Na repertoaru kina u cijeloj Hrvatskoj film je poznatog ilustratora, strip-crtača i redatelja Milana Trenca “Ribanje i ribarsko prigovaranje”. Riječ je o cjelovečernjem igranom filmu nastalom prema renesansnom spjevu Petra Hektorovića, ovjenčanom i nagradama na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu – Zlatne arene dobili su glumci Rade Šerbedžija i Leon Lučev te skladatelj Igor Paro.
Na pitanje zašto u doba ove nesretne korone treba otići u kino i pogledati “Ribanje i ribarsko prigovaranje” autor Milan Trenc kaže:
– Možda zato da barem na tren pobjegnete iz oblačne zagrebačke svakodnevice i prebacite se na sunčani Hvar 16. stoljeća gdje je kuga već prošla, a korona još nije stigla. No, budimo ozbiljni, vremena su uistinu čudna, ali preživjeli smo i rat i potres, preživjet ćemo i ovu zaraznu bolest protiv koje se, nažalost, aljkavo borimo. Razlog za otići u kino i kazalište jest i to što su to epidemiološki najbolje organizirana mjesta u Hrvatskoj. U Stožeru su na vrijeme shvatili da su kultura i korona posebno opasna kombinacija pa, dok u klubovima pijani gosti jedan drugom nesmetano viču u lice, kulturne ustanove regulirane su poput mikrobiološkog laboratorija.
U kinima su između posjetitelja dva sjedala razmaka, svi nose maske i na ulazu posjetiteljima mjere temperaturu. Ako već izlazite iz kuće, u kinu vam se ništa loše neće dogoditi – uvjerava Trenc.
– Trenutačno je bitno održati mentalno zdravlje i koliko-toliko normalan život, a odlazak u kino, kazalište, na izložbu puno znači za tu normalnost. Ako me pitate kao autora filma koji je trenutačno u kinu, neutješan sam. Nakon šest godina rada dobili smo zabavan, kulturno vrijedan film na koji publika izvrsno reagira, gledatelji kažu da su se odmorili, zabavili, neki i rasplakali, u Puli smo dobili najvišu ocjenu od svih hrvatskih filmova. “Ribanje” je pravi kinofilm za publiku, i u normalnim vremenima mislim da bi imao lijepu gledanost. Sniman je za veliki ekran i to je mjesto gdje ga treba vidjeti, slika i zvuk su na svjetskom nivou i šteta je ne doživjeti takav film na pravi način – kaže redatelj filma Trenc.
O inspiraciji za ekranizaciju renesansnog djela u 21. stoljeću kaže da mu je sasvim slučajno u ruke došao engleski prijevod Hektorovićeva “Ribanja” i, pročitavši samo nekoliko stranica, prvi put u životu razumio je o čemu se radi. Kasnije tog jutra, a sve se to događalo za vrijeme njegova ljetovanja na Hvaru, posjetio je vrt Hektorovićeva ljetnikovca.
– Bilo je tiho i mirno, suvremeni svijet vani kao da je nestao. Šetao sam zagledan u tamarise i šimšire i osjetio da je Hektorović vidio baš sve to isto prije 450 godina; možda je koji listić bio drugačiji, ali jednako zelen i mirisan, sunce je jednako grijalo, vjetrić jednako pirkao. Želja da na filmu obilježim bezvremenost tog trenutka potaknula me da se prihvatim tog projekta. Najednom su mi pred očima krenuli kadrovi filma, vidio sam užurbanog Hektorovića kako se uz ribnjak, praćen poslugom, žuri u luku. Nikad prije nije mi se dogodilo da mi kadrovi naviru sami od sebe. Nisam se više mogao zaustaviti, počeo sam pisati scenarij i evo me s gotovim filmom – prisjeća se Trenc.
