Tabla fluvoksamina zataknuta za prozor gradskog autobusa. Nenačeta, datum dobar; teško je zamisliti da bi na tako specifičnom, a nestalnom mjestu završila slučajno. Ali tko bi je tamo, i s kakvom namjerom ciljano ostavio? Da si potrebiti putnik ili putnica, čistačica ili vozač uljepšaju dan?
Ili je u pitanju nekakva intervencija, možda s umjetničkim ili čak političkim ambicijama?
Televizor usred šume – analogni, nezgrapan. Niže planinarske staze, na putu za nekad popularno izletište, katodna cijev strši iz šiblja. Mjesto nije baš naruku s ceste, što znači da se najprije valjalo dovesti, pa istegliti kabasti teret do staze, a onda ga i zakotrljati niz padinu. Kudikamo više truda nego što bi bilo potrebno da se, na primjer, on odnese u reciklažno dvorište.
Most koji ne vodi nikamo. Nipošto jedini takav, pogotovo ne u prigradskim zonama, no ovaj se ističe gabaritima. Trebao je voditi preko potoka, ali je potok u međuvremenu presušio, a potom je i vegetacija progutala korito. Dovršena je otprilike trećina, komadić ceste koji strši nad malom prigradskom prašumom – i tko zna dokad će tako.
Trafostanica, nekoć zelena u skladu s parkom na koji gleda, da bi joj se do danas boja gotovo oljuštila sa zidova. Vrata vise izbijena; transformator je davno nestao. Unutra piše SVA VLAST PEDERIMA, nekoliko imena bendova, nadimak jedne navijačke skupine i broj telefona s nepostojećim prefiksom.
Bankomat, zapleten u paučju mrežu, na križanju nekoć prometne prigradske avenije i slijepe ulice zakrčene novogradnjom. Propale bankomate obično požure maknuti, o čemu svjedoče tragovi u obliku pravokutnika na mnogim gradskim zidovima, no ovaj je očito zaboravljen. Možda je pripadajuća banka prebrzo kolabirala? Ili je zgrada napuštena? Možda baš preko noći, kao što se ponekad cijeli blokovi isprazne kad ih poplavi panika, kad glasine o nepredviđenim kretanjima pomute um stanarima?
(Ipak, činjenica da je paučje stanište odoljelo svim turbulencijama – kojih je zacijelo bilo – vrijedna je divljenja. Ako novi stanovnici i jesu naselili kvart, čini se da, tko god ili što god oni bili, žive u simbiozi s paucima.)
Reciklažno dvorište, u kojem se već odavno ne reciklira (toliko o odlaganju TV-a s planine). Ograda se na jednom mjestu urušila ili je provaljena, a raslinje koje ju je već godinama obrastalo iskoristilo je to da prijeđe u ofenzivu. I staza koja vodi do središnje zgrade polagano zarasta: nastavi li tako, i nju bi za nekoliko godina ili decenija mogla progutati džungla.
S kontejnerâ se vijore raznobojni komadi tekstila, kao zastave koje nitko neće. Povremeno se unutra, u toplim gnijezdima od tkanine, nastane mačke.
Pa ipak, priča se da reciklažno dvorište nije tako mirno kao što bi to dala naslutiti površna dnevna snimka. Navodno se u središnjoj zgradi noću odvijaju neobične aktivnosti – o čemu bi nedvosmisleno svjedočio i jedan znak ugraviran na ulazu, s unutarnje strane, kod počupanih prekidača za svjetlo.
Vidikovac. Za ljetnih se noći zvijezde i dalje ukazuju na svojim pozicijama, ali ih više nitko ne dolaziti promatrati. Nema sumnje da bi se zainteresiranih i dandanas našlo, no potencijalne posjetitelje obeshrabruje bodljikava žica kojom je prilaz vidikovcu prepriječen.
Diskoteka, jedna od mnogih koje su bankrotirale. Međutim, ova nije ni dočekala da je netko otkupi i prenamijeni u, recimo, oftalmološku kliniku: nalazila se preblizu rijeci kad se nasip krenuo urušavati. Dopola potopljena, zgrada sad nalikuje nasukanom brodu; neonski kotač u stilu Moulin Rougea, kojim je pročelje bilo okrunjeno, strši iz riječnog mulja poput divovskoga kormila.
