Dugogodišnji lobist najvećih američkih filmskih studija, u svijetu izrazito cijenjen, a u Hrvatskoj donedavno gotovo nepoznat filmski profesionalac, Chris Marcich zasjeo je u vruću fotelju ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra.
Kad je objavljena vaša kandidatura za čelnika HAVC-a, mnogi su se pitali o čemu se tu radi, čak su se povlačile paralele s dolaskom nekadašnjeg premijera Tima Oreškovića. Čini li vam se da ste uspjeli razbiti predrasudu o vama kao nekome tko je predstavnik inozemnih interesa, a zapravo nije upućen u lokalni kontekst?
Oni koji me nisu poznavali legitimno su se pitali tko sam, ali vjerujem da se mnogo nesporazuma riješilo već u prvim susretima. Tko god me poznaje zna da stojim iza svojih riječi i da sam uvijek bio sklon europskom modelu financiranja filma, pa čak i kad sam radio za Amerikance. U tom smislu sigurno nisam neki promotor strane agende, naravno da ću raditi u interesu hrvatskog filma. Ja nisam filmaš, nego menadžer, ali vjerujem da u suradnji sa strukom mogu napraviti dobar posao. Na kraju krajeva s filmašima iz različitih zemalja uspješno surađujem čitav život.
Kad ste prije mjesec dana službeno došli na čelo HAVC-a, i sami ste rekli da morate mnogo učiti. Jeste li sada došli do točke u kojoj možete informirano prepoznati prednosti i nedostatke sustava? Koje nam promjene možete najaviti?
Sada imam bolje formirane ideje, sastao sam se s gotovo svima koji su ključni za funkcioniranje naše industrije. Čini mi se da oni shvaćaju da smo u situaciji u kojoj kratkoročno nitko neće biti sasvim zadovoljan, ali da moramo stvoriti konsenzus oko konkretnog i koherentnog plana za iduću godinu. Prije svega, potrebna je snažnija podrška domaćim producentima, u čemu računam na angažman Ministarstva kulture i drugih mjerodavnih tijela. U novom pravilniku tražit ćemo i da se odmah u fazi razvoja projekta stvara plan za distribuciju i promociju filma. Tu nam čitava industrija kiksa. Kao primjer istaknuo bih recentni dječji film “Moj dida je pao s Marsa” koji je izazvao veliko oduševljenje gledatelja, ali je svejedno imao malu gledanost jer nije imao dovoljno snažnu promociju. Film je prenošenje neke poruke, on je komunikacija između autora i gledatelja. Ako u cijeloj distribuciji nečiji film privuče samo pet tisuća ljudi, ne znam je li autor uspio prenijeti svoju poruku. Cijeli HAVC mora se snažnije angažirati oko plasmana hrvatskog filma.
Znači li to da će, primjerice, veliki kinoprikazivači poput Cinestara dobivati državni novac da drže hrvatske filmove na repertoaru?
Ne bih a priori rekao da će netko biti isključen iz mjera poticaja, ali oni su prije svega zamišljeni za poticanje distributera, da snažnije promoviraju hrvatski film reklamnim kampanjama, osiguravanje dovoljnog broja filmskih kopija... Kinoprikazivači su već stimulirani manjom stopom PDV-a, pa u tom kontekstu sumnjam da im je potrebno više državnog novca. Ali oni moraju imati na umu i svoje moralne i društvene obveze prema hrvatskom filmu. Primjerice, prije nekoliko godina sam u Francuskoj sudjelovao na sastanku na kojem su bili i tamošnji kinoprikazivači. Impresioniralo me koliko oni kao komercijalne tvrtke prihvaćaju svoju odgovornost prema nacionalnoj produkciji, koliko su svjesni da francuska publika treba imati priliku pogledati francuski film ravnopravno s hollywoodskim.
A što je s filmovima koji jednostavno nemaju dovoljan tržišni potencijal? Recimo, neki film Vinka Brešana sigurno će snažno odjeknuti u kinima, ali s druge strane imamo autore koji proizvode mnogo hermetičnija djela, usmjerena prije svega na festivalsku publiku. Ako se složimo da i jedni i drugi trebaju postojati, smatrate li da oni trebaju biti jednako financirani?
U planiranju proizvodnje svakako se mora uzeti u obzir cilj i tržišni potencijal. Autorski film ima svoje mjesto i moramo ga financirati, ne smijemo nametati umjetne uvjete nekom umjetničkom djelu ako ga struka ocijeni potrebnim. Međutim, trenutačno imamo dosta filmova u sivoj zoni, koji bi uz malo poticaja mogli ostvariti mnogo veće rezultate na kinoblagajnama, i tu vidim prostor za pomak.
