Šah treba nova pravila. I novu nomenklaturu jer ova važeća je smiješna. Pješake treba deklasirati, lovce, topove i skakače umnožiti. Lakše će ga razumjeti početnici, strasnije će igrati majstori. To vam je kao fenomen matematičkih zadataka kod djece: one s kunama i bombonima uvijek brže i uspješnije rješavaju. Kako da šahisti ozbiljno shvate igru u kojoj je najviše pješaka, tih smušenih jadnika.
Ulijećem u najdraže tenisice, navlačim kapu s fluorescentnom aureolom, sručim se niz stepenice u crveni sumrak pa slalom kroz parking do širokog pješačkog traka. Troje klinaca juriša prema meni na rolama, straga me dva bicikla ocrtavaju osmicom, a uljez parkiran pred vratima zgrade iznenada starta, ljuto koči i psuje me, jadnu i prestrašenu, sklupčanu uz okrugli plavi znak s majkom i djetetom. Zebra je blizu. Možda je danas sretnija druga strana ulice. Samo da prođe jureći div debelih guma i zacrnjenih stakala. Neće, usporio je i maše mi da prođem. Jučer je jedan sličan trubio jer ga nisam propustila na zebri. Bit će da loše čitam te poglede iznad volana. Tko mi je kriv što nemam onu samouvjerenost i hrabrost modernih pješaka koji s mobitelom pred nosom i sa slušalicama u ušima idu kud zažele, nikog ne šljive, ne čuju trubu, a mahnito mahanje vozača ne ulazi u njihov vidni kut. A ja, čim skrenem pogled na prolistale grabiće ili se nakratko izgubim u bojama sunčevog zalaska, već vrišti biciklist ili mi se psić nađe pred nogama.
Kružni tok. Korisno i lijepo prometno rješenje. Ali ako zakoračim na zebru u blizini i zaustavim vozača koji je baš naumio prvi ući u krug, šiba me ljuti pogled i bolje da ne čitam s usana. Čekam i gledam ih kako kruže. Crvenilo na zapadu se gasi, sve je tamnije, vjerojatno i moja kapa već svijetli. Prene me truba mladića kojem se očito ne žuri ili možda ne vjeruje sanjalicama pred zebrom.
Eto me na cesti koja vodi u predgrađe i trebala bi, poput autoputa, biti zabranjena za pješake. Vječne kolone u oba smjera jedva se mimoilaze i tako već godinama. Čeka se nova cesta, ali sve inicijative i planovi kao da potonu u umjetno jezerce uz cestu i pokrije ih šaš. A ja već godinama, smucajući se uz grabu ili po blatnom rubu, čekam bar uski nogostup. Da sam svaki put ponijela kamenčić i utisnula ga u blato, bila bi to odavno završena kaldrma, ali takvi zahvati su zabranjeni. U međuvremenu su šetači pasa utabali stazicu paralelno s cestom, ali i na njoj sam uljez. Kažu da onako sama uznemirujem pse iako su mi dragi, priđu, pozdrave i nastave svoj đir po mirisnim postajama. Bit će da više smetam vlasnicima pasa čije postaje smrde na sebičnost i netoleranciju.
Ima još jedna prečica kroz napuštenu vojarnu. Savršena kulisa za neki postcivilizacijski film, zgrade s urušenim krovovima i razbijenim staklima, nebeski drvored polomljenih grana i otvorena okna na zdrobljenim asfaltiranim cestama. Jedan od tih dubokih otvora, koji više i ne pamti svoj gusani poklopac, postao je peto polje dječje "školice". 1, 2, 3, 4, bummm. Savršeno duhovit "street art" i još bolja stupica za pješake, one hipnotizirane mobitelom, ali i one kao ja, koji očarani nesvakidašnjim pjevom, pogledom šaraju visoko tražeći ptice po krošnjama.
Bez obzira na apokaliptične kulise, prostor je monumentalan, ugodan, nema galame i gužve, bio bi predivan park, kao Maksimir, tu nadomak centra grada, čak je i jezerce u blizini, samo da se u našem gradu rodi još jedan Maksimilijan Vrhovac koji bi to realizirao. Nažalost, biskupi više ne sade parkove, u stvari, nitko ih više ne sadi. Možda je vrijeme da počnu, virusi nas tjeraju iz zatvorenih prostora, a i nama pješacima treba mjesto gdje pogled smijemo dići prema zvijezdama.
Prestraši me jaka buka i u gasećem crvenilu sumraka vidim ženu na ljestvama, okruženu djecom. Ona krampom lupa po visećem zatku ogromne urušene hale i ruši cigle. Ispod nje mala djeca s čekićima čiste te cigle, dok žbuka leti po njima, a hala drhti i prijeti. Spontano krećem prema njima, ali žena silazi i okreće kramp prema meni. Bježim, nisam hrabrica, a i da jesam, mogu samo učiniti prizor nadrealnijim. Bože, koji je ovo vijek, koji je ovo grad?