Sve je to vjerno prenio u film u čijem sadržaju nije samo spjev, nego i ljubavna priča, odnosno Hektorovićeva biografija... – Riječ je o romansi Petra Hektorovića i nepoznate seoske djevojke, o nesretnoj ljubavi koja daje pečat cijelom filmu. Iako takva epizoda ne postoji u originalnom “Ribanju”, bazirana je na činjenicama. Znamo da se Hektorović nikada nije ženio, da je imao izvanbračnu kći čija se majka nigdje ne spominje. Hektorovićeva mladenačka ljubav morala je postojati i iz toga je proizašla naša priča. Ostatak filma je, ako izuzmemo sjećanja, snove i vizije, prilično vjeran knjizi, bar njenim dokumentarnim dijelovima koji su bili revolucionarni za europsku književnost onog doba. Izvrsno su napisani, katkad u vrlo životnom i tečnom dijalogu koji smo mjestimice riječ po riječ prenijeli na film. Zanimljivo je da u cijelom trajanju putovanja Hektorović ni s kim, osim s gledateljima, ne dijeli svoj unutrašnji život, samo mi znamo što se u njemu i s njim uistinu događa – kaže Milan Trenc.
Jedna od stvari koja mu je bila važna jest i da film izgleda realistično, a opet renesansno. Stoga su direktor fotografije Ivan Zadro i on komponirali kadrove u stilu renesansnih slika. Kako bi dobili takvu rasvjetu, film su snimili isključivo s prirodnim svjetlom te svijećama, bakljama i vatrom. Pred kamerom su stvorili vjernu repliku Hvara u 16. stoljeću. Sve su snimali na originalnim lokacijama, scene na moru snimane su na moru, kad ribare, glumci to uistinu i rade.
– Jedna od stvari koja mi je razbistrila cijelu ideju filma je koliko su ljudi onda, a pretpostavljam i u svim razdobljima, bili slični nama. I onda su postojali kicoši i bezveznjaci, ali i oni koji se prave važni svojim statusom. Kad mladi Hektorović dolazi na ljubavni sastanak, on dolazi u najnovijem i najskupljem što ima, kao što danas pripadnik “zlatne mladeži” nosi Gucci. Kao kad na nekoj požutjeloj renesansnoj slici nakon čišćenja zablistaju prave boje, tako i ovaj film donosi prošlost bez patine, onako kako je izgledala onda i tamo, što nas ponekad može jako iznenaditi – govori Trenc.
I glazba je, kaže, nastala pod sretnom zvijezdom. Hektorović je u “Ribanju” objavio dva notna zapisa, a jedan je poslužio kao osnova za glazbu u filmu. Igor Paro, koji se već desetljećima bavi renesansnom glazbom, napisao je nadahnutu glazbu, odsvirao je sa svojim muzičarima na autentičnim instrumentima i za to dobio – Zlatnu arenu.
Svima koji su gledali Trencov film u oči ipak ponajprije upadaju glumci.
– Glumci uistinu čine ovaj film. O ulozi koju je imao Šerbedžija i za koju je dobio Arenu ne može se dovoljno reći. On je maestralno iznio pola filma, sve do važnih ideja u scenariju. Tu je i moćni Leon Lučev koji je svojom glumačkim karakterom dao čvrstinu i udahnuo život namrgođenom, ali dobrodušnom ribaru Paskoju, pa beskrajno talentirani Bojan Brajčić koji je portretirao mladog Nikolu. U ribanju im se pridružio mladi Lorenco Damjanić iz Vrboske kao Paskojev sin. Posebno bih želio istaknuti mlade glumce Rominu Tonković koja je Hektorovićevu mladenačku ljubav prikazala kao samosvojnu, emancipiranu mladu ženu koja oprašta i s one strane groba, Filipa Mayera koji je mladom Hektoroviću dao zbunjenost i neodlučnost koja je ključ za razumijevanje tog lika u muževnom dobu. Predivna Inge Appelt kao redovnica svojom karizmom učinila je uvertiru filma hipnotičkom. Tu je i zanosna Uršula Najev u ulozi fatalne seljakinje, Lukrecija Tudor kao Nikolina djevojka, Giulio Settimo kao kapetan i brojni starogradski amaterski glumci koji su male uloge učinili uvjerljivima i bitnima – kaže Milan Trenc. Film se čini idealnim i za srednjoškolce koji Hektorovića čitaju na satovima književnosti... – Ne bih želio da netko ode pogledati ovaj film zato što misli da mora. Napravio sam zabavan film koji se lako gleda, a to što mi je za predložak poslužilo klasik starije hrvatske književnosti, to je nešto što mi mnogi ne mogu oprostiti – zaključuje Trenc.
