Mrzim morbidne priče. Ne volim ih čitati ni pisati. To iziskuje nezdrav napor kod čitatelja, a pisca slabi, onemoćuje. Svejedno moram ispričati jednu takvu, mimo sebe i svojih sklonosti. To je naprosto jače od mene. Vidjet ćete zašto.
Riječ je o jednom bodulskom pogrebu koji se nedavno dogodio. Bio bi to "dostojanstven sprovod", kako lijepo piše u izlozima pogrebnih poduzeća, da nije iskrsla nezgoda. Loše vrijeme. Ludi vjetar. Naročito bura. Blokus Brača, kako ju je nazvao pjesnik kojemu je majka bila Milnaranka. Pogreb je bio zakazan u 18.30 sati, da se izbjegne ljetna jara, a trajekt Iž, koji su popularno zvali "škovacera", jer je izdaleka zaista podsjećao na uzdignutu lopaticu za smeće, krenuo je u 12.15 iz Splita i trebao pristati u 13.05 sati uz supetarsku obalu. Istim trajektom putovao je pokojnik u društvu vijenaca na zadnjoj strani crnog kombija, kao i klapa koja je trebala zapjevati na sprovodu tri pjesme, "Tamo da putujem", "Oprosti mi, pape" i "Da te mogu pismom zvati", za što je pogođen honorar od tisuću eura, a bilo bi i više da su došla sva osmorica. Međutim, puhala je toliko jaka bura da ljudi za trajanja puta nisu izlazili na palubu popušiti cigaretu, ni vozač kombija, ni članovi klape, već odjeveni u tradicionalna crna odijela, bijele košulje sa širokim crvenim pojasom oko struka. Pomahnitala bura njihala je tamo-amo, gore-dolje trajekt kao bijelu orahovu ljusku. Ta "škovacera" bez kompasa, izložena žestini bure, jedreći bez dosezanja cilja po morskim valovima nalikovala je najviše ljudskom životu.
Prilikom pristajanja, vjetar je zapuhao u orkanskim naletima, trajekt je više puta dolazio do kamenog pristaništa, spustio tešku rampu, ali bi ga toliko zanijelo da se morao povući unatrag da zaštiti plovilo. Svi su putnici bili već uzrujani od niza neuspjelih pokušaja pristajanja da bi u jednom času "škovacera" mimo očekivanja ipak spustila čeličnu rampu. Putnici su brzo izišli tjerani vjetrom, poneka bi kapa i ljetni šešir poletjeli uzgor i onda je počelo iskrcavanje vozila. Jedna za drugim izlazila su pod vodstvom jednog od sprovodnika u mornarskoj majici koji je mahao jednima da prođu, drugima da čekaju, vikao u vjetar.
Kad je došao na red furgon pogrebnog poduzeća koji je djelovao već prilično star, jedan reful orkanske bure (koji je istoga dana srušio i golemi tegljač blizu Paškog mosta – pisalo je sutradan u Slobodnoj Dalmaciji) okomio se na trajekt koji je naglo zaplesao, dotrajala rampa "škovacere" popustila i visoko nagnula pa prevrnula vozilo na bok. Od snage udara stražnja vrata crnog furgona su se otvorila i lijes s pokojnikom, kao i svi vijenci, poslani iz Zagreba na njemu i oko njega, odletjeli su u more. Lijes je prvo potonuo, pa isplivao kao plutača jer je bio od smeđe bukovine, a vijenci su se raspršili nošeni valovima kao da je posrijedi mornarski pogreb. Jedina je sreća u nesreći da pokojnik nije ispao iz lijesa koji je bio čvrsto, gotovo hermetički plombiran.
Kad su se sva vozila iskrcala, nastale su muke i premišljanja za članove obitelji. Što sada učiniti? Otkazati pogreb? To se činilo jedinim razumnim rješenjem u ovakvoj situaciji. Međutim, sutradan je bila nedjelja, neradni dan, i cijelu bi organizaciju s novim terminom (s misom zadušnicom, svećenikom, grobarima, osmrtnicama itd.) trebalo započeti iznova. Nije bilo ni slobodne hladnjače u koju bi se smjestio pokojnik. Leš bi mogao jako zaudarati za nekoliko dana, i trebalo bi naručiti nekoliko kila tamjana da se neutralizira kužni vonj. Obitelj je bila očajna i neodlučna, a pogrebnici su se htjeli riješiti posla i pokojnika; navijali su za to da se sprovod ipak održi. Imali su za to i uvjerljive razloge. Kontaktirali su mjesno pogrebno poduzeće iz Supetra, gdje se mogao izabrati novi lijes, a oni su nudili i pomoć dvije dežurne žene koje bi presvukle vlažno odijelo pokojnika i obukle mu suho, ako bude uopće potrebno. Samo što ga je trebalo negdje kupiti, na rivi je radila prodavaonica "Mana" i to bi se moglo obaviti bez po muke.
