Moje prvo djetinje televizijsko sjećanje je spuštanje na Mjesec u ljetu 1969. godine, a drugo je “Naše malo misto”. Imao sam tada već punih pet godina kada je, prije točno pola stoljeća, baš na današnji dan, 22. veljače 1970. emitirana prva epizoda najpopularnije i najomiljenije hrvatske televizijske serije. Ali, sva naša sjećanja ne mogu se mjeriti s pamćenjem i emocijama jednog od najvažnijih živih svjedoka nastajanja serije i njezine kasnije sudbine. Marin Marušić sve je to gledao iznutra, iz prvog reda, kao sin režisera “Malog mista” Daniela Marušića. Imao je dvanaestak godina kada je pratio oca na sva snimanja.
Zatvorena i dežurna ljekarna
– Nakon 50 godina emocije bujaju i sjećanja naviru. Ja ne znam kako bih danas uopće opisao kolika je bila popularnost te serije i svih tih ljudi. Koliko su bili popularni i omiljeni glumci možda može dočarati slava koju je uživao čak i pas koji je u seriji “glumio” Belinu, a pravo ime mu je bilo Leo. Slučajno je pripadao našim rođacima pa znam kako su ljudi u Splitu stalno dolazili u njihov vrt vidjeti Belinu – ispričao mi je Marušić u svojem radnom prostoru na čiji je izbor njegov otac također imao nemali utjecaj.
– Uz tatu sam se svakako zaljubio u televizijski posao pa i danas još uvijek radim na HRT-u i uz njega sam svakako puno naučio, a imao sam sreću što su nam mnogi od glumaca dolazili često i u kuću kao očevi prijatelji. Ne bavim se režijom, nego organizacijom posla i žao mi je što se danas više ne radi kao tada, s puno više entuzijazma i s manje robovanja birokratskim kompjutorskim “kućicama”. Sjećam se kako je jednog dana otac prekinuo snimanje i jednostavno rekao “nastavljamo sutra” zato što je bila silna južina i glumci očito indisponirani. A što se popularnosti tiče... sjećam se slike kad su glumci prolazili ispod jednog balkona u Starigradu na kojem su dvije gospođe zalijevale cvijeće. Kad su ih vidjele, prestale su zalijevati i počele trgati latice i bacati ih po glumcima. Tko još danas igdje na vas baca cvijeće? Ili kada se snimala ona legendarna scena u kojoj vatrogasci gase požar i spašavaju ljude i imovinu iz općine, doplovile su dvije koče i nije bilo šanse da se maknu, nego su ribari čitav ulov istovarili na obalu. Sve je prekinuto, pilo se i jelo do kasno u noć, a snimanje je nastavljeno sljedeći dan – kaže Marušić, koji je također u tu nedjelju 22. veljače 1970. u pola devet navečer s ocem i majkom sjedio pred televizorom.
– Ono što najbolje pamtim su prazne ulice. Jednom me mama za vrijeme “Malog mista” poslala da zatvorim prozor koji je gledao na Vlašku ulicu. A dolje ni žive duše. U to je vrijeme nedjeljom navečer radila samo dežurna ljekarna na Trgu Republike, ali je i na njoj tih nedjeljnih večeri pisalo “Zatvoreno zbog Malog mista”. To je samo jedan primjer koliko je ljudima ta serija značila i koliko su se poistovjetili s njezinim likovima. Karlu Buliću još su godinama dolazila pisma kao doktoru Luiđiju u kojima su ljudi od njega tražili lječničke savjete. Ili, recimo, Asja Kisić. Jednom sam je, također nekoliko godina nakon prvog emitiranja serije, gledao kako umire na pozornici kao dramska prvakinja splitskog HNK na kraju jednog vrlo ozbiljnog komada. Čitavo joj je kazalište ustalo na noge, pljeskalo i skandiralo “Bravo, Bepina! Bravo, Bepina!” Mislim da je ona zapravo bila nezadovoljna što se te svoje najpopularnije uloge nije uspjela riješiti do kraja života i što je prestala biti Asja Kisić i za sve postala i ostala Bepina – kaže Marušić.
