Davor Vrankić (1965.), rođeni Osječanin s prebivalištem u Parizu, zasigurno je jedan od najvažnijih naših umjetnika koji djeluje izvan Hrvatske. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (Odjel grafike) od 1986. do 1988., a potom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1991. u klasi profesora Ante Kuduza. Na fakultetu Paris VIII, odsjek Arts Plastiques, studirao je od 1995. do 1999. godine. Osnovni medij bio mu je i ostao crtež na papiru, a olovka 2B, 0,9 mm glavno izražajno sredstvo.
Kolekcije u kojima se nalaze njegova djela impozantne su: Ronald S. Lauder (New York), Muzej Overholland (Amsterdam), MOMA (New York), TANG muzej (Saratoga Springs, New York), Muzej umjetnosti Ningbo (Ningbo, Kina), Kolekcija Cognacq-Jay (Pariz), Kolekcija Rosenthal (Cincinnati, SAD), Muzej moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), Moderna Galerija Zagreb, Muzej Slavonije (Osijek) i Muzej likovnih umjetnosti (Osijek).
Davore, živite u Parizu, ali evo vas u Osijeku. Često dolazite u zavičaj?
Osijek je grad iz kojeg sam davno otišao, ali kojemu se uvijek rado vraćam. Ovdje sam završio osnovnu i srednju školu i studirao dvije godine na Građevinskom fakultetu. Evo baš sam prije nekoliko dana imao proslavu četrdeset godina od mature u CUO Braća Ribar. Mi smo, među ostalim, bili prva generacija matematičko-informatičkog smjera. Moglo bi se reći, neka vrsta informatičkog neolita, pisali smo programe u Cobolu i Fortranu. Nažalost, od svega toga malo mi je ostalo, moj najveći informatički domet danas je uključiti kompjutor i poslati e-mail.
Kako je išao taj put od Osijeka do Pariza?
Akademiju likovne umjetnosti u Sarajevu upisao sam 1986. godine, nakon što nisam bio primljen na ALU u Zagrebu. U Sarajevu sam proveo dvije godine u klasi profesora Obralića, gdje smo prošli vrlo koristan crtački dril. Potom sam posljednje tri godine prešao na zagrebačku Akademiju u klasu profesora Kuduza, čiji me pristup crtanju, uz prethodno iskustvo, nadogradio i dao posve drugačiju vizuru likovnog promišljanja. Nakon završetka Akademije 1991. otišao sam na dvomjesečnu rezidenciju u Cité internationale des arts u Parizu. Vrlo brzo postalo mi je jasno da je to mjesto gdje želim ostati i razvijati svoj rad.
Bilo je to i vrijeme kad muze šute... Jeste li ostali u kontaktu s umjetnicima svoje generacije?
Sigurno je da postoje okolnosti koje više pogoduju umjetničkom radu, no mislim da muze nikada ne šute. Umjetnike moje generacije nisam imao prilike slijediti, jer sam u Parizu bio zaokupljen opstankom i crtanjem. Bilo je to ujedno vrijeme bez interneta. Tako da ustvari danas puno bolje poznajem hrvatske umjetnike mlađe generacije, koji mi se često jave po dolasku u Pariz i s kojima se rado družim u ateljeu.
Ima li u vašim crtežima lokalnih motiva, zavičajne ornamentike?
U Parizu sam prvi put osjetio slobodu i osjećaj da se sva prethodna iskustva počinju uobličavati u moj osobni izričaj. U početku se nisam bavio pitanjima koji se utjecaj na koji način pojavljuje u mom radu, no danas, s odmakom, mogu sa sigurnošću reći da utjecaj zavičajnih motiva postoji, posebno u tretiranju određenih materija, kao npr. tkanine, čipke, kože. Tu su povremeno i nepregledni horizonti ravnice, a nađe se i poneka kobasica i prase. (smijeh)
Dojmila me se priča o tome kako ste cijeli semestar na Akademiji proveli povlačeći jednu po jednu liniju, dok su vas kolege čudno gledali. Kako vas je to oblikovalo?
