Onaj mladi ukrajinski dobrovoljac koji je putem na frontu u automobilu pjevao ukrajinsku pjesmu i postao hit dana, ako ne i godine, bolji je pjevač od mnogih profesionalaca. I opet se pokazalo da ne treba imati raspon glasa od nekoliko oktava, nego ispravan razlog za pjesmu. S druge strane, pjevač Repetitora Boris Vlastelica objavio je na Facebooku svoje viđenje agresije na Ukrajinu i usrao motku te pokazao da ne treba uvijek poistovjećivati umjetničke vrijednosti, u ovom slučaju izvrsnog benda Repetitor, s nejasnim stavovima autora.
Tj., ti osobni stavovi mogu izazvati nelagodu njihovih fanova i promatrača, pa je i sam poslije dodatno objasnio što je htio reći; “Jedino čemu se nadam je što prije kraj ovog i svih ratova posvuda (…) Žao mi je ako je netko drugačije shvatio ovo što sam napisao.” Ono što je prvotno napisao ulazi u onu formulaciju “kako je propao rokenrol” i kako se s godinama relativiziraju i padaju kriteriji ljudi koji su prvaci rock-scene.
Tim više što je prošli tjedan, 2. ožujka, bila 30. godišnjica objavljivanja prvog singla “Slušaj ‘vamo” beogradske postave Rimtutituki, što je na svom Facebook profilu zabilježila Zadužbina Milana Mladenovića.
U objavi pod naslovom “Ispod šlema, mozga nema!”, napisali su za Rimtutituki;
– Podigli su glas protiv mobilizacije i rata. Bio je to njihov način da se suprotstave mržnji i i ratnohuškačkom ludilu koje je zavladalo tadašnjom Jugoslavijom. Bend su nazvali Rimtutituki, a “Slušaj ‘vamo” je do danas ostala možda i najdirljivija i najiskrenija antiratna himna na našim prostorima. Himna “Slušaj ‘vamo” predstavljena je 2. ožujka 1992. Danas navršava 30 godina. Bend Rimtutituki osnovali su članovi tada najutjecajnijih rokenrol bendova – Partibrejkersa, Električnog orgazma i EKV-a: Milan Mladenović, Srđan Gojković Gile, Zoran Kostić Cane, Goran Čavajda Čavke, Zoran Radomirović Švaba, Nebojša Antonijević, Ljubomir Jovanović Jovec, Borko Petrović”.
Ukratko, beogradski rokeri uključili su se 1991. u antiratne proteste kroz projekte poput Rimtutituki i pjesme kojima su “turili kitu” Miloševićevoj politici i ratu. Dapače, u Beogradu su 1992. organizirali koncert pod imenom “SOS za mir ili ne računajte na nas”. Dok su se oni borili protiv rata u vlastitom dvorištu, Vlastelica intelektualnim ekspresijama relativizira rat u tuđem. Rimtutituki su se tada stavili u poziciju borbe protiv rata i ratnog režima Miloševića, što nije značilo da su manje Srbi, nego baš da su pravi Srbi, Srbi kojima rat nije potreban da bi dokazivali svoje srpstvo. Zapravo su zaštitili povijesne, kulturne i ine srpske vrijednosti, koje je osramotio Milošević i JNA sa svojim granatiranjem okolnih teritorija.
Uglavnom, bitno je ne poistovjetiti se s režimom, jer režim te uvijek treba samo kao podršku i poreznog obveznika, a njegove su namjere upitne, pogotovo u vrijeme rata. 30 godina poslije razlika je drastična, još jedan prilog tome “kako je propao rokenrol”, ali ga ne ubijaju narodnjaci, nego rokeri. Spram tadašnjih reakcija beogradskih rokera izjava pjevača Repetitora djeluje kao dokaz koliko su se u međuvremenu stvari promijenile, pa ni on koji je, kako sam kaže, iz miješanog srpsko-hrvatskog braka “i najbolje znam koliko je strašno kada ljudi vide i čuju samo jednu stranu, a patnje su na obje strane”, ne razumije da Rusija i Ukrajina više nisu u braku, niti su ljubavnice, nego dvije samostalne, odvojene države, zbog čega je nemoguće relativizirati Putinov vojni pohod na susjednu zemlju i njezine ljude koji ne žele s njim imati veze. Boris Vlastelica možda se nejasno izrazio, ali su ga krivo protumačili kad su mu neistomišljenici napakirali da se “veseli ratu”. Zapravo je rekao da se veseli tome što “Fukuyamin kraj povijesti i liberalna ravnoteža za koju su neki vjerovali da će trajati zauvijek završili su ovim ruskim činom”. Ali je previše pametan čovjek da bi zaboravio da su taj ruski čin brutalna agresija i invazija na Ukrajinu, ratna razaranja i ubojstva civila po gradovima. Pa je nejasno kako se aktualni pohod na Ukrajinu može opravdavati onime što Vlastelica priziva da će se dogoditi, tj. “stati na kraj 8-godišnjem ratu u kojem je previše civila ginulo u medijskoj šutnji dok sam ja pratio i patio”, kad je cijelu priču započeo upravo Putin aneksijom Krima i odmetnutih pokrajina, gdje su ljudi također patili od 2014.
Cijenjeni roker iz inače sjajnog benda otišao je korak dalje i od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je “u tri dana ostario više nego u zadnjih deset godina”, ali je ipak priznao teritorijalni integritet Ukrajine. I kako bi Vlastelica ovu situaciju u Ukrajini usporedio s Kosovom, bi li se i tu radovao prekidu x-godišnjeg rata, nakon čega je Kosovo postalo prvi primjer mijenjanja granica neke republike bivše države?
Zapravo je njegova objava o “suzama sa Zapada, ljudi koji se uključuju kada ih mediji doslovce nahrane i stvore atmosferu da se moraju izjasniti koliko god ne pratili i nemali pojma što je bilo prije trenutka kad su se uključili”, nastavak narativa po kojem je “Zapad” isprovocirao situaciju u Ukrajini, ali s prvim satima invazije sve to palo je u vodu. Jer, mada Vlastelica kaže da “Mir zna ubijati jednako ako ne i gore nego rat ponekad”, potpuno je u krivu. Rat uvijek ubija najviše, pogotovo ovakav neselektivan i agresorski.