Društvena i politička satira čijih je žaoka bilo u svim epizodama danas se čini benignom, no tako često nisu mislili u raznim komitetima. Doduše, ne treba zaboraviti da današnji razni stožeri za obranu ovog i onog znaju reagirati i puno žešće. Primjerice, u ono je vrijeme najžešće političke reakcije izazvala epizoda “Šporka posla” u kojoj je riječ o kupovanju nezasluženih boračkih invalidskih mirovina. Odmah sljedeći dan partijski komitet boraca iz Trogira je reagirao, sjeća se redateljev sin, tražio da se Marušića izbaci s posla i prekine daljnje snimanje, a raspravljao je o tome i Centralni komitet u Kockici.
– Mislim da je mog oca tada spasio Mirko Božić i još neki ljudi koji su to, srećom, gledali na drukčiji način – kaže Marušić.
A sad se prisjetimo nedavne hajke, prosvjeda i galame zbog filma slične, samo suvremenije tematike, “Ministarstvo ljubavi”.
Prema sjećanju svojeg sina, Daniel Marušić sve te napade prilično je teško proživljavao, makar su u premijernom prikazivanju sve epizode prikazane upravo onako kako su i snimljene. No, zato je kasnije reprize gledao s grčem u želucu jer nikada nije znao kako će koja epizoda izgledati.
– On nad tim više nije imao nikakvu kontrolu, a mnoge scene su jednostavne nestale iz repriza ili bile skraćene – sjeća se Marušić i dodaje još jedan primjer: – Ja se dobro sjećam da je epizodi nazvanoj Zagrebulje, koja je 1970. snimljena kao specijal za novogodišnji program, postojala scena u kojoj Karlo Bulić – Luiđi i Asja Kisić – Bepina hodaju Maksimirom i on joj objašnjava razliku između Dinama i Hajduka, kao što se sjećam i scene u tramvaju. Ali kad je ta epizoda nakon gotovo pola stoljeća pronađena, u njoj tih scena više nije bilo i one su izgleda zauvijek izgubljene, premda je ostalo ono što je politički tada bilo najškakljivije, prizor u kojem Luiđi Bepinu dovodi na ondašnji zagrebački Trg Republike i pita se naglas gdje je nestao naš ban.
Ta se epizoda, inače, smatrala izgubljenom sve dok je gotovo pola stoljeća kasnije u nekoj kutiji u kutu neke sobe na Prisavlju nije pronašao i uredio za ponovno prikazivanje u novogodišnjem programu 2019. montažer Miljenko Baričević.
Međutim, serija nije naprasno ukinuta ili prekinuta odlukom nekog partijskog komiteta, nego je do toga došlo zbog sukoba redatelja i scenarista.
– Planirane su bile 33 epizode, ali je već na kraju trinaeste moj otac u znak indignacije zbog svega što se događalo napisao ne “Kraj serije”, nego “Adio i nikad više”. Do toga je došlo zbog sukoba sa Smojom, koji je također spadao u onaj bliski krug prijatelja. Bili su jedno vrijeme gotovo nerazdvojni, a i moja majka se jako zbližila s gospođom Lepom Smoje. Osim što su se posjećivali, znali su na relaciji Zagreb – Split do iznemoglosti po čitave noći razgovarati telefonom i secirati svaku epizodu, a moj otac je Smoju uostalom i nagovorio da se prihvati pisanja “Malog mista” – ovaj se dugo nećkao jer do tada nije imao nikakvog iskustva s televizijom. Tada je vladalo uvriježeno mišljenje da Hrvati nemaju smisla za humor i sve su takve serije snimane u Beogradu. Čak su jednom u Zagreb bili pozvani uistinu sjajni beogradski humorist Radivoje Lola Đukić i komičar Miodrag Petrović Čkalja da kolege s Televizije Zagreb pouče kako se to radi. Moj se otac toj predodžbi časno usprotivio tako što je nagovorio Smoju da napiše taj scenarij, kao što je poslije i Bjelousov nagovorio Kestnera da napiše “Gruntovčane” i tako je sve krenulo. Iz dišpeta, zapravo – kaže Marušić, i nastavlja o dišpetu između dvojice autora.
