Posljednje dane ljetnog odmora K. S. je provodio u dokolici ležeći na plaži u hladu jedne stare pinije. Gledao je u mobitel objave na Facebooku. Neke je označio sa "sviđa mi se", a neke bi nezainteresirano samo kratkim pokretom kažiprsta odbacivao kao da nisu ni postojale. Jedna je objava privukla njegovu pažnju podjednako slikom i tekstom. Mlada žena lijepog lica i širokog osmijeha poziva sve zainteresirane na proslavu svog dvadesetsedmog rođendana. K. S. joj je uputio čestitku napisavši kako nažalost neće biti u mogućnosti prisustvovati svečaričinom slavlju. Iznenadio ga je brz odgovor djevojke koja mu se zahvalila putem messengera dodavši kako redovito prati njegove zanimljive objave te naglasila kako bi željela s njim ostvariti češću komunikaciju.
Radila je kao dizajnerica u jednoj tvornici tekstila. Živjela je u gradu udaljenom stotinjak kilometara od mjesta stanovanja K. S. Međusobna razmjena slika i poruka u kratko se vrijeme intenzivirala do te mjere da je K. S., diplomirani tridesetogodišnji agronom zaposlen u Institutu za hranu, komunicirao s djevojkom čak i tijekom radnog vremena. Sadržaj dopisivanja postajao je sve intimniji, izrazi obostrane privlačnosti sve izravniji. Djevojka je izražavala komplimente njegovom markantnom licu, skladno građenom atletskom tijelu (slao joj je fotografije s plaže), opisivala kako ga osjeća blizu sebe, kako miriše njegovu kožu, kako prstima prelazi po obliku njegovog pravilnog nosa i provlači ih kroz njegovu gustu crnu kosu.
K. S. je uzvraćao istom predanošću. Pisao je i govorio kako osjeća njene tople usne, meki dodir njenih grudi na svojim prsima, kako polaže ruke na njene bokove... Ova romansa virtualne stvarnosti posredovana mobitelom postala do te je mjere uvjerljiva da je mladi par, premda odvojen, počeo živjeti duboko intimnu vezu intenzivno doživljenog i proživljenog ljubavnog iskustva. Jednog dana K. S. je dobio poruku da je njegova prijateljica trudna. Ova je vijest u njemu izazvala čudnu mješavinu radosti i nelagode. Radosti jer je tu ženu istinski zavolio, a nelagodu zato što sebi nije mogao racionalno razjasniti mogućnost takve oplodnje niti je jednostavno odbaciti.
Nakon tri mjeseca poslala mu je videosnimku s otkrivenim trbuhom kako rukom dugih prstiju nježno gladi napeti sferni oblik abdomena. Snimka mu je pojačala sumnje isto koliko i sugerirala vjeru da je njegova odabranica odista trudna. "Ako je sve energija", uvjeravao je sebe, "ako su mnogi oblici energije čovjeku neshvatljivi i nedokučivi u svom djelovanju, zašto se ne bi jedan oblik energije mogao u danim okolnostima otjelotvoriti u organsku klicu koja će se razviti i postati novi život." Takve eksplikacije nisu bile dovoljno uvjerljive da bi odagnale sumnju taloženu u dnu njegovog bića. Jer, govorio je sebi, čovjek može biti zaveden kojekakvim besmislicama.
Ipak, ne želeći povrijediti osjećaje mlade žene i njenu do sada dokazanu privrženost i iskrenost, suptilno joj je sugerirao sumnju kako se možda radi o umišljenoj trudnoći. Savjetovao joj je ginekološki pregled. Djevojku je povrijedila njegova sumnja. Govorila je kako ima sve znakove trudne žene, izostanak menstruacije, mučnine i povraćanje te da je njeno blagoslovljeno stanje prožeto razdražljivošću, melankolijom i radošću, strahovima i anksioznošću. Naglašavala je da je njezin subjektivni osjećaj važniji od liječnikovog mišljenja. Odbila je savjet prijateljice da napravi ultrazvučni pregled. "Želim roditi zdravo dijete, plod se u razvoju ne smije zračiti. Takav pregled više šteti nego koristi."
K. S. je odlučio prihvatiti njeno mišljenje i ponašanje. Obećao je da će se brinuti o njoj i djetetu. Svakodnevno mu je slala slike blaženog izraza buduće sretne majke. Na početku devetog mjeseca trudnoće srećom je preživjela prometnu nesreću izazvanu svojom nepažnjom u vožnji. Zadobila je udarac volana u trbuh i napuknuće lijeve podlaktice. Nazvala je K. S.-a i uspaničeno plačući ponavljala da je izgubila dijete. "Osjećam trbuh kao praznu loptu iz koje je nestao život." Tješio ju je danima. Bila je toliko potresena da je razmišljala o napuštanju radnog mjesta. Čak je spominjala i samoubojstvo. Molila je da se sretnu. Našli su se u blizini jednog odmarališta na pola puta između gradova u kojima su živjeli. Susret je bio dirljiv. Virtualni odnos dvoje mladih poravnao se u stvarnoj situaciji s realnim stanjem. Gledali su se kao dvoje koji dijele skladan život. Djevojka je zaplakala zagrlivši K. S.-a. Tješio ju je gladeći je po kosi.
"Uvjerena sam da je bio dječak. Moramo mu naći mjesto vječnog počinka."
"Kako ćemo ga sahraniti kad ga nema?" zbunjeno je upitao K. S.
"Kako nema?" zaprepaštena pogleda odgovorila je djevojka. "U mobitelima je, u tvom i mom podjednako. Mobiteli su sada kao urne našeg nesuđenog čeda. Elektronički je pepeo u njima. Iz tog je praha nastalo i u njega se pretvorilo naše nerođeno dijete."
Popeli su se uz jednu šumovitu padinu. Ispod mladog stabla jasena iskopali su šiljatim plosnatim kamenom malu raku u koju su položili mobitele. Djevojka je iz torbe izvadila male škare i u koru stabla jasena urezala datum tužne sahrane 12. IX. 2019. Rastali su se obećavši da će se na istom mjestu istim povodom naći sljedeće godine.
O autoru
Dimitrije Popović rođen je 1951. na Cetinju. Završio je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Već 1978. godine izlaže u Parizu sa Salvadorom Dalíjem. Autor je knjiga eseja o likovnoj umjetnosti, romana, poezije i kratkih priča. Do sada je nagrađen drugom i trećom nagradom "Ranko Marinković" natječaja Večernjeg lista za kratku priču.