Mrači se sve više, ubrzavam korak, iz iduće porušene hale čuju se glasovi. Možda su zaljubljeni tinejdžeri, možda, manje romantični, opijeni drugari, a možda još neki prizor iz vremenskog džepa. Javlja se i ćuk svojim jezivim skvičanjem. Moja šetnja postaje trk ispod prvih zvijezda i prečica postaje još kraća.
Ovaj put je izlaz na cestu pravo olakšanje. Penjem se i pogled mi zarobi nemirno svjetlo koje lagano klizi nebom. Tko li je taj rani svemirski šetač, možda me oponaša ili prati? Nije zvijezda niti padalica, nije ni avion, on ne klizi tako brzo i lako. Tu na jugozapadu bi trebala biti Venera, ali nje još nema. Evo još nebeskih uljeza, mnogo ih je i putuju jedan za drugim u redu. Iako me mašta baca na invaziju NLO-a, vjerojatno se radi o nekim novim satelitima. Izgleda da ni Malom princu na njegovom asteroidu B612 nije bolje nego meni. I tamo gore je gužva sve veća.
Pogled u nebo omete mi sve jača buka jurećeg automobila. Spazim šaranje farova po cesti i već se u idućem trenu auto okreće na zavoju iza mene, uletio je prebrzo, odbija se od ograde, izravna i punim gasom penje se prema meni još uvijek lelujajući i hvatajući smjer. Bježim u prvo dvorište i vidim dječaka ispred kako se u zadnji tren akrobatski baca preko živice u travu. Jureći fantom nestaje u mračnom klancu iznad, ali nije gotovo, stižu još dva opasno jureća vozila, ali vještija, ne slijeću s ceste, mislim da su policajci iako nema plavih rotirki. Kad se sve utišalo, izašla sam na cestu, a dječak, koji se podigao iz trave, ohrabrio me zbunjenim smiješkom. Ono što se zbilo je iz kategorije "Bez komentara".
Popela sam se brzo kroz tamni klanac. Sreća je da se "bliski susret treće vrste" nije zbio u tom kamenom sendviču gdje nema mjesta za uzmak. Kad mi se otvorio pogled na ravnu cestu, uz koju su na obje strane gusto posložene kuće i kućice, više nije bilo ni traga od lude jurnjave. Gdje li su nestali? Možda su uzletjeli u stilu Doca iz "Povratka u budućnost" ili su se izgubili u šumi koja se crni na kraju naselja. Umjesto da "tiho hodam pored kuća u kojima se svjetla pale", ja hitam, sva u strahu, do svoje bake.
I opet, uz čaj i kekse, uzbuđeno pričam pješačke priče koje baku samo zabrinu i plaše, moje male sestrične poprate ih smiješkom iznad mobitela, a ujak, zakleti vozač, tumači ih kao vapaj da me preveze natrag doma. Ali ne, ne dam se ja. Noć je mlada i topla, mjesec je star i ogroman, zvijezde se još množe, a žabe upjevavaju. Nema straha koji bi poništio čari takve ljetne noći.
Bilo je zanimljivih noćnih povrataka, možda i strašnih, ali strah u sjećanju devalvira. Susret sa spodobama u bijelim skafanderima (davno prije COVID-19), koji su s čudnim oružjem izlazili iz Bolléovih apsida vojnog groblja, bio je nadrealan, iznad straha, mislila sam da probijam granicu četvrte dimenzije. A ljudi su samo prašili komarce u noćne sate. Jedne snježne noći iskočio je pred mene jelen ili možda srndać, uglavnom neki visoki ljepotan s rogovima i oboje smo se zaledili na trenutak, a onda je on zbrisao natrag u šumu. Srne često srećem, one i danju ulaze u grad, ali taj rogati kao da se odvezao i pao s onih letećih božićnih saonica.
Spustila sam se brzo kroz klanac i dalje cestom, jer kroz vojarnu nikad ne kratim noću. Evo me već na psećoj stazici koja se jedva nazire u mraku. Odjednom ispred mene po travi puzi čovjek, onako tiho, rukama i nogama, kao u ratnim filmovima. Skoro sam pala preko njega. Mislim da me u tom svom zanosu nije ni primijetio, a i bolje da nije jer mene bi vjerojatno dopala uloga neprijatelja, ma koji to u njegovoj mašti ili igri bio. Čudan svijet je oko nas, a ja opet sve brža i eto me već pred ulazom. Stigla sam do kraja table i što sad? Imam pravo na promociju u bilo koju figuru, mogu biti i kraljica. Hvala, iako znam da je to glup i gubitnički potez, ipak nastavljam igru kao obični mali jadni pješak.
