Međunarodno priznata umjetnica Ivana Franke koja spaja znanost i umjetnost teško je uhvatljiva. Na relaciji Zagreb – Berlin – svijet paralelno radi na više projekata. Nakon uspješnog postava u zagrebačkom MSU, zaokupljena je pripremom rada za izložbu “Digitalife” u Rimu, drugog za izložbu “Blind Spots, Incomputable Subjects” u Hamburgu, a tu je i angažman na realizaciji suradnje s arhitektonskim uredom 3LHD u LN Garden Resort, koji je dio Nansha Seaside parka na ušću Biserne rijeke u kineskom gradu Guangzhou.
Vaša izložba u MSU „Strujanje percepcije (svemiri misli)“ u opisu kaže “Ivana Franke otvara se publici kroz nekoliko slojeva umjetničkog istraživanja granica prostornih i vizualnih doživljaja”. Jednostavnijim rječnikom, što ste posjetiteljima osjetilno htjeli priuštiti?
Jedan drukčiji krajolik percepcije od onoga na koji smo se navikli. Zanima me odnos ljudske percepcije, spoznaje i okoline, unutar izložbe taj je međusklop dekonstruiran. U svakodnevnom životu okruženi smo neprekidnim protokom vizualnih informacija te rijetko – ako ikad – imamo priliku za odmor osjetila, čak i na kratko. Izložba vodi posjetioce u suprotni pol svakodnevnih iskustava. Stavlja ih u tamu umjesto na svjetlo, inzistira na polaganom umjesto brzog, tihom nasuprot glasnom i nepoznatom umjesto poznatog, u suprotnosti s uobičajenim načinima gledanja. Primjerice, ulaskom u mračnu prostoriju okolina doslovno nestaje, potrebno je neko vrijeme da se ona pojavi i, kada nakon vremena adaptacije počinjete nešto vidjeti, ne možete to interpretirati kroz memoriju i niste sigurni pričinja li vam se. To je ono što me najviše zanima u istraživanju, dovesti percepciju do same granice mogućnosti interpretacije.
Unutar projekta “Seeing with Eyes Closed” eksperiment je obuhvaćao subjektivne izvještaje ljudi izloženih stroboskopskom svjetlu?
Tu sam surađivala s neuroznanstvenicom Idom Momennejad, gdje smo zajednički istraživale fenomen kvazihalucinacija izazvanih stroboskopskim svjetlom kada se gleda zatvorenim očima. Slike koje vidimo nemaju temelja u vanjskoj realnosti, svačije je iskustvo drukčije – za znanstvenike je izazov “mjeriti” to iskustvo, a za mene upravo ovdje leži glavni interes istraživanja subjektivnosti i autorstva jer se konačan “rad” događa u našem tijelu i ovisi o našem iskustvu.
Egzaktne znanosti koristite kao područje inspiracije. One se temelje na činjenicama, ne ograničava li to stvaralačku maštu?
Nemam ništa protiv činjenica. Činjenice su jedna moguća interpretacija stvarnosti, odnosno njezin opis na jednoj razini koje kao takve treba uzeti u obzir, a svakako i način na koji su to postale.
Što je kod vas konstantno, a što vječno promjenjivo?
Konstanta je dovođenje percepcije do samih granica, a promjenjiv je način na koji to ostvarujem.
Česte su vaše intervencije u arhitekturu... biste li se okušali isključivo u tom žanru?
Rado surađujem s arhitektima. Neke od prvih eksperimenata koje sam razvijala u muzejskim ili galerijskim prostorima počela sam uz podršku arhitekata kroz izvrsne korporativne zbirke npr. Zbirku Erste Fragmenti u poslovnici banke u Vlaškoj u Zagrebu. No nije vjerojatno da bih se sama upustila u projektiranje funkcionalnih prostora.
Studirali ste u klasi profesora Miroslava Šuteja. Što ste najdragocjenije od njega naučili?
Šutej je bio direktna veza s novim tendencijama te sam se imala priliku upoznati s njihovim djelovanjem i pitanjima kojima su se bavili iz prve ruke, upoznati se i razgovarati s Vjenceslavom Richterom, Ivanom Piceljom, Ljerkom Šibenik. Postavio mi je pitanja zašto radim to što radim i što me stvarno zanima, na čemu sam mu neizmjerno zahvalna, inzistirao je na eksperimentu koji je ostao temelj moje prakse.
Kako ocjenjujete hrvatsku umjetničku scenu?
Dinamična je i bogata u svojoj različitosti. S jedne strane to je jako dobro i za našu međunarodnu prezentaciju, s druge strane malo je ljudi koji se bave istim područjem istraživanja pa je za mene u tom kontekstu važna razmjena s kolegama iz drugih zemalja.