Povlačenje jedne linije naučilo me disciplini i organizaciji prostora slike. Za vrijeme studija u Zagrebu započeo sam seriju crteža velikih formata u tehnici tuša na papiru. Iscrtavanjem dugih ravnih linija geometrijski sam strukturirao površinu papira. S tom sam serijom i diplomirao 1991. godine na ALU Zagreb. No usporedno sam "kod kuće" nastavio raditi i figurativne crteže koji su bili potpuno formalno drugačiji. S obzirom na to da sam imao problem s organiziranjem prostora i kompozicijom, taj novi pristup pomogao mi je da se poslije vratim figuraciji, ali da to iskustvo zadržim kao jednu konstrukcijsku matricu slike. Mojim prijateljima nije bilo jasno što točno radim dok sam povlačio te duge linije, pa bi me pitali: "Je l' još radiš one tepihe?" Danas mogu reći da se ustvari i radilo o određenom procesu finog tkanja slike i prostora.
Kada se sada osvrnete unazad, možete li reći da je crtanje bilo vaša sudbina?
Crtanje je oduvijek bilo moja sudbina. No trebalo je do te spoznaje doći sustavom eliminacije. Dakle, morao sam prvo neuspjeti u gomili stvari, kako bih i ja i svi ostali u mom okruženju shvatili da osim crtanja drugog puta za mene nema. Tako da definitivno nije bila stvar izbora, nego nešto što se nametnulo samo od sebe. Bila je to potreba da crtežom pokušam bolje razumjeti svijet oko sebe, a i samoga sebe. U tom sam procesu uglavnom bio vođen intuicijom i često imao dojam da se crteži uobličuju sami te da njihov pravi smisao shvatim tek godinama poslije.
Pariz je grad svjetlosti, Francuzi vole boju, govorio vam je Vlado Veličković. Vi ste u Parizu, a ipak se držite olovke. Niste poslušali savjet? Zašto Pariz i zašto olovka?
Nakon završetka studija na ALU Zagreb i po dolasku u Pariz, eksperimentirao sam s bojom i drugim materijalima. Kako sam u to vrijeme bio impresioniran Picassom i Dubuffetom, i moji slikarski pokušaji išli su u tom smjeru. U to vrijeme usporedno sam radio i na seriji slika gdje sam kombinirao tkanine, gips i boju te sam se više bavio problemom teksture. Crtež se na kraju spontano nametnuo kao sredstvo koje mi je najbolje omogućavalo da se približim onome što sam htio izraziti. U vremenu gdje je tehnologija uzimala sve više maha i gdje se akceleracija ritma života pojačavala, bio mi je veliki izazov reducirati tehnička sredstva na grafitnu olovku 0,9 2B mm i raditi vremenski dugo na jednom crtežu. Reducirajući se na olovku i "crno-bijelo", bio sam primoran biti što precizniji i koncentriraniji na ono što je bitno. Danas, nakon trideset godina, olovka mi i dalje omogućava da evoluiram u svom radu i otkrivam nove mogućnosti njezina korištenja. Ne tvrdim da jednog neću koristiti boju ili neki drugi medij, no zasad ne osjećam potrebu.
Kakav je bio vaš put do umjetničke afirmacije?
Put do umjetničke afirmacije dug je i neizvjestan. U jednom trenutku postignete određeni uspjeh, no vremena se mijenjaju i vrlo brzo shvatite da je najteža stvar ostati dosljedan sebi i trajati. Mode i trendovi danas se sve brže izmjenjuju i zato je najvažnije vjerovati u svoj rad.
Anegdota o tome kako ste izgubili svoje crteže u New Yorku na Manhattanu, koje je potom od lopova otkupio poznati newyorški dizajner, ušla je u udžbenike engleskog jezika u Hrvatskoj. Možete li nam ispričati tu priču?
