Prije 40 godina počeo je Falklandski rat, a The Clash je iste godine objavio album “Combat Rock” s pjesmom “Straight To Hell” kojom je poručio sunarodnjacima i režimu Margaret Thatcher da idu “ravno u pakao”. Godine 1991. počeo je rat u Iraku, a Bob Dylan na dodjeli nagrade Grammy za životno djelo, koju mu je predao Jack Nicholson, otpjevao je svoju prijeteću pjesmu “Masters Of War” i svi su se preplašili. Bila je to njegova stara pjesma iz šezdesetih, ali ju je izveo u pratnji elektrificiranog rock-benda i svi bivši punkeri osjećali su se ponosno.
Iste godine Neil Young sa svoje turneje objavio je film i album “Weld”, na kojem je distorzija gitara poput nalijećućih aviona i eksplozija bombi po Kuvajtu upozoravala na američku agresiju na Irak, dok je Bruce Springsteen svoju apokaliptičnu pjesmu “Souls Of Departed” s tada aktualnog albuma “Lucky Town”, koja govori o američkim vojnicima u Iraku, na turneji izvodio u nizu s “Who’ll Stop the Rain” Johna Fogertyja i “Born In The U.S.A.”. Poruka je bila jasna – “no war”. Ili, kako je glasila koncertna najava za pjesmu “Born Tu Run”, “nitko neće pobijediti ako svi ne pobijedimo”.
Ovih dana započeo je još jedan rat, onaj u Ukrajini, a Elis Lovrić na Dori, domaćem izboru za Eurosong otpjevala je sjajnu pjesmu “No War”. Nije pobijedila, jer svi su se, izgleda, preplašili, što je pet dana prije početka rata rekla “ne ratu”. Ali tako je to, neugodne teme plaše sve nas. Sjajna pjesma i hrabra izvedba, vjerojatno bismo bili prvaci da je otišla na Eurosong. Nemojte me krivo shvatiti, cijenim Miju Dimšić koja je profesionalna i tržišno potvrđena i treba je podržati. No ovdje se ne radi o izboru koja je pjesma prijemčivija ili zabavnija, nego o tome koja je važnija i kakva je uopće mentalna svijest domaće javnosti u trenutku gorućeg svjetskog problema, te zašto se pravimo da ne razumijemo što se događa?
Ali, jer uvijek ima neko “ali”, “No War” bi bio iskaz koji odzvanja kao da je Trent Reznor iz Nine Inch Nails snimio nešto na akustičnoj gitari, mogli bismo spomenuti i bolnu solističku Cashovu verziju pjesme “Hurt” NiN-a, a neki su u komentarima nastupa i pjesme “No War” spominjali i Kurta Cobaina. Zaista, prisjetimo li se Nirvanina nastupa “Unplugged” ili nekih njihovih studijskih snimki, već dugo netko na domaćoj sceni nije uz minimalistička sredstva – glas, gitaru, poruku i aranžman koji u sebi krije brojne detalje, poput zvukova kucanja na vrata što je njezina majka kao mala doživjela od nacista – snimio nešto izravnije i sadržajnije od Elis Lovrić. Mogla je još na gitaru staviti natpis “This machine kills fascists”, poput rodonačelnika američke folk-protestne pjesme Woodyja Guthrieja, ali možemo se okladiti da ljudi i žiriji zaokupljeni zabavom ni tada ne bi shvatili poruku s kojom smo mogli briljirati u Torinu.
Ukratko, žena je došla sama s gitarom na pozornicu i svi su se preplašili, rekli bismo da ne može bolje. Naravno, Elis Lovrić napisala je ovu pjesmu ranije, ali splet događaja toliko se poklopio da smo propustili priliku Europi i svijetu na internetu u globalnom selu pokazati da imamo autore koji ne podupiru samo eurosongovsku zabavu, nego smislenim iskazima svjedoče vremenima u kojima živimo. Mogli smo pokazati da nismo svi samo kao misice koje se riječima kolokvijalno zalažu “za mir u svijetu”, nego da imamo sposobne kantautorice koje kao iz puške isporučuju istu misao adekvatno artistički uobličenu u sjajnu pjesmu koja jasno veli “ne ratu”. Tu se krije razlika između općih pozitivnih želja svih nas i nekih kantautora koji te misli znaju uobličiti na umjetnički relevantnoj razini koja bi odzvanjala javnim prostorom. Da smo u Torino stigli s ovom pjesmom i da iza Elis Lovrić na velikom videoekranu piše - No War, ne bi bilo važno jesmo li pobijedili i ušli u završnicu, već bismo plasirali uvjerljivu poruku i odličnu pjesmu.
Nažalost, priča je sasvim drukčija, domaći javni prostor zabavljen je sam sobom i nema snage prepoznati relevantne umjetničke iskaze i sadržaje, nego je skloniji eskapističkoj zabavi i potvrđivanju vlastitog besmisla pri zabijanju glave u pijesak. No čak i bez učitavanja ovakvih općedruštvenih i artističkih značenja, “No War” je odlična pjesma, znalački snimljena i aranžirana, a njezina bi poruka odzvanjala znatno šire, a ne samo eurosongovskom pozornicom.
Ali, čak i kad se ne radi o politici, ratovima i gorućim temama, jasno je da nam nedostaje hrabrosti u izborima onoga s čime se identificiramo. Jer su prije 19 godina Kawasaki 3P mogli s “Antonijom” na Eurosongu biti ono što su Måneskin postali lani, dokaz da se ne mora uvijek biti samo banalno zabavan, već da se usput mogu promišljati i drugačije camp poruke i miješati žanrovi, biti retro i moderan, rekli bi, s daškom glama, ali bez srama. To domaće ziheraštvo, neshvaćanje i prijetvornost možda su najveća prepreka da oni koji zaista imaju što reći i pokazati, u mnogim sektorima, to i uspiju napraviti.
