Na kamenoj uzvisini u unutrašnjosti Brača smjestio se Škrip, najstarije mjesto na otoku – staro više od 3000 godina. Ime je dobilo po scorpusu, latinskoj riječi za oštro, golo kamenje. A upravo su to kamenje i kulturna baština još iz antičkog doba od djetinjstva nadahnuće rođenom Škripljaninu, 79-godišnjem kiparu Petru Radojkoviću.
On je neke od svojih kamenih skulptura darovao svom rodnom mjestu, koje broji nešto manje od 200 duša. Tako se njegova skulptura “Ruke” nalazi na poljani pred crkvom svete Jelene izgrađenom u 18. stoljeću, u neposrednoj blizini se nalazi i “Ptica“, a na obližnjem dječjem igralištu smjestile su se skulpture “Konjić“ i “Slaba Introda“. Ipak, njegov najpoznatiji rad, izložen u srcu Škripa, brončana je bista velikog bračkog pjesnika i sveučilišnog profesora Stjepana Pulišelića Štefe, njegova sugrađanina i prijatelja, u čiju se čast redovito svake godine održava “Festival čakavske riči“.
– Podjednako volim i kamen i broncu, od motiva me vrlo privlače apstrakcije, ali i realizam, kao i tradicionalni brački motivi. Dosta mojih radova ima skrivenu poruku pa tako skulptura “Ptice“ od bračkog kamena prikazuje jaje i pticu koja ga štiti raširenih krila. Poruka je dvosmislena: jaje simbolizira rodnu grudu za koju smo vezani cijeli život, a ptica i krila odlazak od kuće u bijeli svijet. Na neki način ta skulptura prikazuje i moj životni put – od rodnog Škripa do Kalifornije, gdje sam u proteklih pedesetak godina ostvario svoju umjetničku karijeru – govori kipar, koji je iz Fresna, grada u kojem živi sa suprugom Marlom Conley Radojković, na Brač dopremio čak 12 svojih skulptura.
Planira ih prikupiti barem dvadesetak jer mu je san – nada se da će ga ostvariti već iduće godine – prikazati ih u vlastitoj galeriji, koju bi volio otvoriti u Škripu. Našao je i lijep prostor nedaleko od svoje rodne kuće, čuvenog Kaštila Radojkovića, koja je od 1979. pretvorena u Muzej otoka Brača. Ta je kuća sagrađena na nekadašnjim temeljima rimskog mauzoleja, a u njemu su – prema legendi – pokopane Priska i Valerija, kćeri cara Dioklecijana.
– Bio sam jedino dijete Pjera i Katice Radojković, a u Škripu sam završio prvih šest razreda osnovne škole. Potom sam se školovao za drvodjelca u Splitu, ali u meni je uvijek čučao neki nemir i htio sam nešto drugo raditi. Kada sam dobio stipendiju za kamenoklesarsku školu u Pučišćima, shvatio sam da sam našao svoj poziv. Pod mojim prstima bi kamen poprimao drugi život, a i danas imam neke od prvih skulptura koje sam napravio u svojoj ranoj mladosti – prisjeća se Petar Radojković koji je, kako sam kaže, dosta radio i “komercijalne poslove“ poput oblaganja kamenom recepcija po hotelima, kamenih stupova za razne dvorane, ukrasnih reljefa itd…
U to doba osjećao je da kao umjetnik nema potpunu slobodu izražavanja, mladi ljudi dizali su svoj glas protiv vladajućeg sistema i masovno emigrirali u potrazi za boljim životom. I on je odlučio potražiti sreću na “novom kontinentu“: njegova majka nakon očeve smrti preudala se u Ameriku, a 1969. Petar joj se pridružio u Sacramentu.
– Tamo sam se doškolovao i završio i građevinsku školu, a potom sam htio naučiti sve o lijevanju skulptura u bronci, pa sam završio i dvije godine kiparstva na Sveučilištu Fresno State – govori kipar koji je izlagao na dosta umjetničkih sajmova i po velikim galerijama u Kaliforniji.
Prvu skulpturu napravljenu u Americi pod nazivom “Oko“ isklesao je u mramoru i prodao za 7000 dolara. U Fresnu je otvorio i vlastitu galeriju Radojković koju proteklih nekoliko godina dijeli s drugim umjetnicima, no jedan kut rezerviran je za njegove skulpture. Klijenti su mu najčešće kalifornijski kolekcionari umjetnina, koji njegove radove razgledaju u galeriji ili ga posjete u atelieru tik uz kuću u kojoj je galerija. Među traženijim radovima su brončane biste, čija je cijena oko 7000 dolara, a često se traže i jeftinije verzije portreta u glini. Osim u bronci i u glini, najčešće radi u kamenu carrara dopremljenom iz Italije, u belgijskom crnom mramoru, američkom pješčanom kamenu (tzv. sand stoneu) iz države Iowa, ali i u omiljenom – bračkom kamenu.
– Teško mi se odvojiti od svojih radova, zato ih ne izlažem često i ne darujem muzejima. Moj Škrip je, naravno, iznimka. Dok klešem, najčešće slušam operu, a ponekad i dalmatinske pjesme ili klape.
No to me redovito rasplače. Pa da ne bih nešto krivo napravio sa suzama u očima, onda radije izbjegavam pjesme koje me diraju – otkriva kipar koji svako ljeto sa suprugom posjećuje svoj Brač. U Supetru, gdje imaju stančić, druže se s prijateljima, posjećuju izložbe i koncerte, a Petar svaki dan “skokne“ do Škripa. Od Amerike mu nedostaje jedino golf, koji godinama strastveno igra, no na svom Braču ima dostojnu zamjenu: sa starim prijateljima redovito odmjerava snagu na balotama.
Na Braču je shvatio da kamen pod njegovim prstima ima drugi život makar je to na zabacenim balkanskim prostorima težko ostvarivati.