Priča o gubljenju kovčega s crtežima usred Manhattana i njihovom sretnom pronalasku, kao i prijateljstvu s Albertom Mantillom koji ih je spasio, zaista je čudesna. Valjda sam prvo sve trebao izgubiti, da bi se poslije sva vrata otvorila. Dakle, 2000. godine otišao sam u New York u potragu za galerijama. Taj sam se dan zaustavio kod telefonske govornice na Lexington aveniji u namjeri da obavim nekoliko telefonskih poziva. Telefonske govornice tada su bile poluotvorenog tipa, tako da sam crni kovčeg u kojem su bili crteži stavio na pločnik, kraj nogu. Dok sam telefonirao, u jednom sam trenutku pogledao na pod i vidio da kovčega nema. Brzo sam prekinuo telefonski poziv i počeo panično gledati lijevo-desno, ne vjerujući da mi se to događa. Iduća dva sata, sve dok nije pao mrak, pretraživao sam kontejnere po kvartu u potrazi za crnim kovčegom, u nadi da ga se kradljivac riješio kad je shvatio da su unutra samo crteži. Tu noć uopće nisam spavao, mislio sam da je sve propalo.
Iduće jutro otišao sam u studio Mirka Ilića i dok smo zajedno razmišljali što bi bilo pametno napraviti, zazvonio je telefon iz Pariza. Javila se moja tadašnja djevojka koju je u Pariz iz New Yorka nazvao netko tko je rekao da je u posjedu svih crteža, ostavio je svoj broj telefona i rekao da mu se javim. Bio sam iznenađen, Mirko i ja smo pomislili da se javio kradljivac i da će tražiti otkup. Nazvao sam broj, a na telefon se javio Alberto Mantila koji mi je ispričao kako je pronašao crteže. Njegov dizajnerski studio nalazio se u Sohou i taj je dan poslije posla odlučio otići u Moma Design Store i u tom kvartu kupiti svojoj djeci poklone. Ispred trgovine vidio je elegantno odjevenog čovjeka koji je na pločniku izložio crteže. Predstavio se kao autor radova, trenutačno u novčanim problemima, pa je cijena svakog crteža bila 20 dolara. Alberta su crteži zaintrigirali te ih je sve kupio. Kada mu je za dodatnih 10 dolara bio ponuđen i kovčeg, shvatio je da su crteži ukradeni. Vratio se u svoj studio i probao dešifrirati potpis autora. Kako to nije uspio, odlučio ih je sve poslagati jedan kraj drugoga u niz. Pet je crteža bilo kaširano na platno i nategnuto na ramu. Dok ih je slagao, vidio je da je iza jedne rame slučajno ostala zataknuta pozivnica koju sam imao u kovčegu za sljedeću izložbu u Parizu. Na toj je pozivnici bio broj telefona koji je Alberto nazvao. Dao mi je adresu te sam odmah otišao u njegov studio u Sohou, pozvonio i kada su se vrata otvorila, ugledao široki osmijeh danas mog divnog prijatelja Alberta, a iza njega sve moje crteže. Kada u nešto uložite puno energije i kada ste na neku određenu stvar silno koncentrirani i vjerujete u nju, stvarate okolnosti u kojima se "čuda" lakše mogu i dogoditi. U svakom slučaju, taj sam dan imao nevjerojatnu sreću.
Kako se jedan umjetnik snalazi u nepredvidljivom, katkad i surovom svijetu tržišta?
Po završetku Akademije nađete se odjednom suočeni s novim svijetom, svijetom galerija, na koji vas najčešće nitko nije pripremio. Taj je svijet prepun kodova, nepisanih pravila koja polako učite i s vremenom počinjete razumijevati. Odnos umjetnika i galerista trebao bi biti odnos povjerenja i logike dugoročne suradnje. U smislu da vam galerist dopušta da po svom ritmu razvijate rad, uz naravno pokoju sugestiju, no koja radikalno ne utječe i ne mijenja vaše djelo. Primjećujem da danas galeristi sve više odabiru vrlo mlade umjetnike već na zadnjoj godini Akademije te odmah nakon diplome s njima započinju suradnju. To je dobro, no istodobno može i blokirati i kondicionirati umjetnički proces. Sa stvaranjem globalnog tržišta i s fluktuacijom sve većeg kapitala u svijetu umjetnosti, i sama se umjetnost sve više komercijalizira. Postoji opasnost da moć kapitala polako počne nadvladavati ideje u umjetnosti, odnosno da dođe do određenog fenomena autocenzure i prilagođavanja tržištu.
