Godinama mi se ispočetka čini da sam se izliječila od tjeskobe koju sam, kao i mnogi moji ratni prijatelji, donijela iz rata kao jedini plijen. I, zapravo, jesam veći dio godine. Svih ovih godina, svaki dan, ali do Velikog četvrtka. Oslobodila sam se bezvoljnosti i tihe tuge, hodajući odavno utrtim putem kojim ide većina ljudi. Svih proteklih godina, svake godine do Velikog četvrtka.
U potresnim danima molitve u Getsemanskom vrtu, Muke i Raspela, Bdjenja i Uskrsa, u noćima u kojima teško usnivam, opet me obuzmu tuge i slabosti. I dok traju moje borbe i hrvanja s golim, bosim i žednim Isusom koji mi govori "ne boj se", vratim se u Sinj, u podne, na groblje uklesano u stijenu na kojem jecaju crkvena zvona. Zvuk im se odbija od kamena u moje srce, u moj um, u život, kao prije trideset godina kad smo sahranjivali Snježanu koju je preda mnom raznijela granata. Toga dana pala je samo jedna granata, i to točno u podne. Umjesto crkvenog zvona koje u podne poziva na Anđeoski pozdrav, čuo se prasak poput udara munje, a silina detonacije me je, poput krhke grančice, odbacila i zalijepila za kamene ploče stare razrušene staje. Ni sama ne znam kako, ali sigurno nadljudskom snagom sam, susprežući nezamislivo razarajuću bol u svakom komadiću svoga tijela i ne razmišljajući hoće li uslijediti još koja granata po nama, posrćući krenula prema Snježani. U blatnoj lokvi od kiše i njene krvi klečala sam kao oduzeta, neuračunljiva od boli za tim mladim razdraganim i nasmijanim Božjim bićem koje je prije samo nekoliko dana proslavilo svoj ratni devetnaesti rođendan. Izmrcvareno tijelo sam okretala na sve strane ne bi li se ukazao neki znak života, neka grimasa, neki zvuk, bilo što samo da joj majku ne moram pogledati u oči. Odgurali su me, gotovo odnijeli zajedno sa Snježaninim tijelom u zaklon. Željela sam da nastave padati granate, da se sruši nebo na zemlju, da sve nestane pa da sve konačno prestane! Mojoj duši razum ničim nije mogao pomoći.
Na Veliki se četvrtak u meni otvori zazidana tuga i zaplakala bih kao bespomoćno dijete koje zna da je jedino bol u životu sigurna. Sjetim se Isusa, silno uzdrmanog strahom i tjeskobom, kako pada licem na zemlju izražavajući poslušnost Očevoj volji, prepuštajući mu se s pouzdanjem i povjerenjem. U tom Njegovom ljudskom strahu sažet je sav čovjekov užas pred vlastitom smrću, njezina neizbježnost i spoznaja težine zla koje pogađa naš život. I, doista, kad promislim, nemam se čega bojati, jer su mi one godine pune patnje i smrti uza me prirasle kao koža i ukrale mi strah od čovjeka. Ne znam što moj Bog misli o tome što nikoga slijepo ne slušam, što ne strepim od onih koje susrećem i što nisam ničija. On sigurno zna, da sam s Njim bila na Maslinskoj gori, u meni bi bila samo drama ljudske volje i želje. Ali, ja samo želim uobličiti vlastitu volju Njegovoj, želim izaći iz same sebe i biti potpuno slobodna na ovoj Zemlji na kojoj svaki dan umire ljubav, na kojoj nema dobra ni istine i koja nikada neće postati nebo.
U Vazmenoj me noći napusti srdžba koja mi je pokazivala put i moje se ruke oslobode trnja. U meni prestane ječati mrak i osjećam da više životu ne prisustvujem slučajno. A nakon noći Bdjenja nestane moj zgusnuti nemir, nestane moje beznađe i sve staze koje sam prošla zatru se mirom. Nema više ljutnje kojom sam se opravdavala i hrabrila i nisam više nezaštićena u samotnim i mračnim noćima bez zvijezda. I ne bih se skrila u Getsemanskom vrtu i zatajila Ga jer sam spoznala što je božanski naum ljubavi. Možda je, ipak, istinska povijest patnje započela na Raspelu da bi, zbog konačnog smisla života, završila s Aleluja!
Podnevna me crkvena zvona zovu na slavljenje neizbrisivog dijela moje povijesti duše, moju Snježanu za koju sam sigurna da nije tek puki stanar u kamenom grobu već Božji sustanar na nebesima. Spoznah da ljudi umiru, ali ljubav ne umire. I tako ću do sljedećeg Velikog četvrtka osloboditi dušu i pustiti Suncu da je obasja.