Preostalo je četiri-pet sati za sve te radnje i nakon duga oklijevanja, tihih nesuglasica među pet članova najuže obitelji, kocka je ipak pala. Pogreb će se održati, samo što treba hitno djelovati, i što je najvažnije, nitko ne smije saznati za incident koji se dogodio. Unajmljena je dizalica, a dva su plivača po velikim valovima gurala lijes od luke, gdje je plutao, pa sve do mjesta utovara. Tamo ga je dočekao traktor s prikolicom i odveo do Pogrebnog poduzeća koje se smjestilo blizu rive. Ucviljena obitelj za to je vrijeme izabirala odijelo u "Mani", to su radile kćeri i majka, a sinovi mjerkali novi lijes, slične boje i materijala. Žene koje su svlačile promočeno odijelo s pokojnika i oblačile mu suho, odahnule su vidjevši da je pokojnik ćelav jer bi inače morale fenom (koji su zaboravile ponijeti) osušiti mu kosu. Sve je bilo gotovo do 17.30 sati, i preostalo je čak vremena da obitelj dođe pola sata ranije i dočeka prve žalovatelje.
Bura je pala popodne, sunce je zasjalo i probijalo se među oblacima, ali nije jako pržilo; došlo je i dosta ljudi kod mrtvačnice. Nakon iskazane sućuti, kolona se uputila pred grob, a ljudi su, hodajući u pogrebnoj povorci, neuobičajeno mnogo pričali. Očito su tek doznali od očevidaca za sve nepredviđene nedaće koje su se zbile s padom lijesa u supetarsku luku: bilo je to neizbježno i naivno ne očekivati. Kao i pojačanu izloženost ruganju, čega se familija najviše i bojala. Žamor je jačao i potisnuo tišinu koja obično vlada u tim trenucima praćenja pokojnika na posljednji počinak, a vijest se širila od uha do uha. "Pliva je ka bova... ka sipina kost.. Ajme meni, ča se naguta mora, dobro da se nije potopija. Moga si navigavat na kašunu ka na kajiću", čule su se ćakule na ukopu.
Pred grobom je zapjevala klapa, a između pjesama pročitana su dva govora koja su isticala vrline pokojnika. Zatim je za kraj svećenik izgovarao oproštajnu molitvu. Usred rečenice, "...i preselio s ovoga svijeta. Njegovo tijelo predajemo zemlji da se vrati odakle je uzeto...", pokojnikova sina (koji je otpočetka bio protiv održavanja pogreba) uhvatio je odjednom bezrazložan napad smijeha. Malo je zatrzao vratom, u grču, ali to je moglo proći kao nesvjesna živčana reakcija od tuge i svega što je pretrpio. Takav zaokret prihvatili su donekle i unuci, jedna krasna djevojčica i crnokosi dječak, spustili su glavu i gušili smijeh. Koji je bio očigledno zarazan i nije se mogao zaustaviti samo kod članova obitelji.
Suzdržavanje od smijeha nije dobro, svija čovjeka kao od izgubljena daha, teških rana, uvijek probije i pukne. Kod nekih je to bio prostodušan, kod drugih samo zaleđen smijeh, priglupo kreveljenje, a bogme je bilo i onih kojima su oči i suze svjetlucale na večernjem suncu. Umjesto da plaču, većina okupljenih ljudi se zatomljeno cerekala, pače smijala.
Budući da je grob bio otvoren, tako prodoran smijeh mogao bi probuditi i pokojnika, kako bi se ostvarilo ono proroštvo iz poslovice: Samo krepaj da ti sprovod vidim.
Jer, konačno, tko je bio u lijesu? Tko je bio pokojnik? Bio sam to samo ja koji sam doživio idealan sprovod, zagrcnuo se i od smijeha se probudio u krevetu. Ispraćen cikom i salvama veselja, o čemu sam oduvijek sanjao.
