Lektirni književnik Zlatko Krilić novi je predsjednik Društva hrvatskih književnika. S njim razgovaramo u sjedištu najstarijega književničkog društva u Hrvatskoj (upravo slavi 120 godina) u prostorijama na Trgu bana Jelačića 7 koje su stradale u potresu, ali su zalaganjem bivše uprave i tajništva u rekordnom vremenu obnovljene.
Imali ste dva jaka protukandidata, Matu Marasa i Tomislava Marijana Bilosnića?
Točno, a bilo je i puno kandidata za druga tijela kao nikada u proteklih četrdeset godina, koliko sam član DHK. Bilo je i puno mladih književnika na skupštini. Ljudi su osvijestili da nešto treba napraviti s ovim društvom da bi se popravila i njegova javna percepcija ali i sve ono što društvo može pružiti svojim članovima. U normalno vrijeme bi na skupštini bilo između 130 i 150 ljudi, a sada ih je u vrijeme korone bilo 111.
Društvo je staro 120 godina. Kako to da ste imali samo jednu predsjednicu?
Nisu se kandidirale. U članstvu ima puno više muškaraca nego žena, na skupštini je bilo više muškaraca nego žena, ali je svejedno u Upravni odbor izabrano pet žena i pet muškaraca, što je divno.
Za vas uvijek kažu da ste pisac za djecu iako pišete i za odrasle. Jeste li prvi dječji pisac predsjednik DHK?
Te su ladice naše književnosti toliko zaključane da, kada čovjek jednom uđe u njih, što god napravio, ne može prijeći u neku drugu. Mislim da sam prvi predsjednik koji se pretežito bavio književnošću za djecu.
Kako gledate na odnose s Hrvatskim društvom pisaca?
Davno sam čitao njihov statut i naši statuti su gotovo identični. Prekjučer sam dobio čestitku od gospodina Ferića i, čim završim ovaj razgovor, ja ću mu odgovoriti. A pisat će da me njegova čestitka jako obradovala i da se radujem budućoj suradnji.
Imate 527 članova. Je li to prevelik broj?
Ni previše ni premalo. Mi smo otvoreni za prijem, pogotovo ako uspijemo u percepciji DHK kako bi nam došlo još mladih ljudi. Ali, nisam zagovornik preferiranja bilo koje dobne kategorije. Osnovni kriterij je izvrsnost. I čin primanja treba promijeniti. Kada sam ja primljen prije četrdeset godina, uz Ivana Goluba, Milka Valenta i Predraga Raosa, imali smo zajedničku tribinu za predstavljanje drugim članovima. To je lijep običaj koji kanim vratiti.
DHK ima i licenciju za ostvarivanje prava javne posudbe u knjižnicama. Država godišnje daje samo dva milijuna kuna za naknadu, a zadnja je isplaćena za 2017. godinu. Kako riješiti taj problem?
Ne samo da je isplaćena za 2017. nego za 2018. još nije potpisan ugovor. Ministarstvo kulture to polako odugovlači i tako se gomilaju godine. Kako je gospodarstvena kriza, tako će i blagajna biti praznija, pa će se to još razvlačiti. A jako mnogo je naših kolega i inače bilo na rubu egzistencije i prije korone. Njima taj novac puno znači. Devet godina iznos za posudbu nije mijenjan. Mislim da je realna brojka četiri, pet milijuna kuna, polovica iznosa prosječnog hrvatskog filma od kojih neke pogleda nekoliko tisuća ljudi.
Bilo je inicijativa da se urede odnosi s Hrvatskom televizijom u vezi s autorskim pravima?
Konkretne ideje nemam, ali dok se tamo ne promijeni odnos prema Dramskom programu i scenaristima, bojim se da HTV nije naš sugovornik. Nekada je Dramski program proizvodio sjajne drame, a bio je tu i Dječji program koji danas i nema. HTV je nekada bio otvoren za pisce, a danas nije. Danas su oni krenuli prema reality programu prihvativši koncepciju komercijalnih televizija, zanemarivši “sitnu” činjenicu da imaju kulturološke zadatke.
DHK ima bogatu časopisnu i knjišku produkciju. Hoćete li raditi knjige samo za otkup Ministarstva ili razmišljate i o prodaji u knjižarama?
