Slovenski odvjetnik bračkih korijena Dino Bauk romanom prvijencem “Kraj. Iznova” osvojio je i publiku i kritiku u Sloveniji, a jučer mu je u Zagrebu predstavljen hrvatski prijevod romana za koji je zaslužna Jagna Pogačnik.
Zašto je odvjetnik odlučio napisati roman?
Nije odvjetnik odlučio napisati roman, nego sam ja, koji sam i odvjetnik, odlučio napisati roman. U svakome od nas koegzistira više identiteta, od kojih onaj profesionalni kod većine obično bude dominantan, a za ove druge jednostavno treba smoći puno volje i uložiti vremena. Ja sam tu volju i vrijeme za pisanje u razdoblju nastajanja romana tražio u ranim jutarnjim i sitnim noćnim satima, kada je ostali svijet spavao. Sve s ciljem ispunjenja želje za pisanjem koja me počela progoniti kao posljedica dužeg kontinuiranog razdoblja čitanja najrazličitije literature, tamo nakon trideset i nekog rođendana. Kad je roman, nakon pet godina, izašao, bio sam, naravno, “odvjetnik koji je napisao roman”, no danas, poslije nekih priznanja, usudim se reći da sam “odvjetnik i pisac”, znači da naizmjence nosim dva različita identitetska šešira.
Koliko autobiografskog ima u romanu? Navodno ste i vi morali rješavati svoje slovensko državljanstvo devedesetih.
I sve i ništa. Priča koju ispisujem je potpuno fiktivna, ali je, naravno, sročena iz brojnih fragmenata, koji su potpuno autobiografski. Ja jesam, kao Denis iz romana, morao rješavati pitanje svog slovenskog državljanstva, ali sam to, za razliku od Denisa, riješio vrlo lako. Ja sam, naime, ostao u redu ispred šaltera, Denis nije. I tu gdje moja priča s državljanstvom završava, počinje roman, o kojem, gledano iz toga kuta, možemo govoriti kao o nekoj alternativnoj biografiji.
Rođak ste bivšeg hrvatskog ministra uprave Arsena Bauka. Dijelite li s njim i svjetonazor?
Moj je svjetonazor dosta jednostavan, jer mu je cilj otvoreno, sekularno i slobodno društvo, u kojem svi ljudi imaju ista prava i svatko ima pravo na jednaku mogućnost. Politika u kojoj živi i radi Arsen puno je kompliciranija i ciljevi u njoj su puno partikularniji, a svjetonazori fluidniji, uvijek treba tražiti dogovor i kompromis, što sigurno rezultira da se stalno brišu jasne konture svjetonazora svakog političara. No, mogu reći, da u Arsenovu slučaju, bar što se tiče stvari koje su se čule do Slovenije (dvojezični natpisi, prava istospolnih parova i istup pred splitskim kazalištem), taj, nazovimo ga svjetonazor, uspijeva ostati dovoljno jasan i meni blizak.
Kako je navijati za Hajduk u Sloveniji?
Teško. Ali ništa teže no što je bilo kojem hajdukovcu danas navijati za Hajduk, živio on u Splitu ili u Ljubljani. Hajduk za koji mi navijamo je koncept veći od nogometnog kluba koji stisnut ispod Klisa nosi njegovo ime i nije u stanju udovoljiti našim predstavama o Hajduku. Zato je razočaranje pravilo i konstanta.