Pomirili se pred smrt
– Stvari su krenule po zlu s prvim sukobom koji je počeo već nakon prve epizode kada je Smoje ondašnjem direktoru Televizije Zagreb Ivi Bojaniću napisao pismo u kojem je tražio da se zamijeni Karla Bulića u ulozi dr. Luiđija. Njemu je smetala talijanština koju je Bulić unio u taj lik, ali poslije je uvidio da je pogriješio pa se čak i ispričao. Naravno da je Luiđi lik scenarista Miljenka Smoje, kao i redatelja Danijela Marušića, ali u velikoj mjeri i samog Karla Bulića. Drugi sukob bio je zbog Servantesa koji je prerano umro, zapravo poginuo na brutalan način nakon samo četiri epizode u kojima ga je neopisivo sjajno glumio Ivica Vidović. Moj se otac toj scenarističkoj Smojinoj odluci žestoko protivio. Konačno, premda su u planu bile 33 epizode, Smoje je odlučio da Bepina umre u trinaestoj i bio je u tome neumoljiv. I kada je moj otac shvatio da tu više ništa ne može napraviti i da nastavka neće biti, okončao je sve onim “Adio i nikad više”. Pisani dokumenti ne postoje, ali ja se dobro sjećam da su moj otac i Smoje već negdje na pola snimanja “Malog mista” razgovarali i o “Velom mistu” i dogovarali se kako će to biti nastavak s nekim drugim likovima, ali to je ispala neka sasvim drukčija priča – kaže nam Marin Marušić, kojem prilično teško pada i to što ulogu njegova oca u uspjehu “Malog mista” još i danas pojedini kritičari umanjuju i omalovažavaju.
– Opći je dojam da je “Naše malo misto” samo Smojino. Ali, autori su scenarist Miljenko Smoje, redatelj Daniel Marušić, snimatelj Branko Blažina i svi oni fantastični glumci koji su joj dali svoj veliki obol. Ne samo kao sin redatelja nego i kao pasionirani gledatelj i obožavatelj “Malog mista” ja sa sigurnošću mogu reći da je seriji taj njezin prepoznatljivi štih dala upravo velika sloboda koju je moj otac kao redatelj dao glumcima kada je shvatio da je njihova gluma još genijalnija od već ionako genijalnog Smojina teksta. To je, međutim, Smoji smetalo i sukob je lebdio u zraku za vrijeme čitavog snimanja – kaže Marušić.
Premda je bilo očito i obojici jasno da su im politički pogledi u mnogočemu različiti, Daniel Marušić i Miljenko Smoje dobro su surađivali i stvarali zajedno odličan proizvod velike umjetničke vrijednosti i možda još veće društvene važnosti i odjeka. Zbog toga Marin Marušić kaže kako je nakon mnogo razmišljanja o njima i o tom vremenu došao do zaključka kako je mnogima u bivšoj državi zapravo odgovaralo to što su Marušić i Smoje posvađani jer su ih samo tako mogli rastaviti.
– Obojica su bili tvrdoglavi Dalmatinci. Nakon “Malog mista” praktički su prekinuli odnose, a kad bi se i morali sresti, pravili su se da jedan drugog ne vide. Moj je otac nakon toga snimio još samo jedan film, “Servantes iz malog mista”. Scenarij je također napisao Smoje i uzeo mnogo toga iz same serije, ali se, koliko pamtim, držao dalje od snimanja i pustio mom ocu da radi s tim što hoće. Nakon toga više nisu imali nikakav kontakt. Sve do pred samu Smojinu smrt 1995. godine. Nakon što ga je nazvao jedan prijatelj i rekao mu da je Smoje jako loše, da ima rak i da mu je kraj blizu, moj otac je smogao snage i nazvao ga, a Smoje je prihvatio razgovor. Otac mu je rekao: “Šunje, kako si, moramo nastaviti tamo gdje smo stali, evo me dolazim u Split.” Bilo je, nažalost, prekasno. Taman kad se spremao da pođe k njemu stigla je tužna vijest. Ali barem su se telefonom u tim posljednjim trenucima pomirili. Šteta što je ispalo tako, sve se to moglo riješiti, “Naše malo misto” moglo je imati 33 epizode, a i “Velo misto” bi izgledao drukčije – sjetno govori Marušić, koji je nakon očeve smrti osim autorskih prava i brige o njegovu djelu od oca naslijedio i sudski spor s HRT-om koji je trajao gotovo deset godina za vrijeme kojih nije bilo ni repriza “Malog mista”.
