kratka priča

Bullshit

16.10.2023.
u 17:23

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Kad se u njihovom malom gradu pročulo s kim je zatrudnjela ta neugledna, samozatajna cura na kratkim i sljubljenim nogama, mnogi su se pitali što je u njoj vidio takav fakin koji je mogao birati s kojom će biti? Prva od tri najprihvaćenije teorije glasila je da je to učinio iz pakosti prema onim djevojkama koje su ga htjele imati, druga da je to činio iz avanturizma, a treća da se smilovao curi za kojom se do tada ni jedan muškarac nije okrenuo. Fakinski, kako god okreneš.

Naravno, njega ta trudnoća nije zanimala, a beba još manje. Mali oca nikada nije vidio jer je dotični ubrzo nakon njegovog rođenja otišao negdje na južnu hemisferu i nikada se odatle nije vratio niti se o njemu poslije toga nešto čulo.

Djeca koja su ostala posijana za njim izrastala su u pojave nalik na njega, a to znači da, ako već nisu bila izrazito visoka, onda su barem bila suhonjava i žilava, a iz očiju im je zračila neukrotiva svojeglavost. Sva, osim njega! On je ispao kao da je otac uspio samo ovlaš ostaviti utisak na majci kao podlozi: markantan orlovski nos razvio se samo do neugledne kvake, uglata brada, u djetinjstvu još i prisutna, izgubila se u salu, a ni kuštrava kosa nije dugo trajala – nakon dvadesetpete ostala je samo u pojasu između ušiju.

Rastao je uz majku i baku i uz isto tako zdepastog, a uz to i ćelavog ujaka. O djedu i baki s očeve strane nije trebao ni razmišljati. Da je barem djed s majčine strane bio živ! Ovako je odrastao upivši gomilu ženskih memova od kojih se samo nekoliko uspio otresti uz puno rada na sebi. U školi je bio predmet bullyinga.

Ali daleko od toga da je bio feminiziran, ne – budilo se ono nešto očevo u njemu, nasrnuo je nekoliko puta na nasilnika, ali što je mogao sa svojim debelim nogama koje se češu i kratkim ručicama? Obično bi ga ispucali kao boksačku vreću. Jedino što je mogao bilo je računati na masu i jednom mu je pošlo za rukom uspješno je upotrijebiti: ležao je bio na protivniku i čvrsto ga držao oko vrata kad su ih počeli razdvajati. To bi značilo da je bio pobjednik, ali ne, on je bio predodređen za gubitnika pa se školom raširila vijest da su ga opet istukli. Da stvar bude još gora, i majka i baka su se, kad su saznale za tučnjavu, već po navici počele prema njemu odnositi kao prema premlaćenom sirotanu. I viči ti koliko hoćeš da si ga pritisnuo o tlo, da se nije mogao izvući, da je izgledao izbezumljeno kad su vas rastavili! Jedino ga je ujak donekle razumio. Nakon tog iskustva poželio je poći trenirati judo, ali majka i baka rekle su da ne ide jer će onda dobiti još više batina i nikakvo vrištanje i skakanje nije pomagalo. Ujak, posljednja nada, samo je promrmljao da što će mu to.

Ne treba ni reći, u utrci atletskom stazom na kraju školske godine stizao bi posljednji pokušavajući ponovno potrčati kad bi ga prestalo probadati ispod rebara. U loptačkim sportovima uglavnom bi zujao okolo sastajući se s loptom tek iznimno. Ni na nastavi u klupama nije briljirao. Nije bio glup, bio je prosječan učenik, ali nastavnice su se prema njemu odnosile kao da je priglup. Jednom mu je nastavnica matematike u srednjoj školi rekla da bi mogao imati ocjenu dobar kad bi se potrudio.

Nikoga nije zanimalo u koju je djevojčicu, kasnije djevojku, zaljubljen niti ga je neka razmatrala kao potencijalnog partnera. Ipak, kad je imao dvadesetjednu-dvadesetdvije godine učinilo mu se da je i njemu svanulo. I to dobro svanulo! Plavuša, modno osviještena i tetovirana po nadlakticama, prišla mu je i počela se zanimati čime se bavi i što misli o ovome ili onome. I to se ponavljalo. I trajalo je sve duže. S vremenom je zaključio da se ne radi o slučajnosti, nego da, vjerovali ili ne, ima curu! Počeo je o tome govoriti kao o očitoj, gotovoj stvari. Primijetio je da ga sada i druge cure gledaju drugačije; s nevjericom, ali ipak drugačije. A onda mu je njegova, glasom sličnim onoj nastavnici matematike, rekla: "Ma, što ti to govoriš o meni, što ti to fantaziraš, je li?!"

Kad se otrijeznio, a trebalo mu je neko vrijeme za to, bio je načisto s tim da se ona samo poigrala: našlo joj se na neki način malo praznog mjesta u rasporedu od jednog lošeg momka do drugog pa da vidi kako će ovakav jedan reagirati. Tek toliko da se ona i njezine drugarice – sekundantice mogu smijati. Osjećao se kao… Bullshit!

Bio je načuo da ga tako zovu. Netko tko mu je poznavao oca sjetio se onog vica: "Što dobiješ kada pariš bulldoga i shih tzua? Bullshit!" Ulica je uočila poetičnost te usporedbe i prihvatila je s oduševljenjem.

Vrijeme ide, bake više nema, a on i dalje živi s majkom i ujakom.

Po zanimanju je monter klimatizacijskih uređaja, radio je neko vrijeme kao knaufer, a onda je počeo postavljati keramičke pločice. To mu ide, u tome se našao. Stariji govore da je i njegov otac imao zeru kreativnosti i da je volio isprobavati i poigravati se stvarima, primjerice zavariti nešto štosno i tome slično.

Postavljao je pločice i, ne budi glup, počeo je primjećivati da je gazda naizgled sve nezadovoljniji njime, ali da zapravo sve više traži od njega. Tučeš vola koji vuče, zar ne? Predomišljajući se stoput, konačno je nagrebao dovoljno samopouzdanja i hrabrosti i otvorio vlastiti obrt.

Čuvši zašto ga napušta, gazda je podivljao: "Nemaš pojma u što se upuštaš, nećeš preživjeti ni pola godine, još ćeš ti moliti da te primim natrag!"

Može se reći da je pronašao sebe i ostvario mir u duši. Više se ne osjeća kao "bullshit", premda pretpostavlja da mu se iza leđa može čuti: "Pločice? Uzmi Bullshita, on je dobar!"

Ali, on nije svjestan kakva mu se oluja sprema!

Upravo postavlja pločice u kupaonici sredovječne gospođe, ona je petnaestak godina starija od njega, ali nitko joj te godine ne bi dao jer pazi na prehranu, vježba i zna sve o šminki. Dok on radi, ona dođe i popriča s njim, ponudi ga kavom ili sokom. Sve uvjerenija da je on pravo rješenje za njenu buduću ne osobito blistavu mirovinu. Ovaj je vrijedan, dobro zarađuje, a lako ga je zavrtjeti oko malog prsta. I da, nazire se neka iskra u njemu.

Uskoro će u jednom potezu postati suprug, otac i djed. 

O autoru

Robi Selan, rođen 1966. godine, diplomirani je ekonomist, a živi u Labinu i radi kao novinar na portalima Labinština.info i Istarski.hr. Izdao je zbirku haiku poezije "S burom", znanstvenofantastični roman "Nebo nad K.u.K" i kriminalistički roman "Kokosovi orasi". Priče je objavljivao u Novoj Istri, Jutarnjem i Večernjem listu.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije