“Poznato je da novinari i pokusni piloti najmanje žive, da je možda gore starjeti samo u kupleraju i da je to jedan od onih poziva koji nemaju prošlosti ni budućnosti”.
Iako je osobno izbjegavao citate, tom misli neponovljivog Veselka Tenžere započeo je film “Tenžera, podstanar u novinama” dugogodišnje HTV-ove urednice Branke Kamenski, koji je premijerno prikazan u udarnom terminu na prvom programu Hrvatske televizije. To je još jedna kontradikcija već na početku ove filmske priče, jer upravo je Tenžeri zbog provokativnih stavova godinama bilo onemogućeno bilo kakvo televizijsko pojavljivanje.
U tom smislu, dokumentarac Branke Kamenski svojevrsno je iskupljenje i dostojan spomen velikanu hrvatskog novinarstva koji je preminuo samo desetak dana nakon svojeg 43. rođendana, sada već davne 1985. godine. Zbog njegove prerane smrti nikada nećemo znati kako bi Tenžera doživio raspad Jugoslavije i utemeljenje Hrvatske. Iako su ga zbog antisistemskog stava i afiniteta prema hrvatskim sportašima tretirali kao “ustašu”, nije teško zamisliti da bi do današnjeg vremena zadržao karakterističnu mješavinu idealizma i oporog cinizma zbog koje su ga čitatelji obožavali, a urednici zaobilazili ili ga kažnjavali otrovnim opaskama.
Imajući na umu njegov opus, prije svega posmrtno objavljene zbirke tekstova koji su danas jednako aktualni kao i u trenucima kad su objavljivani, podjednako je logično i nezamislivo da je Tenžera u vrijeme svojeg napona snage imao ulogu marginalca koji je pristajao pisati tek o onome što je drugima bilo ispod časti, bivajući i doslovno sveden na margine novinskih stranica.
Sugovornici poput Igora Mandića, Milana Ivkošića i Ćire Blaževića u filmu Branke Kamenski zato su mnogo rekli o Tenžeri, ali još više o našem društvu koje prečesto kažnjava iznimnost.
Ako Igor Mandić kaže da je uradak gđe.Kamenski dobar, onda to jest.