1. dan - Samoubilački pohod na vlastito postojanje
U taksiju je uslijedila brutalna svađa nakon što mi je vozač odlučio naplatiti 90 BS-a za vožnju od aerodroma do centra La Paza. A nekoliko sam ga puta pitao koliko će me to koštati na što je odgovarao da neće biti skupo. I kad me doveo na odredište, zbog moje bijele puti i 'gringo mochilero' izgleda, odlučio me opljačkati. Prepucavanje je trajalo punih pet minuta, a onda sam pokupio stvari, iskočio iz taksija i gurnuo mu 40 BS-a u ruke. "To ti je dosta", rekao sam mu, na što se ovaj kroz prozor počeo derati, spominjati mi majku, i policiju, ali nije me bilo briga. Nastavio sam dalje.
The Adventure Brew Hostel fantastično je mjesto koje nudi odličan sadržaj za razbibrigu, ljupko osoblje, svaki dan besplatno pivo u vlastitom baru, doručak i za poprilično jeftinu cijenu jako udoban smještaj. Ušao sam u osmerokrevetnu sobu, odložio stvari na krevet, skinuo tenisice i napravio dva koraka. "Aaaaa, pizda ti materina", ispalio sam s bolnom grimasom na licu nakon što sam nožnim prstom udario u rub kreveta. Čujem kolektivan smijeh u sobi i jedan glas koji govori: "Ne mogu vjerovati kako si smotan." Šok, nevjerica, zbunjenost, oduševljenje i radost u istom trenutku. Je li se to meni samo pričinilo ili sam ja čuo da je djevojka koja leži na krevetu nasuprot mog progovorila na jeziku kojeg poznajem bolje od bilo kojeg drugog? Gledam u nju, ali ostajem nijem. "Što je, što šutiš? Odakle si?", započela je komunikaciju koja će, ispostavit će se kasnije, biti početak jednog divnog prijateljstva.
Ona se zove Bojana, ima 25 godina, rodom je iz Crne Gore i posljednjih šest mjeseci putuje sama preko pola svijeta. Snaga duha koju posjeduje, hrabrost, odlučnost i beskompromisnost za djevojku od kojih 1,60m i 50kg doslovno graniči s nemogućim. Njena priča zapravo je samoubilački pohod na vlastito postojanje. Dakle, rođena je u Podgorici, njena majka je Amerikanka koju je još prije 30-tak godina zaveo lokalni crnogorski mafijaš dok je ljetovala na obali tadašnje Jugoslavije. Dogodila se ljubav, oženili su se, dobili dvoje djece, živjeli sretno, bla, bla, bla..., sve dok se jednog dana ta ista ljubav nije ugasila. Kada je Bojana imala 15 godina njena majka je odlučila napustiti obitelj i vratiti se u Phoenix. Djeca su zbog škole, prijatelja, financijske stabilnosti i života kojeg su imala u Podgorici ostala živjeti s ocem. I tu su uslijedile najveće muke za Bojanu. Očev životni stil nikad joj nije odgovarao, nije joj ulijevao sigurnost, bila je svakodnevno izložena porugama svojih školskih kolega, a obitelj kao zajednicu i roditeljsku ljubav zapravo nikada nije osjećala. Očev odnos svodio se na kupovanje njene ljubavi i naklonosti. Najveće razočarenje doživjela je shvativši da je stariji brat krenuo očevim stopama. Kada je završila sve obaveze vezane uz obrazovanje odlučila je pobjeći od svega, od svih onih koji su njen život pretvorili u jedno veliko sranje, kako sama kaže.
Pod izlikom da nakon punih 10 godina ponovno želi vidjeti svoju majku otputovala je u Ameriku, gdje je poslije tri mjeseca pomoću veza i puno novca dobila američku putovnicu. U tom je trenutku započela njena prava avantura. Bez pozdrava je napustila Phoenix, obišla Meksiko, nekoliko mjeseci putovala po državama Srednje Amerike, da bi se potom preko Venecuele, Kolumbije i Brazila spustila u Boliviju. I evo je sad u La Pazu. Komunicira jedino s ocem i to na jedan čudan i poseban način - preko bankovnog računa. Naime, svakoga dan u svakom gradu u kojem se nalazi napravi barem jednu transakciju svojom karticom, te tako omogućava svom ocu da je svakodnevno prati i zna da je s njom sve u redu. Istodobno, svjesna je kako će na njenom računu uvijek biti dovoljno novca jer otac nikad neće dozvoliti da njegova miljenica ostane na suhom.
2. dan - Mogu li joj vjerovati?
Teško je opisati, ali jako lako razumjeti što to nakon dva mjeseca provedena u Boliviji, zemlji španjolskog jezika u kojoj se engleski samo natuca, znači naletjeti na nekog tko govori tvojim materinjim. Jezik je zaista najmoćnije oružje kada se nađeš u tuđini, shvatio sam to po prvi put na vlastitoj koži. Bojana je dugo vremena imala velike muke, sudarala se s mnogim zidovima upravo zbog jezika, i iako danas tečno priča španjolski, priznaje kako je osjetila neopisivu radost i olakšanje u trenutku kada je napokon čula svoj domaći. Vozili smo se popularnim 'Mi telefericom', žičarom koja vodi iznad cijelog grada, a Bojana je šutnju prekinula izjavom: "Samo da znaš, najljepša stvar koju sam čula posljednjih šest mjeseci bila je ona tvoja pizda materina." Vožnja se nastavila uz zvukove fotografiranja.