Nedavno smo se sreli na otvorenju izložbe suvremenog francuskog slikarstva u Beogradu. Kakvo je vaše mišljenje o suvremenim umjetničkim strujanjima, događa li se tu što novo?
U posljednjih nekoliko godina primjećujem povratak figurativnom slikarstvu jakih boja i pop-estetike. Apstrakcija nije nestala, nego je naprosto došlo do smjene trendova. Nešto što je prije petnaestak godina smatrano posve retrogradnim, sada se vraća na velika vrata. Informatičko doba u kojem stasaju nove generacije doba je slike, u koju smo konstantno uronjeni, tako da mi povratak figuraciji izgleda kao vrlo logičan generacijski odabir. S obzirom na danas sve složenija pitanja identiteta i ekologije, čini mi se da figurativno slikarstvo više odgovara duhu vremena i lakše uprizoruje tu problematiku.
Postoji li mogućnost da izložbu iz Beograda vidimo u Hrvatskoj?
Izložba RENDEZ VOUS u Muzeju grada Beograda bila je pregled trenutačne slikarske scene u Francuskoj u kojoj je sudjelovalo devetnaest umjetnika. Ta je izložba bila na neki način reducirana verzija velike izložbe IMMORTELLE u Muzeju suvremene umjetnosti MOCO u Montepelieru iz 2023. godine, koja je predstavila više od 100 figurativnih slikara mlađe i srednje generacije suvremene francuske scene. Bio je to do danas najambiciozniji pregled suvremenog slikarstva u Francuskoj. Izložba u Beogradu bila je organizirana u relativno kratkom roku, tako da nažalost nije bilo vremena ni mogućnosti da se izložba prenese u Zagreb. U svakom slučaju, bilo bi sjajno da se takva izložba organizira i u Hrvatskoj, naravno, ako postoji interes institucija.
Na izložbi ste sudjelovali sa svojim radom "Muke svetog Antuna". Iako se u svojim djelima često poigravate s religioznim motivima, sada je to nešto eksplicitnije?
Na samim počecima često sam posezao za temama iz klasičnog slikarstva koje su velikim dijelom bile biblijskih motiva. Rado sam se vraćao toj tematici i povremeno je koristio i miksao sa suvremenom tematikom. Utoliko je nova serija povratak tim počecima, na način da se kršćanski motivi fuzioniraju u crtežima s novom ideologijom transhumanizma. Dakle, na način na koji se religija u određenim trenucima pretvorila u ideologiju, toliko se ideologija transhumanizma sve više pretvara u neku vrstu nove religije. No ustvari, to uvijek ostaje propitivanje o pravoj prirodi naše stvarnosti i nastojanja da odgovorimo na pitanja tko smo, kamo idemo i koji je smisao našeg postojanja.
Unose li ovi sveci nešto svjetla, govore li o nadi?
U prijašnjim serijama crteža često sam imao kao temu pojedinca suočenog s ludilom gomile. Kao npr. na crtežu "Sat anatomije" iz 1997. godine gdje je središnji lik podvrgnut nekoj vrsti promatranja i mučenja od čudnog liječničkog konzilija. Utoliko je na crtežu "Iskušenje svetog Ante" iz 2023. godine svetac metafora pojedinca koji nastoji sačuvati sebe i svoj unutrašnji mir u okružju koje ga stavlja na kušnju.
U vrijeme korone radili ste veliku postavku "Dolazak Čarobnjaka/epilog". To je duboko uznemirujuća i potresna kompozicija distopijskog svijeta... Je li to stvaran svijet oko nas?
