Rat nisu nabildani muškarci koji pobjeđuju, nego gomila bijednika koja bi ubila ženu s leđa

Potresni film o događajima u Srebrenici 1995. godine “Quo Vadis, Aida?” redateljice Jasmile Žbanić, nakon premijere u Memorijalnom centru u Potočarima koju su pratile obitelji žrtava genocida, ali i mladi iz cijele regije, krenuo je na svoje pandemijom ograničeno putovanje prema gledateljima u regiji i inozemstvu. Radnja bosanskohercegovačkog kandidata za Oscar koji je svjetsku premijeru imao u natjecateljskoj kategoriji filmskog festivala u Veneciji, događa se u Bosni u srpnju 1995. Glavna junakinja Aida je radi kao prevoditeljica za nizozemski bataljun UNPROFOR-a u trenucima u kojima srpska vojska ulazi u Srebrenicu, a njezina obitelj je među tisućama građana koji naivno traže zaštitu u bazi UN-a. U glavnim ulogama su Jasna Đuričić, Izudin Bajrović, Boris Ler, Dino Bajrović, Emir Hadžihafizbegović i Boris Isaković, a scenarij i režiju potpisuje naša sugovornica Jasmila Žbanić.

Čestitam na moćnom filmu koji zaista djeluje kao da je nadišao uobičajena produkcijska ograničenja ovih prostora. Imali ste desetak koproducenata, tisuće statista... Koliko vam je trebalo da zatvorite tu međunarodnu konstrukciju?

Prvi dogovori bili su prije više od 5 godina. Budžet filma je više od 4 milijuna EUR i znali smo da neće biti lako naći taj novac. Film je produkcijski izuzetno zahtjevan jer se radi o ratnom filmu, povijesnom razdoblju. Imali smo 6 tisuća statista ukupno – što je svaki dan 200-500 statista na setu u iznimno teškim uvjetima rada. Snimali smo u Hercegovini gdje je temperature dosezala i do 45 stupnjeva. Svakodnevno je bilo desetak intervencija hitne pomoći, ali sve se dobro završilo. Bilo je i puno političkih blokada. U ožujku, kada smo bili zatvoreni zbog korone, Damir Ibrahimović, producent, i ja imali smo vremena sjetiti se svega kroz što smo prošli i napisali smo kronologiju događanja od ideje do danas. Imamo nekih 100 stranica materijala koji govori u kako ludom vremenu i društvenim okolnostima smo radili ovaj film.

Kako je izgledalo istraživanje za film i koliko je na vas osobno utjecalo, s obzirom na neviđenu količinu muke i još uvijek opipljivu traumu preživjelih iz Srebrenice?

Istraživanje je bilo dugo i emotivno. Proplakala sam na svako svjedočenje, a pročitala sam ih tisuće. Razgovarala s puno ljudi, što svjedoka, što stručnjaka koji su se bavili događajima u Srebrenici. Znala sam nakon pisanja danima biti “rasturena” i to je trajalo godinama. Svaku emociju provlačila sam kroz sebe – što me je mijenjalo kao osobu. Naravno, uvijek sam bila svjesna odgovornosti zbog teme, mrtvih i živih Srebreničana, ali i odgovornosti koje imam prema publici, filmskoj umjetnosti i sebi. Nisam radila kompromise, što je bilo najteže.

Glavna glumica Jasna Đuričić napravila je fenomenalan posao. Kako ste pripremale njezinu ulogu? A onu generala Mladića?

Jasna je kao Aida imala prostor za igru i pokazala je svoje maestralno glumačko umijeće. U isto vrijeme glumila je na nekoliko nivoa; morala je biti u istom trenutku neustrašiva i uplašena, zbunjena i odlučna, snažna kao željezo i osjetljiva kao paučina. Srećom, prije snimanja imali smo se vremena pripremiti. Ta priprema je najvažnija jer smo mogli proći kroz sve odnose, emocije, ritam, radnju. Boris je također imao težak zadatak. On je savršeno otključao Mladića. Držali smo se činjenica. Ako usporedite rečenice iz filma s YouTube dokumentarnim snimkama, vidjet ćete da smo napravili skoro pa transkript jer je bilo važno pokazati ga autentičnim.

Zanimljivo mi je kako ste uspjeli snimiti film o stradanju više od osam tisuća ljudi bez prikaza samog pokolja. Je li to otpočetka bila vaša autorska odluka?

Da. Odluka je utemeljena na mom odnosu prema ratu i slikama rata. Kada gledam ratne filmove, često vidim kako redatelj uživa u spektaklu ubijanja. Rat za mene nije gomila nabildanih muškaraca koji pobjeđuju, nego gomila bijednika koji su ubili ženu s leđa ostavljajući je na kućnom pragu. Rat je platforma za sociopate i psihopate. Njima to stanje najbolje odgovara, a za mene je samo banalnost zla. Tako sam ga i prikazala.

Jesam li dobro shvatila da film niste mogli snimati na autentičnim lokacijama zbog protivljenja lokalne vlasti? Koliko je tu zapravo bilo prepreka?

U BiH još uvijek postoje ljudi koji negiraju genocide. Gradonačelnik Srebrenice jedan je od tih koji kaže da se to nije dogodilo. Imali smo puno blokada. Velik broj ljudi nije želio da se ovaj film dogodi, ali bilo je više onih koji su željeli i koji su nam pomogli. Pri tome mislim i na Srbe i na Hrvate i na Bošnjake i ostale.

