Čovjek u životu svašta doživi, ali ono što mi se dogodilo nekidan, ni u snu nisam mogla zamisliti. Dakle, nazvali me iz nekakvog ureda čudnoga naziva – nešto kao "Centar za život"? Točno tako, Centar za život!
– Da, rekla sam, izvolite, koga trebate?
– Vas, gospođo. Jeste li vi ta i ta?
– Jesam, jesam, no, recite, slušam vas. A tko ste vi?
Čovjek s druge strane tihim se piskutavim glasom, kao da se boji da ga tko sa strane ne prisluškuje, predstavio kao K. K., djelatnik Centra, te mi je počeo naširoko i nadugačko objašnjavati da se radi o nekakvom dugu, mojem dugu koji bih morala podmiriti, jer inače slijede posljedice, a to bi pod svaku cijenu trebalo izbjeći.
Slušajući ga, počela sam se živcirati.
– Čekajte, prekinuh čovjeka u pola rečenice, ne razumijem o čemu govorite. Ja nikome ništa ne dugujem, rekoh odrješito. Vi ste pogriješili broj.
U životu sam dizala i vraćala kredite kao tisuće drugih građana ove zemlje, ali sam se toga odlaskom u mirovinu zauvijek riješila. Imam koliko imam, toliko se prostrem i to je to.
– Žao mi je, trgnuo me čovjekov glas s druge strane žice, molim vas da me saslušate. Neću dugo.
– Ali, gospodine, očito ste pogriješili, nastavih ljubazno. Ja ni od koga ništa nisam posudila. Ni penija nisam dužna nikome, razumijete?
Čovjeku to nije bilo dovoljno, nego je navalio objašnjavati da postoje dugovi i dugovi.
– Vi, gospođo, sigurno znadete da ste se kao i svi mi, svaki čovjek na planetu Zemlji već svojim rođenjem zadužili – netko više, netko manje, ovisno o zemlji u kojoj smo rođeni. Svatko u Republici Hrvatskoj već svojim dolaskom na ovaj svijet dužan je 20 tisuća eura, i to je činjenica. A tko će to, molim vas, vratiti? Taj dug treba podmiriti državi. Imate lijepe godine, koliko vidim, i sad je zadnji čas da se to sredi...
Nisam mogla vjerovati tome što čujem.
– Kakve su to gluposti, čovječe. Ja nisam nikakav dug uzimala pri rođenju. Onaj tko se zadužio u moje ime neka to i vraća. Pustite me s tim budalaštinama. Ja sam obična umirovljenica i živim od onoga što sam mukotrpno zaradila i prištedjela za starost.
Već sam htjela spustiti slušalicu, ali je čovjek duboko uzdahnuo procijedivši:
– Pričekajte, pričekajte malo, molim vas... E, vidite, reče, u tome i jest problem. Vi kao umirovljenica ne samo da niste vratili dug koji je nastao vašim rođenjem nego ga još i uvećavate – iz godine u godinu, jer ništa ne privređujete već dvadeset godina, a trošite na lijekove, na liječnike, na terapije i što ja znam. A znadete li koliko to naše društvo košta?
– Što hoćete reći, počela sam vikati u slušalicu, da krepam, da nestanem, da predugo živim, da sam teret društvu?
– Ne, gospođo, nisam vas mislio uvrijediti, ali razumijete, moglo bi se reći, svatko tko preživi nakon odlaska u mirovinu deset-petnaest godina enormno košta enormne ovu državu i sve nas. To su činjenice.
– Čekajte, čekajte, počela sam urlati u slušalicu, sramite se, kako se usuđujete?
– Oprostite, ja sam vam samo službenik Centra za život, gospođo, ne želim vam zlo, nemojte se uzrujavati, ali to su, rekoh, činjenice. Evo, trošite lijekove, zar ne? Cijelu šaku lijekova dnevno. A to nije mali novac!
– Sama to plaćam.
– A ne, ne, draga gospođo, samo maleni dio plaćate vi iz svoga džepa, a ostalo podmirujemo mi, radni narod. Ne možemo više! I nije to sve. Srce vam je bolesno.