Rekli bi, hvala vam na ovom pitanju. Posljednjih je mjeseci bivša uprava zadužila kolegicu Maju da sklopi ugovore s kućama koje se bave knjižarstvom da bi naše knjige došle u prodaju i postale vidljivije. Nevidljivost naših izdanja bila je jako velika. Otkupom knjiga država je u najboljoj namjeri da pomogne knjizi i književnicima istovremeno im i naštetila. Namnožilo se izdavača, i neka, ali izdavača koji tiskaju knjige u malim naknadama napumpaju cijenu računajući samo koliko će knjiga “uvaljati” Ministarstvu. Autoru i ne isplate ili mu isplate knjigama. I tu ima sjajnih knjiga, ali one su uglavnom potpuno nevidljive. Već dugo u Hrvatskoj problem nije u izdavaštvu ili pisanju, nego u knjižarstvu. S ubojstvom Mladosti knjižarstvo je nestalo. Vjerojatno će Ministarstvo u budućnosti morati naći bolji način za spašavanje knjige jer ovo je spašavanje izdavača koji se ne brinu o knjizi, niti je uređuju niti pošteno plate autoru. To je transfer novaca iz Ministarstva u neke čudne vode koje baš i ne koriste puno knjizi, a još manje književnosti.
Uvriježilo se da DHK ima određeni ideološki predznak, što je utjecalo i na podjelu na DHK i HDP. Kakav ćete vi tu biti predsjednik?
U statutu iz 1900. kaže se da se književnici udružuju bez obzira na svjetonazore. Jedino je bitan interes književnosti, knjige i hrvatskoga jezika. To će i biti. U programu kažem da je depolitizacija nužna, ali sam svjestan da se u našoj povijesti Društvo književnika moralo politizirati jer smo bili i u diktaturama i u jednoumlju kada je Društvo pružalo platformu za drugo mišljenje koje nije bilo mišljenje tadašnjih vlasti. S ponosom gledamo na taj dio naše povijesti. Ali, danas živimo u višestranačkoj i demokratskoj državi koja je članica EU i tu je politizacija strukovnih udruga besmislena i štetna. Iako, moj je prijedlog da 2021. godine DHK obilježi 50 godina Hrvatskog proljeća s težištem na aktivnostima i stradanjima naših kolega u tom razdoblju.
U Društvu imate bivšeg premijera i sadašnjeg potpredsjednika Sabora?
I predsjednik Tuđman je bio naš član, ali nije to postao 1990., nego puno prije.
Jeste li dobili čestitku na izboru od čelnih ljudi države?
Nisam, ali ih očekujem. Mislim da predsjednik DHK mora imati svoje mjesto u državnom protokolu ne zato što sam to ja, nego zato što je to DHK. U našem članstvu ima ljudi koji su vrlo važni za našu književnost.
Dodjeljujete najvažniju nagradu za poeziju koja nosi ime Tina Ujevića, jednu od najvažnijih proznih nagrada koja nosi ime Gjalskog, nagradu Fonda Miroslava Krleže. Zašto se o njima manje govori u odnosu na neke druge nagrade?
Imamo i Zagrebačke književne razgovore koji su potpuno nevidljivi. Za tu smo nevidljivost i mi krivi i to mislimo mijenjati. Te su nagrade krovne i tu se vidi koliko je DHK stožerno društvo, i to ne samo u književnosti. Mi ne dodjeljujemo samo nagrade našim članovima. U posljednje tri godine nagradu Gjalski dobili su autori koji nisu naši članovi i mi se s tim ponosimo. To nisu nagrade za najboljeg člana DHK, nego za najbolju knjigu na hrvatskom jeziku pa tko god da ju je napisao bez obzira na članstvo, vjeru, nacionalnost, spol, spolno opredjeljenje...
Koliko će zbog ove funkcije stradati vaše pisanje?
Pisanje vjerojatno ne, ali hoće objavljivanje. Na žalost, stao sam na pola romana.
To je onaj roman zvučnog imena o najvećem sinu naših naroda i narodnosti?
Napisao sam ga prije petnaestak godina, ali ga sada pišem iz početka i drago mi je da je tako. Ali hoću reći da nama piscima treba druženje, treba nam klub za čavrljanje. Neku sam večer poslije predstave “Ljudi od voska” razgovarao s prijateljem glumcem koji mi je rekao da kuća Ranka Marinkovića u Visokoj ulici nema ploču na kojoj bi pisalo da je to kuća u kojoj je Ranko živio. Kako 28. siječnja 2021. pada dvadeset godina od Rankove smrti, trebamo inicirati da se ta ploča postavi. Moramo se ponositi našim velikanima.