Ali svjesni ste da postoji struja neoliberalnih kritičara financiranja kulture u Hrvatskoj, koja smatra da se uspješnost može mjeriti samo brojem prodanih ulaznica?
Da se ide samo po tim mjerilima, malo bismo toga financirali u ovoj državi. Ne smatram da trebamo uskratiti financiranje teže probavljivim, a ipak kvalitetnim arthouse djelima jer baš ona trebaju državnu podršku da bi zaživjela.
Hoće li se u vašem mandatu nešto konkretno mijenjati u načinu na koji je postavljen tok financiranja filma, od razvoja, produkcije, postprodukcije...?
Način na koji HAVC radi sličan je u drugim europskim državama, pa je kao takav postao uzor i filmskim centrima u regiji. U samom procesu nema potrebe za izmišljanjem tople vode, izvjesno je tek da ćemo dodati ili bolje objasniti neke kriterije, dakle poboljšati ono što se može.
Trenutačno prijavljene projekte u određenim segmentima procjenjuje samo jedan povjerenik HAVC-a. Mnogi su se bunili protiv toga, dovodeći u pitanje objektivnost, pa i nepristranost sustava u kojem jedna osoba određuje što će država financirati, a što neće?
Kritika će uvijek biti, tko god ne prođe na natječaju mislit će da je povjerenik imao nešto protiv njega. Čini mi se da se povjerenici ozbiljno bave tim poslom, oni su kompetentni ljudi iz struke i za sada tu ne vidim sistemski propust. Imajte na umu da je birati projekte neugodan i težak posao, oni to rade pod velikim pritiscima, ali vjerujem da to rade odgovorno i u interesu cijelog društva. Najnezahvalniji je posao povjerenika za dugometražni film, gdje se dodjeljuju najveća sredstva. Tu ih imamo dvoje, a moguće je da se otvori i treće mjesto.
HAVC je posljednjih godina bio predmetom kontroverzija. Govorilo se kako tu operiraju razne interesne skupine, da dodjeljuju novce jedni drugima, Hrvoje Hribar čak je odstupio nakon negativnog mišljenja državne revizije iako je državno odvjetništvo kasnije odbacilo sve optužbe protiv njega.
U maloj državi poput naše teško je naći potpuno neutralne osobe koje ne poznaju vlastite kolege, a da se istovremeno razumiju u filmsku struku. U nekim sektorima to se rješava anonimnim prijavama projekata, ali kod nas to ne bi uspjelo upravo zbog premalene scene u kojoj svi od samog početka vrlo dobro znaju tko priprema koji film. Konstruktivne kritike treba saslušati i rješavati, naravno da treba paziti da se ne stvori plodno tlo za razvoj klijentelizma, ali treba biti svjestan da je velik dio kritika HAVC-a bio politički motiviran. Ja mislim da se HAVC ne bi trebao baviti tom vrstom politike, to je posao saborskih zastupnika i ministara, a naše je da izbjegavamo zamke ideološke močvare koja sigurno nije medij za stručno i neovisno obavljanje posla. Ja ću ih svakako izbjegavati.
Kako u tom kontekstu komentirate rad svojih prethodnika, Hrvoja Hribara i Danijela Rafaelića?
U smislu postavljanja sustava i promocije hrvatskog filma u svijetu, pa i pokretanja iznimno važnog projekta Filming in Croatia, Hrvoje je napravio izuzetno mnogo. Mnogi inozemni kolege slažu se da je zahvaljujući njemu Hrvatska postala prepoznatljiv filmski brend. Ako se bavio politikom, to po meni nije dio mandata ravnatelja. Gospodin Rafaelić je, da se blago izrazim, došao u nezahvalno doba i bio je neka vrsta tranzicije. On nije bio čovjek koji bi pokrenuo neke projekte ili bitne promjene, njegov je cilj bio smiriti situaciju, objasniti da se u HAVC-u slijede neka zadana pravila i mislim da je u tom smislu bio uspješan, ali ovaj menadžerski dio ga je očito manje zanimao. A mene upravo to motivira, tako da vjerujem da ću biti drugačiji od obojice.
Rezultat projekta Filming in Croatia, naravno s pripadajućim poreznim olakšicama, bio je dovođenje velikog broja stranih filmaša u Hrvatsku. Kako se to odražava na našu filmsku zajednicu?
