Slovenski odvjetnik i kolumnist Mladine Dino Bauk svojim je prvijencem, romanom “Kraj. Iznova” 2015. u Sloveniji osvojio publiku i brojna priznanja. Roman tog novog slovenskog literarnog junaka (bračkog podrijetla te navijača Hajduka) sada može čitati i hrvatska publika u prijevodu Jagne Pogačnik i nakladi Hena coma. Riječ je o pitkom romanu iz najbližeg susjedstva koji se bavi našom zajedničkom, turbulentnom regionalnom prošlošću te bi, uz malo sreće i medijskog vjetra, mogao naići na iznimno dobar odjek i u Hrvatskoj.
Uostalom, već u rujnu Dino Bauk će svoj roman predstavljati u zagrebačkom umjetničkom kafiću Botaničar. Pri čitanju romana treba imati na umu da je Dino Bauk relativno mlad čovjek, rođen je 1973. godine. Kada se raspadala Jugoslavija, i to, usput rečeno, uz presudno međunarodno sufliranje, Bauk je bio jedva punoljetan, ali ipak je svjedočio njenim posljednjim godinama i njenom labuđem pjevu. Iako Baukovi junaci nemaju nikakvih političkih i ideoloških iluzija o Titovoj Jugoslaviji, oni su samo ljudi od krvi i mesa koji život u samostalnoj europskoj Sloveniji i njenoj metropoli Ljubljani uspoređuju sa životom u socijalističkoj i samoupravnoj državi. I njihovi zaključci nisu ni jednostavni ni plošni. Jer Denis, koji je Slovenac po mjestu rođenja, ali i sin oficira Jugoslavenske narodne armije kojeg je slovenska suverenističke politika izbacila iz Slovenije nakon 1991. godine brišući ga iz knjige državljana, o Sloveniji nikako ne može razmišljati kao o idealnoj europskoj državici u kojoj se potpuno poštuju ljudska prava. Baš kao što dvojbeni stav o Sloveniji imaju i njegovi prijatelji, valjda čistokrvni etnički Slovenci Petar i Goran, koji su se s više ili manje uspjeha skrasili u alpskoj deželi koja tako snažno želi postati i mediteranska sila. Oni naime, uglavnom bez pobune, pasivno gledaju kada im policija vlastite zemlje odvodi prijatelja s kojim su odrasli i s kojim imaju čak i bend. Oni se ne bune aktivno protiv te očite i mučne diskriminacije. Pristaju na nju linijom manjeg otpora slušajući bajke o višestranačkom raju, potkupljeni površnim blagodatima kapitalizma, kreditima, dobrim autima, supermarketima... U cijelu tu vrlo realistično opisanu priču oko odrastanja jedne rokerske generacije koja je obožavala Ekaterinu Veliku i nije bila odgajana u nekom nacionalističkom slogu (a možda i uopće nije odgajana, što možda i nije tako loše), pisac je ubacio i jednu Amerikanku Mary. Mary je naočita i seksualno znatiželjna djevojka koja je u Sloveniju pristigla još u njenoj socijalističkoj fazi kao mormonka, dakle u službi vjere propovijedajući mormonsku istinu i pravovjernost.
A kada se zaljubila u lakokrilog rokera Denisa, kao i on u nju, vrlo je brzo izbačena iz svog mormonskog poslanja i odvojena od zlosretnog Denisa koji joj je tako ostao samo njena velika (pa i najveća) ljubavna patnja i neostvareni životni ljubavni san. U Sloveniju je Mary došla kako bi razbila diktatorske okove neslobode u jednoj komunističkoj državi, bitno udaljenoj od vjere, a onda je u stvarnom kontaktu s mladim i neopterećenim urbanim Slovencima iz neopterećene Ljubljane shvatila da su oni veći zapadnjaci od njenih američkih uskogrudnih prijatelja i suradnika i da su slobodniji i od nje same. Baš u tom saznanju lucidne Mary nalazi se jedna od najdubljih poruka ove knjige, s kojom se, doduše, vjerojatno mnogi neće složiti jer i na sam spomen Jugoslavije oni škripe zubima, a na usta im izbija pjena, a slobodnog egzorcista niotkud. Na egzorciste tog tipa u Hrvatskoj su trenutačno najdulje liste čekanja, ali to je druga tema.
Na žalost, postkomunistička idila u Sloveniji trajala je ubojito kratko. Denis, izbačen iz Slovenije, vrlo brzo postaje hrana za topove u međuetničkom ratu u Bosni i Hercegovini, ali pisac ne imenuje Denisovu ratnu stranu ostavljajući njegovu nacionalnost nepoznanicom. Ipak, jasno je da je jugoslavenska slobodarska rock-generacija izgubila ne samo bitku nego i rat.
Ta takozvana "rokerska generacija" sa rockom blage veze nema. Ona nije slušala radio Luxemburg u dva u noći jer je tada bio najbolji prijem signala, da bi čula pravi rock. To je generacija koja nikad nije čula za Robertu Fleck,. Isaaca Hayesa, Ozibissu. Santanu ili Leonarda Cohena su čuli deset godina kasnije i ionako nisu ništa razumjeli jer je bilo na engleskom. To je apolitična generacija odrasla na besramnim plagijatima Bijelog dugmeta i Štulićevom nemuštom mucanju. Živjela je u laži i propagandi jednog sistema koji je shvatio kako kroz glazbu politički eutanazirati cijele generacije, za razliku od slobodnog svijeta gdje rock nije bio niti malo apolitičan. Dapače.