Odjednom sam usred pustinje. Kažem, usred, jer dokle pogled mi seže, ničeg drugog nema osim beskrajnih polja pješčanih dina. Dakle, nisam na rubu. Na žalost. A jesu lijepe, bože, baš su lijepe. I šta. Da stanem razmišljati kako je to moguće. Mislim, da sam se odjednom predvečer našla u pustinji. Sama, ko zadnja žena na svijetu, ko zadnji čovjek, koji, eto, stoji pod zalazećim, crvenim suncem, i mutavo se okreće oko sebe, okružen tim nepreglednim pješčanim dinjama. Ne, nema smisla razmišljati. Trebam djelovati. Zato odlučim čučnuti i prstima proći kroz pijesak, ne bih li se uvjerila da ne sanjam. I zaključim da ne sanjam, jer je pijesak stvaran da stvarniji ne može biti. Gle, suh je ko barut, i topao. Dakle, nadrapala sam, jer nemam suncobran, šiltericu, kapuljaču, vreću za spavanje, nemam vode ni hrane. Onda se očajnički uhvatim za glavu i zagledam se pred sebe. Zapravo u ništavilo. Dakle, Božice, ti pojma nemaš ni o čemu, hoću reći, ne znaš gdje si, mislim, nemaš blage dume o kojoj se pustinji radi, ako je to uopće važno, radi li se o Sahari, Gobi ili Dašt-e Lut, ne znaš ni kako si se našla ovdje, a ne znaš ni strane svijeta kako bi znala kamo krenuti, ako to znanje ima uopće ikakve svrhe. U ovim okolnostima.
O, mamice. O, dovraga. Šta da radim? Šta? Da se okrećem tu oko sebe ko zvrk dok ne skončam mumificirana? Šta da učinim? A ni ubiti se ne mogu jer nemam čime. Ne, zažmirit ću i zavrtjeti se, a onda ću otvoriti oči i krenuti naprijed, kamo god me taj korak odveo. Na koju god stranu svijeta. U život ili dovraga, u smrt. To ću učiniti. I ja učinim to. I sad gledam pred sebe, a sve je isto ko i prije. Jednoobrazno. Kao da se sve strane svijeta ovdje poništavaju. Dine. Samo dine.
Ništa, odlučim popeti se na vrh prve. I učinivši to, shvatim da mi definitivno nema spasa. Ne. Čovječe, tom pijesku nema kraja, tim dinama nema kraja. Ne. A već se smrkava, zvijezde svjetlucaju na purpurnome nebu. I sve ih je više. Ne. Ali kao hipnotizirana sada zurim u zvijezde koje se ubrzano umnažaju kao mjehurići sapunice. A onda osjetim povjetarac na licu. Svjež lahor, ali, evo, već u noći. Već u mrklome mraku. To me prene iz malodušja. Da, to ću učiniti. Zakopat ću se u pijesak. Čitala sam da su noći u pustinji jako hladne. To ću učiniti. Jer bilo bi nevjerojatno glupo umrijeti od smrzavanja u pustinji. Trebam preživjeti noć, a onda ću vidjeti.
I učinivši to, što mi je činiti dalje? Mogu zatvoriti oči. Ili zuriti u zvijezde dok se ne pretvore u san. Đizus, brojat ću zvijezde dok ne zaspim. I ja zaspim pod zvijezdama. Ono, ko klada. I spavam. Ništa ne sanjam, samo gluho spavam. A onda otvorim oči i sada škiljim u svjetlost koja bubri na obzoru. Ma ne. O ne. Ne i ne. Ali, zora nema milosti. Ni sunce nema milosti, a kako da ima, kad je tek divovska, termonuklearna bomba, koja će nas jednoga dana sve spržiti nemilosrdno. Kako takva da ima i zrnce milosti? Kako, dovraga?
Jebem ti pijesak, da ti jebem, psujem dok tresem pijesak iz kose. Sad mi je svega dosta. Zato počnem vrištati iz sveg glasa, ali koga briga kad nema nikoga. Pa prestanem vrištati i zagledam se u daljinu. Škiljim. I, gle, vidim. Na crti gdje se spajaju nebo i zemlja. Vidim neko migoljenje, neko zmijoliko kretanje. Dovraga. Da ja to ne ludim? Da nije fatamorgana? Da nisam sišla s uma? Da mi nije došao kraj? Onda se otrgnem od crnih misli. Ma koji kraj, neću kraj, prvo hoću kriglu cedevite s puno leda, onda ću se istuširati, a zatim ću se uništiti kremšnitama. Jebe mi se, to hoću. Pa oštro zaškiljim opet u daljinu. Čekaj. Bokte, pa to je karavana deva. To su trgovci. A možda su teroristi? Ne, to su trgovci datuljama i hašišem. To je karavana. Karavana. Mamice, gle, to su deve. To što se ljulja, to su device. Mamice. Pa potrčim koliko me noge nose preko vražjeg pijeska prema hašišarima. Putem vičem. Hej. Ljudi. Hej. Ljudi. Mašem rukama ko neka bena, pa smicnem majicu s mokrih sisa, i vitlam njome po vrućem zraku. Ali već gubim dah i snagu, a hašišari polako odmiču. U tišini, gle, fakat odmiču. Neumitno se udaljuju. Zato stanem zadihana. Srce mi hoće iskočiti iz grudi. Bubnja mi u glavi. Škiljim u dubinu pustinje. I shvatim, skužim, da je to kretanje zapravo pješčana oluja, i da vjetar premješta dine slijeva nadesno.
O prokletstvo! O, bože! Još i to. Zar ću zaista umrijeti ugušena pijeskom ko zadnji nesretnik na zemlji? Onda gorko zaplačem, ali kroz suze jasno vidim kako se jedan oblačak prašine odvojio od matice, i sad strelovito juri ravno prema meni. Ravno ko neki projektil. Baš pravocrtno. Zurim u njega i ne vjerujem vlastitim očima. Taj oblak raste. Sve je veći i sve brži. I fakat juri ravno na mene. Ogroman je. Hej, viknem. Hej. Ali, prekasno je da se bacim u stranu i izbjegnem sigurnu smrt. Međutim taj oblak, a zapravo KTM, uz grmljavinski zvuk, ipak projuri tik kraj mene, a zatim naglo zakoči. I šta. Lik u crnoj kožnoj jakni siđe s motora, otrese prašinu s ramena, odigne vizir prašnjave, žute kacige, i reče: "Ljubavi, vodim te na kremšnite u Samobor." A ja otvorim oči i prevalim preko pospanih, suhih usana: "Fantom, ti si stvarno lud. Rekla sam ti da me ne budiš. Koliko je sati, konju?"