U mladosti sam volio ZF filmove koji su tada bili distopijski. Crtež "Dolazak Čarobnjaka/epilog" (izmjenjivi poliptih, 4 panoa, 200x300 cm svaki pano) nacrtao sam kao svojevrsni hommage ikonografiji filmova 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, ali iz pozicije nekoga tko to danas doživljava kao stvarnost. U tom sam crtežu isprepleo svu problematiku koja se događala tijekom korone. Gledajući taj crtež ljudi ga percipiraju i karakteriziraju kao distopiju, no čini mi se da se na taj način nastoje ograditi od stvarnosti, tj. izbjegavaju se suočiti sa stvarima koja odavno više nisu znanstvena fantastika.
Na kraju, tko je čarobnjak? Jeste li to vi? Imam dojam da vas nalazimo u jednoj od kompozicija. I ako jeste, tko je još prikazan uz vas?
Ovo je dobro pitanje, ali na njega mi je teško precizno odgovoriti. Možemo reći da je čarobnjak nepoznanica, superpozicija svih mogućih budućnosti. To je nešto ili netko što dolazi, što nam se približava, što nas uzbuđuje i u isto vrijeme plaši. Da, u jednom modulu crteža nacrtao sam svoj autoportret, kao i portrete moje supruge i kćeri. Bio je to način da se uz dozu duhovitosti i nježnosti u crtež ugradi jedan obiteljski trenutak.
Tema transhumanizma stalno se provlači u vašim djelima. Što nam želite poručiti, je li to budućnost od koje treba strepiti?
Prije godinu dana bio sam pozvan sudjelovati na jednom predavanju na Fakultetu društvenih nauka (EHESS, Paris) u okviru serije predavanja o posthumanizmu, na temu oblici animalnosti. Bio sam iznenađen u kolikoj je mjeri jedan renomirani profesor zagovarao ideju hibridizacije čovjeka i životinje te je smatrao potpuno normalnim i neizbježnim.
U svojim djelima oduvijek sam se poigravao elementima stranog. Subjekti crteža često su na granici prepoznatljivog i ne mogu se definirati kao nešto što je stvarno ili nestvarno, živo ili neživo, privlačno ili odbojno. Tako da sam na neki način već bio blizak logici onoga što se danas naziva transhumanizam. Taj princip hibridnog prisutan je i u ideji eugenizma i ideji popravljanja čovjeka i očito je da je to proces koji je konstantan, jer unatoč svim katastrofama koje je ta ideja prouzročila u prošlom stoljeću, na njoj neki još inzistiraju. No u mom u crtežu prisutna je uvijek i doza humora, koja stvara odmak od isključivo negativnog i pesimističnog tumačenja te tematike.
Spomenuli ste poliptihe koje radite. Po tome ste jedinstveni. To su "Vrankićevi multiverzumi". Kako ste došli na tu ideju?
Prvi crtež te vrste bio je "Dolazak čarobnjaka" iz 1997. – 1998. godine. Ideja je bila da crtež formata 200x100 cm podijelim u 12 dijelova (modula), gdje svaki modul kompozicijski može funkcionirati i kao cjelina za sebe. Moja je namjera bila da je moguće kupiti dio crteža, jedan ili više modula, te da za svaki kupljeni modul napravim novi koji se uklapa u cjelinu, a koji je potpuno različit od prethodnog. Radeći unaprijed nove zamjenske module, dobio sam triptih koji je bio interaktivan. Za svako mjesto u slici postojale su tri različite verzije modula, što je rezultiralo s 312 kombinacija, tj. 531.441 različita slika. To je primjer gdje je vrlo praktična ideja dovela do koncepta beskonačne slike, koncepta za koji bismo danas mogli reći da korespondira s logikom multiverzuma. Taj sam crtež 1999. godine pokazao u sklopu samostalne izložbe u Muzeju likovne umjetnosti u Osijeku. Dvije godine kasnije, crtež je bio izložen u MOMI u New Yorku gdje je danas dio kolekcije.
