U mojoj obitelji škverani su bili baba, dida, otac i stric

Ralje stečaja u koje je upao Uljanik, neizvjesna sudbina Brodotrogira, ograđivanje resornog ministra od situacije spominjanjem referenduma treba li uopće Hrvatskoj brodogradnja, sve su to simptomi polaganog umiranja djelatnosti koja je othranila na tisuće ljudi pa je izložba skulptura akademskog kipara Vilima Halbärtha, pod nazivom “Škver”, postavljena u Galeriji umjetnina u Splitu svojevrsna pobuna umjetnika još uvijek zadivljenog već zaboravljenim grandioznim pothvatima brodograditelja.

Vilim Halbärth rođen je 1970. godine u Trogiru. Odrastao je i dalje živi u kući nekoliko stotina metara od trogirskog brodogradilišta pa ne čudi što su njegove emocije usmjerene prema brodovima, dizalicama i ljudima u trlišima.

VIDEO Nema obitelji u Trogiru u kojoj netko nije radio u škveru  Snimila: Slavica Vuković

Video: Slavica Vuković U mojoj obitelji škverani su bili baba, dida, otac i stric


– Živim blizu škvera, a škver je u Trogiru u samom centru grada, pa više-manje svi s njim živimo, direktno ili indirektno. Teško je pronaći obitelj u Trogiru u kojoj bar netko nije radio u brodogradilištu. U mojoj obitelji škverani su bili baba, dida, kratko otac, stric, svi su osjetili ‘touch’ škverski barem zakratko – govori Vilim Halbärth koji ističe da ova izložba ni u kojem slučaju nije epitaf djelatnosti kojoj se divi, nego upozorenje i želja da se brodogradnja u Hrvatskoj spasi od propasti.
Ovo nije prva Halbärthova izložba nadahnuta škverom i brodogradnjom. Naprotiv, cijeli njegov opus vrti se oko škvera, a aktualna izložba kruna je njegovog stvaralaštva.

Atelier u škveru

A umjetnički put Vilim Halbärtha sve je samo ne konvencionalan. Prvo je završio srednju školu matematičko-informatičkog smjera, nakon čega je s 26 godina ponovno sjeo u srednjoškolske klupe, i to kamenoklesarske škole u Pučišćima, zbog čega se iz Trogira preselio na Brač.

– Iskreno govoreći, ta je škola trebala slati svoje učenike na restauraciju crkve Notre-Dame u Parizu i to me strašno zainteresiralo. A ja sam poslije rata i svega htio pobjeći i maknuti se nekamo i mislio sam da bi bilo sjajno otići u Pariz. Preselio sam se na Brač, živio tamo godinu dana i proveo vrijeme u izolaciji. Pariz je propao, ali zato je ostalo klesarstvo! – priča nam Halbärth.

Nakon toga, odlučio se aktivno baviti klesanjem kamena, ali ne zanatski, klesarski, već raditi skulpture za svoj gušt.

– To mi je postao hobi, bavio sam se time 8-9 godina, a bio sam zaposlen u HEP-u, kao skiper – otkriva svoj zanimljivi životni put. Naime, brodovi nisu njegova jedina i najveća fascinacija. Vilim je i dandanas aktivni ronilac, a more je zapravo njegova najveća ljubav.
– Ronjenje, taj boravak u bestežinskom stanju, to mi je dalo treću dimenziju prostora i kreativnog stvaralaštva. Osim toga, moja matematička baza, ona geometrijska, pomogla mi je kod izrade skulptura. Ja se zapravo smatram prvo roniocem, pa matematičarom, pa tek onda kiparom. Širine morskih prostranstava otvorile su mi horizonte – kaže Vilim Halbärth. Upis na Umjetničku akademiju bio je velika avantura, i to ne samo njemu već i obitelji koju je u međuvremenu zasnovao.
– Onda jedno jutro, za kavom, žena i ja pročitali smo natječaj za upis na Umjetničku akademiju i kaže mi ona da pokušam. Misleći da je to samo za ultranadarene kao Michelangelo i Leonardo da Vinci, bio sam siguran da ja nisam taj, ali ona me nagovorila da odem. Prijamni je trajao tri dana, primaju pet studenata i iznenađenje, upao sam unutra. Tada sam već imao ženu studenticu od 18 godina i dijete od godinu dana i svi smo ovisili o mojoj, odnosno HEP-ovoj plaći od nekoliko tisuća kuna – prisjeća se Vilim, koji je pun hvale za svoje ondašnje poslodavce u HEP-u, osobito gospođu Miru Mrduljaš, koji su ga podržali i pomogli mu. Krenuo je na fakultet. Nakon pet godina, 2010., diplomirali su i on i supruga, on kiparstvo, ona građevinu.

