Vjerujem da nešto postoji iznad nas. Ne u svemiru,/ nego negdje još dalje. Na nekom mjestu koje još/ ne sanjamo. Možda se to "negdje" skriva u nama?/ Vjerujem da nas u to mjesto vodi riječ."
Autor
Uvod:
Ovo je prva reciklirana priča na svijetu. Napisana je na recikliranom papiru recikliranim riječima. Kako smo došli na ideju da napišemo recikliranu priču? Jednostavno želimo osvijestiti građane naše zemlje da se i riječi mogu reciklirati, a ne samo papir, staklo, plastika ili metal. I riječi se, kao sve prethodno navedeno, može reciklirati. Samo o navedenom procesu trebamo educirati i osvijestiti ljude.
Razrada:
Riječ nas je izdvojila iz prirode. Riječ nas je "natjerala" da izgradimo civilizaciju u kojoj trenutno jesmo. Civilizaciju koja počiva na riječi i u kojoj caruje riječ. Civilizaciju koja počiva na spoznaji. Spoznaji koju donosi riječ.
Legenda kaže kako je Stvoritelj stvorio svijet, a zatim je postao riječ.
Riječ pokreće i stvara. I to je jedan od velikih razlog zbog kojih trebamo poštivati riječ. Riječ koju upućujemo jedni drugima, riječ koju upućujemo samima sebi. Riječ koja ostaje zabilježena negdje u nekom mediju. Riječ koja je izgovorena, pa i prešućena. Iz tog razloga riječ nikada ne smije biti napuštena i zapuštena.
Prema riječima bismo se trebali odnositi s poštovanjem. I to bi trebala biti naša misija.
Ne smijemo ni na koji način onečišćivati naš planet. Pa ni našim riječima.
Iz tog razloga je i napisana ova priča, kako bi se pokazalo kako na pravilan način zbrinuti riječ.
Može li se riječ reciklirati? Morala bi. Jer uskoro mogli potrošiti svu zalihu riječi koje trenutno imamo na svijetu. Homo sapiens je odavno pronašao bogato nalazište riječi i počeo ga je nemilice crpiti. No zalihe riječi nisu neograničene i nalazište bi se moglo potrošiti. Iz tog razloga čovjek bi trebao znati štedjeti riječi, a prvenstveno ih reciklirati. Odnosno ponovo upotrijebiti odbačene riječi i koristiti ih.
Otkad je čovjek prije mnogo tisuća godina ovladao riječima, nikada se nije prije dogodila tolika potrošnja riječi, kao što je to primjetno u ovom našem modernom dobu.
Riječ se troši nemilice, rasipa se i baca na sve strane. Ne postoji nikakav plan potrošnje riječi, a kamoli plan njihove štednje. Vjeruje se da se raspolaže vječnim resursom riječi i iz tog razloga se prema riječima ponašamo dosta neodgovorno. No kao svi obnovljivi izvori energije, tako i riječ sudjeluje u jednom procesu nastanka, nestanka i ponovnog obnavljanja. No ako čovjek ne obraća dovoljno pažnje na sve elemente tog prirodnog procesa, može doći do prirodne katastrofe. Odnosno prevelikog odlaganja riječi u prirodi, koje nitko ne zbrinjava na pravi način, a kamoli reciklira. Nije ni čudo što onda pronalazimo toliko odbačenih riječi po ulicama naših gradova i mjesta, i u samoj prirodi. Taj porast odbačenih riječi, koje zatim na ljude vrši različit utjecaj, uistinu zabrinjava i šokira. Postavlja se pitanje – zar je to svijet koji ćemo ostaviti budućim generacijama?
Ovaj tekst je, pa možemo to i tako okarakterizirati, prva ozbiljna studija o tematici reciklaže riječi i nadamo se da će po tom pitanju doći do nekih pomaka.
Kako bismo shvatili koliko je stvar alarmantna, moramo uzeti u obzir, recimo, naše ribare koji izvještavaju kako u svoje mreže hvataju ribe koje su se posve upetljale u odbačene ljudske riječi, što je strašan prizor za vidjeti. Navodno na nekim mjestima veličanstvenih zemaljskih oceana plutaju čitavi otoci odbačenih ljudskih riječi, što je navodno vidljivo čak iz satelita.
Nažalost, nema prostora na kugli zemaljskoj koje ljudi nisu zagadili svojim riječima. Riječi su preplavile svijet. Izvještaji navode da se odbačene riječi mogu pronaći čak i u pustinjama, pa i na Antarktici.
Svuda kuda čovjek prođe iza njega, kao njegov znak, ostaje neka odbačena riječ, koju nitko ne prikuplja, o kojoj se nitko ne brine i ne zbrinjava je na pravi način.
U sve to treba uvesti jedan red.
Od malena mi trebamo učiti djecu ne samo o reciklaži papira, plastike, stakla i slično već i o reciklaži riječi, i to onih kvalitetnih riječi, nabijenih onim pravim, pozitivnim, a ne negativnim emocijama i nazorima. Važno je u pravo vrijeme kod mladih generacija probuditi svijest i empatiju za takvu vrst reciklaže. Jer oni su ti koji će nastaviti našu borbu za uredniji, pravedniji i moralniji svijet.
Zaključak:
Kako se riječi ne bi olako trošile i bacale, i kako bi dobile šansu da budu reciklirane, i kako bi se iz njih izvukla njihova prava vrijednost, predlažemo da se po svim mjestima u našoj lijepoj zemlji postave kontejneri za reciklažu riječi. Na taj način stalo bi se na kraj divljim deponijima odbačenih riječi. Budimo u tome primjer drugima. Postanimo prvi u recikliranju riječi u svijetu. Zašto ne? Jer riječi su te koje su, ustvari, ona naša prava ostavština, riječi su taj istinski temelj na kojem počiva naša sadašnjost, a riječi su svakako i onaj pravi zalog naše budućnosti.
Od davnih vremena dobili smo riječ na upotrebu i moramo to poštivati.
Ne smijemo se olako odnositi prema riječima. Ne smijemo se, preko riječi i skrivajući se iza riječi, olako odnositi prema drugim ljudima…
Stoga, ne zagađujmo okolinu našim riječima.
Upotrebljavajmo riječi od lako razgradivih materijala, koje se lako recikliraju.
I probajmo ne smetnuti s uma onu najvažniju misao koja je, htjeli mi to ili ne, onaj istinski amblem naše cjelokupne civilizacije.
Riječ – to smo mi…
LITERATURA:
C. Windar: Evolucija riječi (Simon&Shuster, 2012.)
L. D. Civin: Kako je riječ pronađena i umalo izgubljena… (Editions du Centre Pompidou, 2017.)
E. Bertal: Riječ je brža od svjetlosti (Scribner, 2019.)
M. Mirt: Kako pravilno zbrinuti riječ (Penguin Random House, 2021.)