Perspektiva i dubina slike u vašim crtežima igraju važnu ulogu. Pred njima je promatraču nemoguće oteti se dojmu da je i sam uvučen u prostor slike...
Perspektiva i prostor slike uvijek su bili elementi koji su me najviše zanimali, u smislu koncepcije prostora slike. Što je format crteža veći, to je efekt uvlačenja promatrača u prostor slike jači. Kad stvorite svoju logiku prostora u slici, svaka deformacija doima se prirodnom, a svako pretjerivanje unosi sklad u sliku. Koristeći logiku 3D animacije, širokokutne efekte, mutne dijelove slike izvan fokusa, želim isprovocirati vibraciju u slici i pogurati subjekt crteža prema gledatelju. Vizija crteža vrlo je realistična, s mnoštvom jasnih detalja, no istodobno nam je teško sagledati cjelinu slike. Prostor slike koji se kreće prema van ustvari je metafora trenutka koji živimo danas, gdje se velikom brzinom krećemo prema nepoznatom i pritom percipiramo samo hiperrealne dijelove stvarnosti, dok nam vizija cjeline izmiče. Kada radim na velikom formatu, fizički sam uvučen u njega, kao u neku vrstu metaversa, imam dojam kao da se u tom prostoru krećem i gradim ga iznutra.
Danas se mnogo govori o umjetnoj inteligenciji. Ima li ona utjecaj na umjetnost? Mogu li umjetna inteligencija i umjetnička kreativnost ići ruku pod ruku?
Moje je mišljenje da na to pitanje trenutno nitko sa sigurnošću ne može odgovoriti. Slušao sam razne podcaste na tu temu gdje su sudjelovali stručnjaci koji od samog početka rade na razvoju umjetne inteligencije te su i oni sami iznenađeni kojom se brzinom ona razvija i koliko je nemoguće predvidjeti njezinu evoluciju. O tome bi trebalo puno više raspravljati, jer pitanje je kako sve to regulirati, ako u jednom trenutku stvari odu predaleko. I sve više umjetnika u svom radu koristi umjetnu inteligenciju. Moja kći Iris studentica je 5. godine digitalne animacije i povremeno na svom crtežu intervenira uz pomoć umjetne inteligencije, tako da u konačnici uvijek ostaje tekstura njezina crtačkog rukopisa. U tom slučaju, AI služi kao pomoćni alat. No s druge strane, moj prijatelj, redatelj iz Pariza, nedavno je osnovao asocijaciju LABEL HUMAINE čiji manifest zagovara zaštitu ljudske kreacije od kreacije umjetne inteligencije, smatrajući da ubrzo neće biti moguće razlikovati jednu od druge. Sve se više umjetnika pridružuje toj asocijaciji.
Francuzi vole "engagement". Je li angažman prisutan u vašoj umjetnosti? Reagirate li u umjetnosti na političku stvarnost?
U šali volim reći da sam neangažirani umjetnik. Biti angažiran danas je postala neka vrsta profesije. Posljednjih mi godina ljudi sve više govore, dok gledaju neke moje crteže, da im nije jasno jesam li za ili protiv, nekoga ili nečega. Ja samo promatram svijet oko sebe, on je taj materijal koji hrani kreaciju. Nastojim ponuditi viziju svijeta iz drugog kuta. Uostalom, samo nas umjetničko djelo uvelike nadilazi i pametnije je od nas. Koncipirati ga s jedne političke osnove značilo bi da mu uskraćujemo njegovu metafizičku dimenziju.
Ima li umjetnost moć transformacije? Može li nas umjetnost mijenjati, eventualno nabolje? Može li mijenjati svijet?
Umjetnost je svojstvena čovjeku oduvijek i uz njezinu pomoć nastoji odgonetnuti misterij naše stvarnosti. No ne vjerujem da ima sposobnost radikalnog mijenjanja svijeta.
Na čemu trenutačno radite? Pripremate li neki novi ciklus?
