Kaj je stvarno taj luđak zapalio hotel?, pitala sam Davora dok smo se vozili krivudavom, uskom cestom prema mjestu na kraju otoka.
– Da, rekao sam ti da jugo utječe na ljude, naročito intenzivno na luđake.
– Pola sela je trčalo za njim, dok je bježao i palio šibicama sve oko sebe. Požar su neko vrijeme uspijevali suzbiti, ali je vjetar jačao i nosio vatru prema jedinom hotelu u mjestu. Ostalo znaš iz medija, poginuo je jedan stariji bračni par iz Austrije, nisu ih uspjeli izvući na vrijeme.
Znala sam tu priču, ali htjela sam da mi je Davor ponovno ispriča kako bismo razbili nervozu i tremu u autu i kako bih dobila na vremenu da se skuliram i pripremim za susret s Davorovim roditeljima. Nije puno govorio o njima i nisam znala kako ću biti prihvaćena. Gledala sam kroz muljavo staklo zaslijepljeno suncem, sve je mirovalo, a zrak izvana je mirisao.
– Prekrasno je – tiho sam rekla.
U daljini nepomični čamci, sunce polako posustaje, ali fali zvučna kulisa. Nema buke auta, skutera, vriske djece, glazbe. Prizor je prazan, bez rekvizita u obliku plamenaca i pedalina.
Nadam se da se ipak nećemo predugo zadržavati u ovoj vukojebini. Tko zna ima li ovdje uopće frizera, razmišljala sam dok smo se parkirali ispred kuće.
Davor je duboko udahnuo, pogledao me i rekao: – Ajmo i to odraditi.
Upoznavanje je bilo kratko i suzdržano. On je to odradio kao klinac koji dovodi frenda na igranje.
– Mama, tata, ovo je Mia.
– Tereza – tiho je rekla i pomilovala me po licu.
Branko, stari, očito se potrudio da ostavi dobar prvi dojam. Osjetio se miris old school kolonjske vode, lagano se isprsio i ispravio od već prirodnog pogurenog držanja. Izvukla sam se na umor i otišla u Davorovu sobu spavati. Posteljina je fino mirisala na lavandu i bila je malo kruta, šibana burom koja ju je sušila. Škure su bile pritvorene i lagano me uspavala nametnuta tišina.
Sljedeće jutro probudilo me lupanje vratima dolje u prizemlju. Pomislila sam da je to normalno za ljude koji sami žive, zaborave da je netko još tu. Prišuljala sam se uz prozor i brzo odmakla kako me ne bi vidjeli.
– Da skuham kavu? – pitala je Tereza muža.
– Neću kavu.
– Zašto si mrzovoljan?
– Nisam, hrkala si!
– Kakve to veze ima, molim te, probaj se ponašati normalno, bar pred djecom!
– Ti mi to kažeš – posprdno joj je odgovorio Branko.
Vratila sam se brzo u krevet ne želeći više ništa čuti. Davor je također bio budan i privukao se uz mene i rekao: – Ma pusti starce, kod njih je to normalno.
Poslije, za doručkom, zaboravila sam na tu epizodu. Uz kratka pitanja o nama i kako je u Zagrebu, sebično, uskogrudno, prepričavali su svoje probleme i pričali nam o ljudima koje ne znamo, bar ih ja ne znam. Davor se, naravno, pravio da ga sve zanima. Uvijek mi je to išlo na živce kod njega. Taj nazovi duboki interes za sve što mu se govori, a znala sam da je mislima tko zna gdje. Zašto jednostavno ne dati ljudima do znanja: "Gle, ne zanimaju me tvoja sranja."
"Ma, papak!" pomislila sam rašpajući nokat na kažiprstu. Još najbolje da mi sad pukne u ovoj zabiti...
– Aloo, purgeri! – čulo se s ceste.
– Pa to je Toni! – glasno će Davor gledajući me, kao da ja znam tko je Toni.
Dolazi lik, tipični Dalmatinac, visok, loše frizure, ali dobre građe, pomislila sam.
– Aaaa, Branko, Tere, je l' to nevjesta stigla u kuću? – veselo je rekao.
– Ništa ne govore, nadamo se da je – poluglasno će Tereza gledajući me.
– Ma pusti, sigurno ne stignu od tih silnih filmova i predstava što rade niti se oženit i dicu pravit – nastavlja Toni prijateljski lupajući Davora po leđima.