– Kako, otkuda znate?
– Ha, sve mi pratimo, gospođo, vaša operacija žući, rendgeni, COVID-19, ginekolog. Pa vi ste jedna bolesna žena.
– Sramota, rekoh zgrožena onim što sam čula, i to sam sve već odavna pokrila svojim mukotrpnim radom u četrdeset godina staža zbog čega se i jesam ovako razboljela.
– To vi mislite, inzistirao je čovjek, zdravstvo je strašno skupo. Koliko samo košta jedan dan u bolnici, a tjedan dana, liječnici, sestre, skeneri, dopleri. To vi ne možete od svoje mirovine podmiriti. Jako mi je žao, ali ovako dalje više neće ići.
– I što da radim, da se prestanem liječiti ili ćete me eutanazirati? To je sad u modi, čini se. Zašto ne zaposlite mlade koji okolo po kafićima Bogu kradu dane pa će država imati novca.
– A gdje da ih zaposlimo, molim vas. Nema mladih, mladi su otišli, žene više ne rađaju u ovoj, oprostite, zemlji. U modi su pudle i šnauceri... Predložili bismo vam mi eutanaziju, ali još postoje neke dvojbe oko toga – kao da nije baš moralno – i ne smije se nikoga nagovarati. Društvo još mora sazreti. Ali, gospođo, tko pita za moral kad dugovi rastu do neba, a starost, ovakva traljava s kopanjem po kantama za smeće, pučkim kuhinjama i mnogim boleštinama guta, naprosto ždere proračun. Oprostite, kažu stručnjaci da nas je ionako previše na svijetu.
Na tu sam bezobraštinu potpuno podivljala: – Sramite se, kakva ste vi organizacija za život, tobože cijenite život, a zagovarate smrt.
– Za zdrav i smislen život, molim vas. Budimo precizni. To je naša misija, naš cilj.
– Izvolite me pustiti na miru, rekoh. Za ovakve kao vi radila sam od jutra do sutra četrdeset godina, a sad vam smetam, sad sam suvišak, sad biste sa mnom na otpad.
– Ne, gospođo, nemojte se ljutiti. Samo sam vas dužan obavijestiti da dugujete 20 tisuća eura od rođenja plus ovo što trošite, a ne proizvodite, dakle u permanentnom ste minusu i sada nas, otkad ne radite, koštate u prosjeku dnevnicu na dan. Netko to mora podmiriti, inače Centar za život, a bogami i država, propada.
– Ništa ja nisam dužna i nosite se kvragu, rekoh.
Tresnula sam slušalicu i iskopčala telefonsku žicu iz utičnice. Nije me dugo držalo. Čekaj, pomislila sam, pa ja imam tko će umjesto mene sve moje eventualne dugove podmiriti (ako bi se poslije mene negdje nešto našlo, recimo za sprovod). Ponovno sam ukopčala telefon i nazvala broj s kojega mi je stigao poziv.
– Slušajte vi, vikala sam u slušalicu, bezobrazniče jedan. Ja sam odgojila četvero djece, čestite i marljive građane ove zemlje, a da mi pri tome društvo nije pomoglo ničim ni što pod nokat stane. Ako bi za mnom ostao bilo kakav dug, moja bi ga djeca podmirila. Je li vam to jasno? Oni svi rade i pridonose ovome društvu, a vi mene lijepo pustite na miru da još ovo malo života koji mi je ostao proživim dostojno čovjeka.
– Draga gospođo, začuh onaj piskutavi glas s druge strane žice. Moram vas razočarati. Naime, vaša su djeca također dužna. Svako od njih četvero duguje državi po dvadeset tisuća eura po rođenju, a ako ikad dočekaju mirovinu, bit će im dug veći od vašega. Nego vi promislite kako ćete to što dugujete vratiti prije nego vas mi isključimo iz našega sustava.
– Molim, vi mi prijetite? Kako ćete me isključiti?
– Zapravo nikako, samo vas upozoravam da nemamo više strpljenja. Stavit ćemo vas u dom, preuzeti brigu o vašoj nekretnini, a vi ćete se sami isključiti – pojest će vas vaš vlastiti dug.
