su imali priliku igrati. Prije svega, ima fantastično razrađenu priču, živopisne glavne i sporedne likove te detalje, što čini iskustvo igranja utoliko boljim. Prednjači i u samom role-playingu, točnije, igranju uloge, budući da izbori koje napravite tijekom igranja igre utječu na njen tijek i sam završetak na veoma logičan i opravdan način. Svemu tome pridonose i kreativne misije, veoma realistični dijalozi, manjak cenzure te izvanredan vizualni i zvučni dizajn.No, zanimljivo je istaknuti, dok su skladatelji Marcin Przybyłowicz i Mikolai Stroinski odlično napravili soundtrack za treću inačicu igre, zakinuli su pritom jednog Hrvata. Među skladbama u igri našla se tako jedna nazvana “Widow-maker”, a koja je zapravo pjesma “Naranča” koju je za bend Putokazi skladao Elvis Stanić. No izgleda da ga nisu pravovremeno i pravilno obavijestili te je Stanić zbog kršenja autorskih prava, nažalost, morao zatražiti da se pjesma makne s pripadajućeg soundtrack-albuma i ostalih servisa.
A posljednja stepenica u životnom putu “Vješca” svakako je istoimena Netflixova serija. Objavljena na tom streaming servisu krajem 2019. godine, ona čini treći dio takozvanog svetog trojstva – knjiga, videoigra, film. Serija je prošle godine poharala svijet i gotovo uspjela popuniti rupu nastalu nakon posljednje sezone “Igre prijestolja”. Nakon tog su grdnog razočaranja, serije u koju su uložili osam godina pažnje i strpljenja, obožavatelji fantastike diljem svijeta naprosto vapili za nečim što će ih zaokupiti, ali ne i toliko emocionalno izubijati. I stigao je Netflixov “Witcher”. Prva sezona pobrala je odlične kritike, uglavnom na račun glumaca, akcijskih scena i glazbe – pjesma “Toss a Coin to your Witcher” nije nam izlazila iz ušiju nekoliko tjedana. U samo prvih mjesec dana streaminga seriju je pogledalo više od 76 milijuna ljudi. Ali ni gledatelji i kritičari nisu bili baš zadovoljni tempom serije te prikazom svijeta. I zaista, serija na trenutke djeluje zbunjujuće, kronologija je izmiješana i kao da neke informacije nedostaju – no to je jednostavno stil kojim su pisane i prve dvije zbirke koje serija vjerno prati tako da očekujemo da će u idućim sezonama sve doći na svoje mjesto.
A onima koji su se navukli na kvalitetan mračan i realističan fantasy pun krvi i golotinje “Witcher” će svakako dobro sjesti. Čak je i čangrizavi Sapkowski dao svoje odobrenje Netflixovoj adaptaciji. No zbog globalne pandemije koja je poremetila sve naše planove odgođena su raznorazna snimanja, pa tako i ono druge sezone “Witchera”. Zato još ne možemo biti sigurni kada ćemo drugu sezonu gledati na malim ekranima – ako sve prođe u najboljem redu, možemo se nadati kraju 2021. godine. I dok nestrpljivo iščekujemo novog “Witchera” i nadamo se da će ispuniti sva naša očekivanja, bar imamo sjajan (i završen) serijal knjiga kojim možemo prikratiti vrijeme.