Trenutno završavam tri crteža velikog formata. Jedan predstavlja "Izgon Adam i Eve iz raja", a druga dva koja radim usporedno portret su supruge i kćeri. Sva tri čine dio velike grupe crteža na kojima sam radio posljednje dvije godine. Osim toga završavam seriju manjih formata crteža s cvjetnim motivima.
U pripremi je i monografija koja će biti svojevrsna retrospektiva vašeg dosadašnjeg stvaralaštva. Recite nam nešto o tome. Hoće li biti i hrvatskog izdanja ili predstavljanja monografije kod nas?
U pripremi je knjiga na kojoj trenutačno radimo moja supruga Silva i ja s francuskim izdavačem Edition Lord Byron iz Pariza. Knjiga će pokazati retrospektivan pregled posljednjih trideset godina moga rada, s naglaskom na radove nastale od 2019. godine do danas. Tekstove u knjizi potpisuju likovni kritičari Marc Donnadieu i Olivier Keappelin, a knjiga bi trebala izaći iduće godine. S obzirom na to da se radi o francusko-engleskom izdanju, predstavljanje u Hrvatskoj nije planirano.
U antikvarijatu smo, okruženi knjigama. Što čitate?
Trenutačno čitam Gustavea Le Bona "Psihologija naroda, gomila, revolucija" i "Pisma" Charlesa Bukowskog.
Komentirali smo knjigu "Hrvatski Pariz". Postoji li još onaj Pariz Matoša, Ujevića, Kopača, Knifera...
Pariz s početka 20. stoljeća bio je prijestolnica umjetničkih događanja. No nakon Drugog svjetskog rata, tu je ulogu polako preuzeo New York, odakle se i danas određuju i dolaze nova umjetnička strujanja. Naravno, to ne znači da je Pariz u tom smislu potpuno izgubio značenje i važnost, on je i dalje važan centar umjetnosti koji privlači ogroman broj umjetnika iz cijelog svijeta. Pariz koji pamtim otprije 30 godina bio je puno ležerniji, manje napučen ljudima, prozračniji, ugodniji za život... Danas to više nije tako. Ponekad pomislim da je to možda samo neka moja iluzija, no u razgovoru sa starijim Parižanima dolazimo do istog zaključka. Bez obzira na to sve, Pariz je grad koji volim.
Kako izgleda vaš radni dan, koliko vremena provodite u ateljeu, gdje se nalazi?
U ateljeu provedem cijeli dan, od 11 prijepodne do 20 sati. Otprije dvije godine radim u novom prostoru, okružen brojnim prijateljima umjetnicima. Atelje se nalazi u Montrougeu, u mjestu kraj Pariza, u velikoj zgradi nekadašnje izdavačke kuće Legislative. Osim umjetnika u zgradi su i studiji za animaciju, glazbeni i dizajn studio. Svi se uglavnom poznajemo, tako da se stvara vrlo dinamična i poticajna atmosfera. Zanimljivo mi je da uz druženja i razgovore s mladim umjetnicima, bez obzira na razliku u godinama, često dijelimo iste poglede na likovnu problematiku.
Koji biste savjet dali mladim umjetnicima koji tek počinju svoju umjetničku avanturu?
Mladim umjetnicima savjetovao bih da slijede svoj unutrašnji osjećaj koji je nepogrešiv, odnosno da nikada ne odustaju od svoje vizije. Tijekom 1990-ih kada sam započeo seriju velikih formata olovkom na papiru, sjećam se da su svi govorili da nema šanse da takvo što zaživi i profunkcionira. To je bio period koji je dugo trajao, uz česte sugestije da bih trebalo raditi nešto drugo, koristiti boju, smanjiti naraciju, udaljiti se od figuracije. Iz današnje perspektive, mislim da je to obeshrabrivanje proizvelo upravo suprotan efekt i bilo na neki način potvrda da tim putem trebam nastaviti. Ako mislite da vaš rad u jednom trenutku ne komunicira, odnosno ne postoji na tržištu, to je samo znak da još nije pronašao svoju publiku.