– Tata je stvarno osjećao pripadnost ovoj kući bez obzira na sva šikaniranja koja je doživio i vjerujem da nikada ne bi tužio HRT da nije u jednom trenutku saznao koliki novac za reprize svojih filmova i serija dobiva Antun Vrdoljak koji je neko vrijeme bio i generalni direktor naše kuće. To ga je stvarno povrijedilo, naljutilo i motiviralo da digne tužbu – kaže Marin Marušić i nastavlja priču o jednom drugom slučaju u kojem se Vrdoljak i vrlo izravno upleo u sudbinu i karijeru njegova oca.
Dokaz su Raosova pisma
– Još prije suradnje sa Smojom na “Malom mistu”, moj otac je nagovorio velikog hrvatskog književnika Ivana Raosa da napiše seriju “Prosjaci i sinovi”. I on je to napisao, a 1969. su snimili pilot-epizodu koja se zove “Žuti, žuti kanarinac”. U njoj je Matana glumio Ante Vican za kojeg je ta uloga bila i napisana. To je bila i Raosova i želja mog oca. Taj pilot je prikazan samo jednom. A onda je Antun Vrdoljak digao telefon i nazvao koga je već tada trebalo nazvati da bi isposlovao da mog oca skinu s projekta “Prosjaci i sinovi” i da ih režira on. Ja za to imam dokaze u Raosovim pismima koje posjedujem u kojima je on prosvjeduje zbog toga, ali uzalud. “Prosjake i sinove” na kraju je režirao Vrdoljak – kaže Marin Marušić, koji je nastavio pratiti oca u njegovu radu i projektima i nakon “Malog mista”.
– Nakon toga on je još režirao po meni stvarno odlične televizijske serije “Ča smo na ovom svitu” i “Čovik i po” 1973. i 1974., a nakon toga dobiva zapravo zabranu rada. Baš nekako u to vrijeme snimao je jedan dokumentarac na Cresu i pogledao s brda na jedno malo mjesto i smjesta se u njega zaljubio. Vjerojatno se tada i pitao što bih ja sada mogao raditi kad ne mogu režirati? To mjesto je Osor i on je ondje osnovao nešto što je u hrvatskoj kulturi jednako važno, ako ne i važnije od “Našeg malog mista”. To je festival Osorske glazbene večeri. Prve su održane 1976. godine i traju do danas, nakon što već deset godina mog oca nema. Zamislite doći na ideju da u jednom selu na nekom otoku organizirate festival klasične glazbe i to još uz uvjet da svaki glazbenik koji nastupa mora izvesti i barem jedno djelo nekog hrvatskog autora. To vam je u početku izgledalo tako da su Tonko Ninić i Vladimir Krpan spavali u našoj kući koja još nije bila završena i da im je moja mama pekla po dva jaja za ručak. A bilo je i pokušaja da se festival ukine ili da se premjesti, ali tvrdoglavost i upornost bile su uvijek glavne osobine mog oca – kaže Marin Marušić, ponosan što se od lani na Osorskim glazbenim večerima najboljim glazbenicima dodjeljuje i Nagrada Daniel Marušić.
A u Osoru čak i dalje živi i “Naše malo misto”.
– Ljetos, baš kad je opet išla repriza na HTV-u, vidio sam jednog popodneva kako su se dva klinca posvađala zbog igre. “Ja sam Roko! Ne, ja sam Roko! Ja sam prvi rekao da sam Roko!”, vikali su jedan na drugog. Eto, valjda i oni žele biti direktori svih hotela koji rade i koji su izgradnji – nasmijao se Marin Marušić i poslao na kraju i poruku kući u kojoj radi:
– Moj otac je zapravo najneizvođeniji autor na HRT-u, s obzirom na to koliko je toga snimio za našu kuću i koliko toga još čeka da ponovo ugleda svjetlo dana. Ja pozdravljam uradak kolege Željka Rogošića koji je napravio vrlo korektnu dokumentarnu seriju u četiri epizode o Miljenku Smoji i nadam se da će i mom ocu njegova matična kuća jednog dana napraviti barem pola od toga.