Igraonica. Ambiciozne ilustracije kojima je prekriven njezin vanjski zid – zakamuflirani marinac za optičkim nišanom, minimalistički odjevena vilenjakinja s parom bodeža u šakama, bijesni auti koji se taru jedan o drugi u zavoju – djeluju praktički novo. Kao i naslov REALITY GAMING: FEEL THE REALITY koji se proteže iznad njih.
Ni visokosofisticirani sustav alarma kojim je ulaz osiguran ne pokazuje znakove starenja. Neumorne crvene lampice s para kamera poviše vrata, na uglu zgrade, kao da tvrdoglavo poručuju kako netko ili nešto i dalje vodi računa o kvartu.
Telefonska govornica, navodno posljednja u gradu. Nalazi se na teško pristupačnom mjestu: betonski otočić između kružnog toka i popularnog drive-in lokala velike restoranske korporacije, koji sa svih strana zapljuskuju rijeke vozila. Možda ju se zbog toga nikome nije ni dalo uklanjati. Naime, teško je uopće zamisliti da bi se njeno mjesto dalo ispuniti nečim smislenijim: pješačka krpica u motoriziranom oceanu djeluje naprosto neiskoristivo.
Kome je uopće palo na pamet da na takvoj lokaciji instalira govornicu? Izgleda da nitko ne zna odgovor na to pitanje. Kao ni na ono zašto telefon unutra ponekad zvoni uporno do neumoljivosti, glasniji od ceste. Ima li to veze s tajanstvenim znakom, identičnim onome iz zgrade u reciklažnom, koji se i s druge strane ulice razaznaje na govornici?
Kad su se zadnji put oglasili iz Instituta, tvrdili su da su sve to izmišljotine. Unutarnji neprijatelji, saopćili su, izmaštavaju tajne znakove i zavjereničke redove kako bi destabilizirali situaciju i proveli u djelo svoje pogubne planove.
Nova zgrada Instituta. Tehnički dovršena, no Institut se – možda uslijed birokratskih komplikacija ili samo zbog opće situacije –nikada tamo nije uselio. Kako se sunce seli od prozora do prozora, razotkriva slojeve prašine zalegle duž hodnikâ. Nema dvojbe da je u velikoj prostoriji u prizemlju trebao biti smješten neki kapitalni komad opreme – akcelerator, simulator ili retrogenerator – a da je ona na drugome katu bila namijenjena za knjižnicu. Prozori kabinetâ i laboratorijâ zastrti su zavjesama.
(Pri vrhu zgrade, iz potkrovlja, bljeska leća teleskopa. To je jedini komad opreme dopremljen prije nego što je relokacija Instituta obustavljena; mogao bi biti i funkcionalan.)
Najveći projekt Instituta za futurologiju: Stanica za regulaciju i normalizaciju kretanja. Izmještena na kraj grada, nadomak sjecištâ i žarišnih točaka, osamdeset posto kompletirana. Brže i dramatičnije od drugih objekata na gradskom području, Stanica postaje opasna: njezino propadanje i raspadanje konstantno stvara ontotoksične emisije. Zato je trebala biti razmontirana uz pomoć modula za osjetljive granične sanacije, za čije su osposobljavanje iz Europskih fondova isplaćene astronomske svote. Sredstva je, međutim, pojeo mrak.
Mrak koji je sa svakom noći u gradu naizgled sve gušći. Osobito na periferiji, gdje – kako se granice iscrtavaju, iščezavaju, pomiču i preslaguju gotovo iz noći u noć – osjetljiva kretanja od iznimke postaju pravilo.
Mrak koji kao da curi iz samog srca svemira, kroz orbitu nakrcanu napuštenim svemirskim stanicama i kapsulama s ostacima mrtvih astronauta, ravno u oči ljudi koji tumaraju po šumama.
Većina njih neće potrajati: neće preživjeti erozije, podrhtavanja i rekonfiguracije stvarnosti, ako im već prije toga ne dođu glave hladnoća ili očajni psi. Ni oni koji sve to izdrže neće nužno stići do kraja mraka. Tek će rijetkima to poći za rukom.
Preko zaraslih grobalja i parkova, kroz nestabilnu industrijsku zonu, oni će se probiti u drukčiji, možda i bolji grad.
Tamo, u mraku, sve je moguće.