Svjedočimo velikoj potražnji za hrvatskim filmašima, bilo da se radi o kvalitetnim producentima, kreativnom osoblju ili radnicima na setu. Moramo još više raditi na informiranju domaćih radnika o mogućnostima zaposlenja u toj unosnoj industriji. Iznenadili biste se koliko se tu prilika otvara za stolare, električare, frizere... Sve je to vrlo važan dio filmske industrije kojim bismo mogli zadržati mlade u našoj zemlji. A s obzirom na to da već uspješno investiramo u razvoj Hrvatske kao filmske lokacije, od čega koristi imaju i država i privatnici, želim da se fokusiramo i na dodatne mogućnosti zadržavanja stranog produkcijskog novca u Hrvatskoj kroz razvoj filmskih studija u kojima bi ti ljudi mogli dovršavati svoje filmove. Trenutno čak i naši domaći filmaši postprodukciju obavljaju u Sloveniji ili nekim drugim zemljama Europe. Treba nam pravi, veliki studio koji će biti na raspolaganju i domaćim i stranim autorima.
Svojedobno se govorilo i da će Pinewood graditi ultramoderni studio za snimanje u okolici Zadra, doduše ne znam je li on trebao uključivati i prostor za postprodukciju. Ali, čini se, to je propalo?
Ljudi koji su bili uključeni u tu priču, ako se ne varam s hrvatske strane tu je bio gospodin Lustig, shvatili su da to ne bi bilo dobro rješenje. Koliko god super zvučalo imati studio na moru, to je teško ostvarivo u zemlji u kojoj je turizam još uvijek važniji gospodarski faktor. A potrebno je imati i izvrsnu prometnu povezanost u svakom trenutku, blizinu aerodroma, privatnost...
Znači li to da smo propustili priliku ili nade još ima?
Na razini cijele Europe velik je nedostatak studija, pa među ekspertima i dalje postoji interes za tu vrstu ulaganja u Hrvatsku, iako možda na nekoj drugoj lokaciji. Borba za studijski prostor posebno se intenzivirala dolaskom novih igrača poput Netflixa ili Amazona. Oni snimaju kao blesavi, kupuju filmove i serije iz cijelog svijeta, a posljedično je ponestalo kapaciteta za tu vrstu ogromne, brze proizvodnje. I zato se sada iznova grade studiji, doslovno po cijelom svijetu. Europska politika tjera ih da prikazuju 30 posto europskog sadržaja, što znači da je Netflixu potrebno pojačati studijske i produkcijske kapacitete na području Europe kako bi zadovoljili te zakonski određene kvote, koje ćemo i mi uskoro primijeniti.
Želite reći da će Hrvatska jednom globalnom gigantu poput Netflixa uvjetovati da u svojem katalogu mora imati određeni postotak hrvatskih filmova i serija ako želi raditi u našoj zemlji?
Tako je, upravo idemo s takvom inicijativom prema Netflixu, ali i prema Amazonu, Disneyu i drugim streaming divovima koji su sve bliži i prisutniji na našim prostorima. Oni trenutno nude dosta europskog filma, ali unutar te kvote i dalje gotovo nemaju hrvatskog sadržaja. Ako to neće moći unaprijediti, morat će doprinijeti razvoju naše lokalne proizvodnje.
Da jako pojednostavim, to znači da će Netflix morati ili prikazati određenu kvotu hrvatskog filma ili doprinijeti budžetu HAVC-a?
Tako je, to bi bilo u skladu s nedavno izglasanom europskom direktivom. Streaming servisi u određenoj su mjeri zamijenili ulogu televizije, pa sada moraju i preuzeti dio obaveza koje su televizije imale. Spretniji i brži producenti mogli bi dobro profitirati od suradnje s Netflixom. Do sada su od hrvatskog sadržaja tamo prisutni samo serija “Novine” Dalibora Matanića i film “Ti mene nosiš” Ivone Juke.
A što je sa samom televizijom? Prošlog tjedna hrvatski producenti javno su optužili HTV da ne poštuje zakonske kvote otkupa i prikazivanja nezavisnih domaćih i europskih produkcija?
To je jedan od problema o kojem ću svakako razgovarati s kolegama s HTV-a, ali prije toga želim dobro razumjeti stav hrvatskih redatelja i producenata. Činjenica je da HTV ima zakonom određene obaveze, ali se poigravaju s definicijama tako da te obveze maksimalno smanje. Izvještaj Agencije za elektroničke medije sugerira da se kvote ne poštuju. S druge strane, postojeće odredbe ostavljaju mogućnost različitih interpretacija. Dodao bih da to nije pitanje samo državne televizije, postoje i kriteriji koje bi trebale zadovoljiti druge TV kuće s nacionalnim licencama, ali tu su definicije još labavije i moramo ih konkretizirati u skladu s europskim standardima kvota za domaće sadržaje.
Još jedan vrući krumpir s kojim se morate pozabaviti je problem Jadran filma, odnosno pitanje filmske arhive koja uključuje brojne dragulje hrvatskog i jugoslavenskog filma koji su trenutno nedostupni javnosti?
