Ako postoji kraj svijeta, ovaj grad je definitivno jako blizu

Oruro je nekoć bio jedan od najbitnijih gradova Bolivije i Latinske Amerike, u 17. stoljeću smatran je glavnim središtem rudarstva iz čijih su se rudnika, koji se nalaze u gradu i okolici, čupali vrijedni metali poput srebra, kositra i bakra. Zbog svog je geografskog položaja također držao primat glavnog prometnog središta cijelog kontinenta, bio je nezaobilazna stanica svih vlakova iz Ekvadora, Brazila i Venecuele koji su robu prevozili na jug ili onih iz Argentine i Čilea koji su putovali na sjever. Zlatna era je trajala više od tri stoljeća sve dok rudnici nisu presušili, a vlakove zamijenili drugi, brži i isplativiji oblici prijevoza. Danas je Oruro samo ruševina slavne i bogate prošlosti kojeg moderan svijet iz dana u dan nemilosrdno gazi. Rekao mi je jedan bivši kolega - ako postoji kraj svijeta, Oruro je definitivno jako blizu. I imao je pravo! 

Ruševne zgrade koje očito nitko ne želi obnavljati i asfaltirane puteve koje je s vremenom ponovno zamijenilo blato otkrivaju svu bijedu u koju se pretvorilo ovo nekoć moćno središte. Vegetacije u gradu nema ni pod slučajno, a ljudi svojim izgledom jasno poručuju kako je ovaj kraj zaspao u nekom prošlom vremenu davno zaboravljen od svih. Stanovnici Orura ističu kako oni i dalje imaju živu rudarsku i drvnu industriju te su jako bitna poveznica između glavnih gradova La Paza i Sucrea. No, što im to vrijedi kad je industrija drvom davno propali biznis, primat rudarske industrije preuzeo je Čile, a sve što iole vrijedi u Boliviji ne nalazi u La Pazu i Sucreu već u Santa Cruzu. Dovoljan pokazatelj valjda je i podatak koji kaže da se u posljednjih 10 godina iz Orura iselilo 65 tisuća ljudi više nego li ih se uselilo. 

Još prije 50-tak godina u Oruru je živjelo oko 1.200 Hrvata, a danas ih je točno 24. Svi su se mahom u potrazi za boljim životom preseli u Cochabambu, a jedan od rijetkih koji je ostao je Fabrizio, sin nekoć poznatog gradskog drvodjelca, izašao je davno iz očevog biznisa i okrenuo se proizvodnji karnevalskih kostima. Ističe kako je u tome prepoznao svoju šansu pošto je jedina stvar po kojoj je danas poznat njegov rodni grad upravo spektakularni četverodnevni karneval. 

Naime, još u davna vremena prije dolaska konkvistadora, Inke su na ovom istom području višednevnim mimohodima popraćenim kostimiranim plesovima slavile svoje bogove. Obilazili su čitav kraj u kvadratnoj ruti kako bi na najvišim točkama odali zahvalnost svojim bogovima u simbolima - kondora, žabe, zmije i mrava. Kada su Španjolci stigli u ovaj kraj i sagradili Oruro, tradicija im se toliko svidjela da su je odlučili preuzeti. Legenda kaže kako se 1756. u rudniku Socavon nadomak samog Orura nekolicini rudara ukazao lik Djevice Marije, te su potom na sličan način kao i Inke počeli slaviti - Virgen del Socavon. Danas je karneval katoličko-poganski miks, pripada objema kulturama i slavi se pobjeda života. S godinama je to postao jedan od najpopularnijih događaja u cijeloj Boliviji. Grad od oko 250 tisuća stanovnika u ta četiri dana iz cijele Latinske Amerike posjeti nevjerojatnih 400 tisuća ljudi. Počinje svake godine točno 40 dana prije Uskrsa i traje četiri dana. Kroz cijeli grad u mimohodu u dužini od četiri kilometra horde kostimiranih ljudi pleše i pjeva, a među njima se nalazi 30 tisuća profesionalnih maskiranih plesača, više od 150 bendova i 10 tisuća glazbenika. 

"Prva dva dana tradicionalno u subotu i nedjelju odnose se na mimohod koji se odvija preko dana, dok se navečer cijeli šou nastavlja plesnim zabavama po gradu. Ponedjeljak je dan rezerviran za tradicionalni prodajni dan kada se grad pretvara u jedan veliki sajam, a kada padne mrak zabava na otvorenom se nastavlja. Posljednji dan zabava s ulica seli u zatvorene prostore poput hotela, restorana i barova", ističe Fabrizio koji naglašava da se od izrade karnevalskih kostima može sasvim pristojno živjeti. Šest mjeseci prije karnevala traju pripreme u kojem izrađuje kostime po narudžbi, a šest mjeseci nakon karnevala izrađuje kostime za organizatore onog najvećeg i najpopularnijeg karnevala na svijetu u Rio de Janeiru jer njima, kako kaže, kostima uvijek nedostaje. 

"Naravno, karneval u Oruru ne može se mjeriti s onim u Riju, ali koliko je ovaj naš zapravo popularan svjedoči podatak da su posljednjih deset godina svi hoteli, hosteli i sav privatni smještaj rezervirani šest mjeseci unaprijed. A i treba istaknuti kako je 2000. godine UNESCO naš karneval uvrstio na popis Nematerijalne svjetske baštine." 

No, kao da svaka lijepa priča mora imati svoju crnu stranu, tako je ima i karneval u Oruru. Prošle se godine, točnije 2. ožujka 2014. godine tijekom karnevala dogodila velika tragedija koja je zasjenila cijeli događaj. Naime, tijekom subotnjeg mimohoda, oko 18 sati, jedan je montažni most, koji je stajao poviše glavne ulice popustio i srušio se. Navodno se na njemu natiskala velika količina ljudi i most, nažalost, nije izdržao. 

"Bio sam u blizini cijelog događaja i vidio sam kako se most ruši. Ta ogromna konstrukcija gutala je sve pred sobom. Ljudi su doslovno bili zgnječeni. Pet osoba izgubilo je život, a njih više od 60 je ozlijeđeno. U tom je trenutku sve stalo, mimohod je naposljetku prekinut, večernje fešte su se ipak nastavile ali u zraku se osjećao miris te velike tragedije." 

Fabrizio za kraj otkriva kako nema dobar predosjećaj vezano za ovogodišnji karneval koji je na rasporedu krajem veljače. Iako posla ima kao i svake godine, smatra da je prošlogodišnja tragedija zadala novi snažan udarac cijelom Oruru od kojeg se grad neće tako lako oporaviti.