Srebrenica je vjerojatno najjači i najteži simbol stradanja Bošnjaka u našem ratu. Jeste li se bojali da bi prikaz tog zločina mogao izazvati novi val mržnje među uključenim stranama, pogotovo imajući na umu da je taj grad ostao dijelom Republike Srpske te da u njemu žrtve i zločinci žive u jednom vidu nerazriješene koegzistencije?

Naprotiv, film je rađen da omogući empatiju i ljubav. Ono zašto je bio prihvaćen u Veneciji, Torontu i drugim festivalima i zašto ga žele distribuirati mnoge zemlje je činjenica što ljudi u filmu mogu vidjeti sebe. Mogu vidjeti što se može dogoditi kada institucije koje nas trebaju štititi ne rade svoj posao. Film smo prikazali u Memorijalnom centru Srebrenica prvo za mlade ljude iz cijele BiH, Srbije i Hrvatske. Poručili smo da mladi ljudi nemaju ništa sa zločinima koje su počinile prethodne generacije, trebaju znati za njih, da ih ne skrivaju, nego da se suoče s činjenicama i ne prihvaćaju bilo čiji narativ, posebno onaj koji na njih svaljuje grijehe očeva. Mladi ljudi moraju se emancipirati od povijesti kao i svega ostalog što ih drži zarobljenima.

U tom kontekstu, kako je prošla projekcija u Potočarima?

Bila je to najemotivnija projekcija u mom životu. Jedna projekcija bila je za Udruženje preživjelih Srebreničana. Bilo mi je jako važno čuti od njih da u filmu nismo napravili ni jednu grešku. Ljudi su bili dirnuti i zahvalni. Imali smo i razgovor poslije filma. Kao i poslije prve projekcije za mlade. Prva osoba koja je govorila bio je mladić iz Republike Srpske koji je rekao da bi volio da njegovi prijatelji koji veličaju zločince pogledaju ovaj film da vide što veličaju. Rekao je da je plakao od pola filma i da mu je jako teško. Taj mladi čovjek koji je odrastao u ovakvoj BiH punoj mržnje, plače na ovom filmu. To znači da ni mediji, ni političari, ni škole koje godinama rade na razdvajanju i onemogućavaju empatiju s drugim – nisu uspjeli uništiti njegovu ljudskost. Za mene je to saznanje najveća nagrada koju sam mogla dobiti.

Ponekad mi se čini da se ovim našim tlom prolilo previše krvi da bismo je uopće mogli isprati. Postoji li po vašem mišljenju nada da se odmaknemo od kolektivne traume ratova koji su obilježili 20. stoljeće i da zaista gradimo neko normalno društvo koje se bavi sadašnjosti i budućnosti?

Naša društva utemeljena su na nasilju. Nasilje je generativna sila na kojoj se grade identiteti. Postoji odlična knjiga Maxa Berholdza o tome. Patrijarhalni narativ koji opstaje desetljećima drži nas u stanju sukoba i tenzije. Ja vjerujem da se možemo osloboditi pričajući priče na istinit način, osvjetljavajući mitove u kojima živimo, a koji su lažni i isprazni i koji služe vladajućoj strukturi da nas drži kao taoce prošlosti. Svi mi trebamo nove priče koji korespondiraju sa sadašnjošću i usmjerene su ka budućnosti koja je komplicirana, ali, nadam se, oslobođena od nasilja i zločina.

Primijetila sam da imate i koproducenta iz Nizozemske. Kako oni danas gledaju na katastrofalni podbačaj svojih trupa u Srebrenici?

Nizozemcima je Srebrenica velika trauma. Nisam je bila svjesna dok nisam počela raditi film i razgovarati s glumcima. Oni dobro znaju što se dogodilo i stide se što su se njihove trupe kukavički ponijele. Sastala sam se s mnogim vojnicima od kojih većina ima izuzetno jak PTSP. Svaki glumac s kojim sam radila znao je što se dogodilo i smatrali su da im je čast biti u filmu.

Jeste li “Aidom” zatvorili krug svojih filmova o ratu i poraću ili ćete se i dalje baviti tom temom?

Trenutačno razvijam nekoliko stvari; neke su ratne, neke nisu. U BiH su za 30 godina snimljena ukupno tri ratna filma, puno je tu neispričanih priča, a i one stare treba pričati na nov način. S druge strane, otvaraju se i neke druge ponude iz drugih filmskim prostora, koje sam prije odbijala jer sam imala malo dijete pa nisam htjela ići raditi nekamo drugamo, ali mi sada izgledaju privlačne.

Film ste predstavili usred pandemije, kada su svi uobičajeni putovi distribucije krahirali. Kakve su za sada reakcije domaće i međunarodne publike i kako vidite njegov daljnji put?

Film je kupljen u mnogo zemalja, ali za sada distributeri su se odlučili da s kinima krenu u proljeće – mada nitko ne zna što će se i tada događati. Trenutačno igra na velikom broju festivala. Usprkos lošoj situaciji, odlučili smo da film u BiH ide u kina iako rade samo dva kina, jedno u Mostaru, jedno u Sarajevu i to za limitiran broj publike. Međutim, ljudi žele vidjeti film, projekcije su tjednima rasprodane i dobivamo reakcije koje smo svih ovih godina željno čekali. Nadamo se da ćemo ga i u Hrvatskoj uskoro pokazati.