Već sam naručio sveobuhvatnu analizu u pokušaju da shvatimo kome zaista pripada filmska arhiva koja je tamo ostala. Ključno je pitanje je li uopće bilo moguće da se u privatizaciji autorska prava nacionalne filmske produkcije prepišu na novog vlasnika. Tu sam čuo mnogo oprečnih stajališta. Moramo dogovoriti način da se ta arhiva očuva i stavi na raspolaganje kinotekama, ali to o tome ćemo morati pametno pregovarati. Ako idemo na svađu i tužbe, to se za vrijeme mojeg mandata sigurno neće riješiti. Pozicije su previše ispolitizirane, a pravno još uvijek nisu sasvim jasne.
Slažem se, no vjerujem da imate neko svoje mišljenje gdje bi ta arhiva trebala završiti?
U nekom idealnom svijetu, s obzirom na to da ju je društvo financiralo, ta arhiva je dio nas, našeg kulturnog nasljeđa. U tom smislu i Jadran film ima odgovornost prema društvu. Međutim, ja kao ravnatelj HAVC-a sigurno ne mogu narediti Jadran filmu da preda arhivu državi, mi ju ne možemo iznova nacionalizirati. Ono što bih ja želio i ono što možemo nije uvijek isto. Zato kažem da moramo biti realni u pokušaju da ju učinimo dostupnom javnosti.
Pogledajmo malo u budućnost. Nedavnim promjenama zakona otvorio se prostor da HAVC financira razvoj videoigara. Koliko tu kao društvo možemo profitirati?
Možemo i te kako, jer to je jedan kreativan i dinamičan sektor koji raste ludom brzinom i moramo na vrijeme postati dio te priče ako ne želimo kaskati za drugima. Igre su logični dio audiovizualnog sektora jer zapošljavaju scenariste, animatore, glumce... U Hrvatskoj već danas imamo nekoliko tvrtki koje su ozbiljni svjetski proizvođači, dakle imamo sjajan potencijal da Hrvatska postane centar izvrsnosti u segmentu igara, a ne samo filma.
Nedavno je osnovan Zagrebački filmski ured. slične ustanove niču i u drugim dijelovima Hrvatske. Koliko će se vaše ingerencije preklapati s njihovima?
Filmski uredi su naše komplementarne, a ne konkurentske ustanove. HAVC preko projekta Filming in Croatia privlači inozemne produkcije u Hrvatsku. Međutim HAVC nije na terenu u Rovinju, Splitu, Zagrebu... Jednom kad ti ljudi stignu u našu zemlju, na red dolaze filmski uredi koji su povezani s lokalnom vlasti i koji im pomažu pribaviti lokacijske dozvole, dogovoriti zatvaranje pojedinih ulica, suradnju s vatrogascima, hitnom pomoći... Tako to funkcionira i u drugim zemljama zapadnog svijeta.
Nedavno je objavljen program Pula film festivala u kojem je iznova mnogo repriza. S jedne strane, to je dokaz uspjeha našeg filma koji se probija na veće festivale poput Berlina, Venecije i Cannesa, a s druge se postavlja pitanje je li uopće održiv koncept Pule kao premijernog festivala, pogotovo u kontekstu današnje produkcije?
Dobro je da imamo jedan promotivni prozor za domaći film i u tom smislu Pula treba postojati. Je li sadašnji koncept idealan ili bi se trebalo orijentirati i na susjedne zemlje, te na privlačenje inozemnih selektora kao što to čini festival u Sarajevu, to je pitanje za umjetničkog ravnatelja Vidačkovića. Ja se nadam da će on u tom smjeru napraviti neke iskorake. Vjerujem da se taj festival može učiniti još boljim i korisnijim našim autorima.
Za kraj, kako komentirate skorašnje zatvaranje kina Europa?
Meni je tužna sama ideja da bi se Europa zatvarala, jer se radi o našem najstarijem i najuspješnijem nezavisnom kinu. Sigurno je da ju treba renovirati, ali ona istovremeno treba opstati na način na koji postoji sada. Zato bih apelirao na predstavnike Grada da u idućem javnom natječaju zadrže kriterije koji bi osigurali da se koncept kina ne mijenja, te da pronađu način da kino ostane otvoreno i nakon 1. lipnja, kada Borisu T. Matiću ističe ugovor za vođenje kina. To bi bio jedan velik doprinos gradonačelnika Bandića predstojećem razdoblju predsjedanja Europskom Unijom, jer kino Europa je poznato mjesto okupljanja europskih kreativaca i stručnjaka iz svih sektora.
Održan prosvjed 'Ne damo Kino Europa'