Vilim Halbärth danas je član Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, Sekcije za kiparstvo, Hrvatskog društva likovnih umjetnika te Hrvatske udruge likovnih umjetnika – Split i iza sebe ima 11 samostalnih izložaba. Izložba “Škver”, koja će biti otvorena u Galeriji umjetnina do kraja sljedećeg tjedna kruna je niza samostalnih Halbärthovih izložaba nadahnutih škverom.

Kustosica Iris Slade ističe kako je izložbu “Škver” Halbärth koncipirao kao svojevrsnu kulminaciju i rezime jedanaestogodišnje posvećenosti temi održivost brodogradnje.

– Radionice škvera od 2008. godine kiparov su atelijer gdje istražuje, konstruira i realizira vizualno atraktivne i konceptualno promišljene, u doživljaju dinamične i asocijativno poticajne radove i objekte. Tu priprema i sve robusnije i gabaritnije ambijentalne instalacije, koje svoj privremeni konačni izgled dobivaju u izložbenom prostoru – istaknula je na otvorenju kustosica Šilović.

Za Halbärtha je škver nepresušna inspiracija, izrađuje skulpture za koje kao materijale koristi odbačene cijevi, stare škverske bačve koje pronalazi u Brodotrogiru, koji je i njegovo radno mjesto. Naime, njegov atelier je u jednoj od škverskih hala gdje uz buku dizalica i mirise maziva nastaju njegova umjetnička djela. I na izložbi je dočarao ugođaj škvera kojim se, na žalost, može dičiti jedino prisjećajući se grandioznih prošlih vremena.
– Gdje pronalazite umjetnost u škveru? – pitamo ga.

– Umjetnost u škveru pronalazi mene, a ne ja nju. Kuda god se krećeš škverom, nailaziš na nekakve čudne momente, skulpturalne oblike, instalacije, zgrade. To su rukotvorine koje su nečijih ruku djelo i same po sebi su inspirativne, one su skulpture. Cijeli je škver stvaralački ambijent. Tu nastaju prekooceanski brodovi, a svaki od njih čudo je ljudskog umijeća. Zapravo, takav je brod najveća postojeća skulptura. Ove instalacije na izložbi, mogao bih reći, kopije su onih radova koji su nastali u tehničkim uredima brodogradilišta pa se preko meštara prebacili u brodove, a ja sam ih ukrao i na svoj način oblikovao i doveo ovamo u galeriju. Izložbu u Galeriji umjetnina zamislio sam kao kolaž jedinstvenog prostora škvera i utrobe broda – otkriva kipar.

Sve i ništa

Njegovo imaginarno brodogradilište okupilo je vjerne prikaze broda i brodskih dizalica, audio-video radove, fotokolaže, dokumentarne fotografije i instalacije. Napravljene su od dovoljno velikih cijevi kroz koje se publika može provlačiti, dodirivati ih, osjetiti mirise i zvukove škvera.

– Interakcija s publikom na koju nastojim djelovati preko osjetila vida, dodira, mirisa i zvukova iznimno mi je važna – kaže Vilim Halbärth, koji interesom koji je pobudila njegova izložba zaista može biti zadovoljan. Već na otvorenju okupio se zaista velik broj, ne samo pobornika umjetnosti već i bivših i sadašnjih škverana, odreda zabrinutih zbog moguće propasti hrvatske brodogradnje.

– Gašenje škvera bi, osim reperkusija za zaposlenike, respektabilnu brodograđevnu tradiciju i identitet grada, podrazumijevalo prekid suradnje Brodotrogira s autorom. Usprkos mogućem ishodu, galerijska izložba ne predstavlja rekvijem brodogradnji, već je metafora te kompleksne i kreativne industrije. Na umjetnički povod nadovezuje se i želja skretanja pozornosti javnosti na potrebu njena očuvanja – kaže Iris Slade.
Pitali smo i Halbärtha što želi poručiti izložbom.

– Ovom izložbom želim poručiti sve i ništa. Sve bi bilo to da u malim životnim stvarima možemo pronaći umjetnost, inspiraciju i nešto lijepo, a ništa je kraj škvera, što je aktualna tema u Hrvatskoj. Kraj škvera u Puli pa dalje, kraj škvera se bliži svuda i to je to ništa što također želim poručiti – kaže kipar.

Što će vas inspirirati ako dođe do kraja škvera i u Trogiru?

– Ako dođe do kraja škvera u Trogiru, vjerojatno me neće više ništa inspirirati, ostat će samo tragovi inspiracije koji su nekada bili. Sjećat ćemo se slavnih dana brodogradnje kada smo mi kao moćna nacija proizvodili goleme, grandiozne brodove, a onda ništa. Jadac – istaknuo je kipar.
Nadamo se da neće biti tako.