Rekao sam neka me voze Nataši, a oni su zamolili mogu li usput dostaviti hranu za pučku kuhinju crkve pod Sljemenom. Otraga u kombiju bio je nikleni kotao sa zadahom onih kutijetina koje po Zagrebu biciklima dostavljaju Nepalci.
Crkva je bila mala, ukopana u zemlju. Nisam znao kako se iz nje izlazi ni kako se ulazi. Kroz mutna stakla cijedila se svjetlost. Klupe su podsjećale na gelendere. Nikada nisu oprani, ali ne možeš reći da su prljavi. Sjedio sam u prvoj s lijeve strane. Iz onog kotla sirotinja je dobivala hranu i jela halapljivo. Jedna gospođa s hladnom trajnom govorila je o svetome Antunu i njegovoj propovijedi s oraha. Onda je dolebdjela ona. Ukazala se. Časna sestra. Kartuzijanka. Sjela je nasuprot i gledala me u oči. Nikad nisam vidio takvu ljepotu. Uzela je moju ruku i stavila je među noge.
– Ja sam tu. Tvoja. Još sam slobodna. S bijelom bojom. Nisam dala zavjet.
– Neću tebe. Hoću Natašu. Idem k njoj. Povukla je moju ruku dublje. Samo perje. Meko bijelo perje.
Tada sam shvatio da to nije ona, nego – on. Anđeo. Oslobodio mi je ruku i u nju stavio novčić. Težak, star, bakreni. Lik na njemu izlizan.
– Što će mi to?
– To ti je za put. Taj put se plaća.
– Pogriješio si – rekoh anđelu – ne plaćam ništa. Svratili smo ovamo nahraniti sirotinju.
– Pogledaj. Sredinom crkve tekla je rječica. Bila je brza, jako je hučala.
– Zašto zaudara? – pitao sam to biće u bijelom perju, a odgovorio mi je krupan mladi čovjek.
– Gore je klaonica. Toj korporaciji jeftinije je otpadne vode slati u podzemlje nego ih zbrinjavati u skladu s EU standardima – pokazao je čamac. – Hajde, uđi.
– Ne idem s tobom.
– Ideš sa mnom preko.
– Kamo preko? – S druge strane.
– S druge strane čega? Kanalizacije? Ima li ona uopće ime?
– Stiks – držao je objema rukama konop da mu ne odvuče čun.
– Znaš na što me ovo podsjeća? – rekoh.
– Ne zanima me. – Na Nazora i njegov "Čamac na Kupi".
– On mi je rekao to isto. – Tko? – Nazor. Ne volim pjesnike.
Shvatio sam da čovjek je čovjek poremećen i da je utekao iz azila pod Sljemenom.
– Vožnja se plaća unaprijed – ispružio je ruku, čvornatu kao čokot. Dao sam mu novčić. Nije ga ni pogledao, nego bacio u rijeku. – Zašto si bacio moj novčić? Mislio sam da od toga živiš?
– Ne živim od toga, nego sam na državnom proračunu.
– Koje države?
– Hajde, upadaj.
– Ne idem s tobom preko.
– Imam te na popisu – listao je pametni telefon.
– Greška. Još nije moje vrijeme.
– To svi tvrde.
– Ne idem na drugu stranu, nego k Nataši.
– Svi tvrde da idu negdje drugdje: ženi, djeci, ljubavnici, na partiju pokera, sastanak uprave, derbi, Maldive. I svi lažu. Tražim dokaz, ali ga nemaju. Imaš li ga ti?
– Dokaz o čemu?
– Da ideš k toj Nataši. Da te ona čeka. I da uopće postoji.
– Imam – dohvatio sam mobitel – fotke.
– I ja imam selfi s Ahilejem.
– Onim Ahilejem, s petom?
– A kojim drugim?!
– Idem Nataši. Ona je tu.
– Onda mi je pokaži. U polutami, u dnu crkve, stajala je Nataša.
– Zar je ne vidiš? Iz kutijice od žada izvadio je kontaktne leće i stavio ih.
– To je ona?
– Da.
– Nataša! – zaorilo se pod svodovima crkve. – Ubacili su mi ga preko reda. Još mu nije vrijeme. Vodi ga odavde.
Kombi je upalio iz trećeg pokušaja. Utovarili su prazni kotao pučke kuhinje i rekli mi: – Vozimo te k Nataši.