Upoznajemo se i odjednom mi više nije bilo tako dosadno. Ipak ima malo života ovdje na kraju svijeta, pomislila sam u nadi.
– Toni, ostani s nama na ručku – s toplinom u glasu pozvala ga je Tereza kao mati sina.
– Moći ćete se fino ispričati vas dvojica, kao nekada – sjetno je dodala.
Morala sam priznati da je Tereza fino skuhala i samim tim je atmosfera oko stola postala toplija i opuštenija. Razmišljala sam kako je jednostavno sudbina ovog mjesta da bude tromo i uspavano i kao da će i samo nestati… s umiranjem i zadnjeg mještanina.
– Davore, to je sad već katastrofa većih razmjera, morat ću prodati barku – rekao je Toni.
– Nema živog turista, a preskupa mi je za održavanje. Nije dobro, priča se da će se i ambulanta zatvoriti. Lako za nas mlade, a šta će ovi stari, ovako kao tvoji?
– Nemojte vi misliti na nas, lako ćemo mi – patetično će Tereza.
– Ma šta pričaš, a meni tu kukaš šta ako se razboliš ili padneš – nervozno joj odgovori Branko.
Prošla mi je misao kroz glavu da on sigurno jedva čeka da ih smrt rastavi.
Vidjela sam da se Davor uzrujao, vjerojatno se prestrašio pomisli da bi njemu možda mogli pasti na grbaču, sebičnjak.
– Ma imam sjajnu ideju! – odlučno će Toni.
– Što vas dvoje ne bi snimili neku reklamu za mjesto, ono u stilu, ljetovanje kao nekad. Ma sigurno već imate sto ideja u glavi – nasmijao se glasno i iskapio čašu.
– Ma nemoj ih, Toni, imaju puno svoga posla. Davor oko kazališne predstave, a Mia s tom svojom sapunicom – dodala je Tereza.
Pogledala sam Davora, nervozno je prstima skupljao bobice sasušenog grožđa sa stola. Baš me zanima šta im je ispričao za zadnju svoju premijeru. Da moji starci nisu uletjeli i kupili većinu karata koje su podijelili svojim poslovnim partnerima, bio bi to totalni debakl.
Otišao je po novi bokal vina i onako polupijano i inatljivo rekao: – Nego šta, napravit ćemo filmić, to je najmanje što možemo učiniti!
– Bravo, sine, znao sam ja da ove nesposobne budale u turističkoj zajednici ništa neće napraviti. Pokaži im kako se to radi! – pobjedonosno će Branko.
Zahladilo je naglo, vjetar je postao razdražen i zaogrnula sam se u dekicu koju mi je Tereza majčinski donijela. Sjela je pored mene i onako, kao više za sebe, ali namijenjeno meni rekla: – Ah, ne trebaju meni turisti, a ni doktor, ja bi ozdravila od svih boljki samo da postanem baka.
Prestalo mi je biti ugodno i osjetila sam da sam pred zamkom, da je možda cijelo ovo putovanje zamka za mene. Otriježnjeno sam vidjela u tom trenutku svoju budućnost u njihovoj režiji i nikako mi se taj film nije svidio. Ispričala sam se i doslovno pobjegla u sobu, a i zima je ušla u svaku moju poru.
Nedugo poslije pojavio se Davor sav živčan i nabrijan.
– Koja sam ja budala naivna, kako sam se dao nagovoriti. Zašto si šutjela? – sipalo je iz njega.
Slušala sam ga, a nisam ga čula. Samo mi je ironični osmijeh titrao u kutu usana. Znala sam da ga to posebno nervira. Poput vidovite Vere, ukazale su mi se slike, on je poprimao obličje svog oca, ali ja nikada neću biti Tereza – bar ne njemu.
U mislima sam odlazila, nemoćno sam gledala u svoja leđa kako hrabro i lagano u isto vrijeme… nestaju.
– Namjerno nisi ništa rekla, samo si blejala u njega, misliš da nisam vidio – sipao je otrovno. – Hoćeš da se osramotim pred svojima? Da uživaš u svojoj nadmoći?
– Oprosti – progovaram samo da prestane.
Uvijek to upali, staje, napokon!
– Kada ide prvi trajekt? – pitam. – Zvala me je Marina, zapeli su s tekstom, moram nazad što prije – izustim laž iz navike, s lakoćom.
Bura je cijelu noć pokušavala ubiti sve ranjivo vani, a osnažiti ono jako. Složila sam savršeni scenarij, za sebe.
Samo da se dokopam kopna.