Iako sam smatrao da je Bojana jedna zaista sjajna osoba vrijedna pažnje, nikako nisam uspio razumjeti koliko čovjek mora biti razočaran životom i ljudima koji ga cijeli život okružuju da odluči pobjeći od svega glavom bez obzira. Zašto sam baš ja osoba kojoj je sada odlučila vjerovati? Mogu li ja vjerovati njoj? Mrtav umoran prihvatio sam njen poziv za obilazak Mjesečeve doline, jedne od 'must see' turističkih atrakcija La Paza. Mjesto je to koje neodoljivo podsjeća na, pogađate - Mjesec, onakvog kakvog znamo s TV-a. "Sad mi je jasno, pa oni uopće nisu ni bili tamo", prokomentirala je moja suputnica kroz zube više onako razmišljajući na glas. "Tko? O čemu pričaš?", upitao sam zbunjeno. "Pa onaj zalizani Amerikanac koji je radio velike korake za čovječanstvo. Ovdje je on skakutao, kakav Mjesec." "Da, usred Bolivije se vijorila američka zastava", nasmijao sam se. "Vjeruj mi, za velike pare će se i na dubrovačkim zidinama zavijoriti naša crnogorska."
U grupi od 50 ljudi u turi, koji su se natiskali u tim uskim stjenovitim prolazima gdje svatko vodi neku svoju politiku, lako se pogubiti. Upravo se to i dogodilo. Samo jedan maleni trenutak nepažnje i Bojana je nestala s mog radara. Nakon 15-minutne potrage odlučio sam odustati uz obrazloženje da smo ipak odrasli ljudi, snalažljivi i već navikli na putovanje i slične situacije. Dva sata bauljalo sam po tim čudesnim rupičastim stijenama koje je priroda odlučila postaviti upravo ovdje, a onda su noge napokon rekle - dosta, vrijeme je za povratak... I gle čuda, eno je. Pored 10-tak autobusa sjedila je onako sitna i sva prašnjava naslonjena na veliki kamen, a pred njom je zaštitnički stršio jedan kaktus. "Bojana, pobogu, pa gdje si nestala?" "Ne znam, samo sam te izgubila. Čekam te ovdje već sat vremena." "Pa mogli smo se naći u hostelu." "Najiskrenije, ja te nikad ne bih ostavila ovdje." Ponovno mi je kroz glavu prošlo ono - mogu li joj zaista vjerovati? Hmm...
3. dan - Nezapamćeno čišćenje nadobudnog pastuha
Najveće razočarenje cijelog La Paza bila je popularna Vještičja tržnica. Istražujući ovu destinaciju na internetu stekao sam dojam kako se zapravo radi o posebnom mjestu na kojem vještice novog doba obavljaju tradicionalne ajmarske rituale i raznorazne ćare-bare. Očekivao sam nešto kul, poseban doživljaj, očekivao sam kako će mi cholite svojim čarobnim moćima osigurati vječnu sreću, zdravlje, plodnost... Kad ono, šaka u oko! Tek jedna uličica s desetak štandova, nezainteresirane starice koje ni same ne znaju što zapravo ondje rade, tisuće suvenira među kojima i specijalni bijeli prašci koji pritom neodoljivo podsjećaju na one iste s kojima se pere rublje, čudni napici raznih boja bez okusa i mirisa, talismani i amajlije koje iz nekog razloga koštaju kao suho zlato, kadulja koju prodaju kao ljekovito bilje, naravno, po pet puta skupljoj cijeni. Impresivno tek izgledaju osušene žabe i fetusi ljama, koji tobože u tradiciji služe kao prinesena žrtva Pachamami (Majci zemlji), a ovdje tek kao puki suvenir s kojim zaista ne znaš što bi. Baš me zanima što bi mi rekao naš carinik da mu po povratku u Hrvatsku prijavim osušeni fetus mrtve ljame i još pritom kažem - bu, sad si najeb'o!
A onda je na scenu stupila Bojana. Razočarana cjelokupnim dojmom onog što ju je dočekalo, odlučila je unijeti dašak zabave u cijelu priču. Obilazila je štand po štand pokušavajući spustiti cijenu visećim ljaminim fetusima iz kojih su virili osušeni jezici. U nekoliko minuta s početnih 100 BS-a stigla je na svega 20. I kada je starica već počela pakirati jedan primjerak te suhe slatkice, Bojana je kupnju uvjetovala i jednim gratis talismanom. Uslijedila je nova tura pregovora u kojoj je na kraju ipak slavila mala Crnogorka. Fetus ljame i talisman za 20 BS-a zvuči zaista primamljivo, zvonilo mi je u glavi, ali kad malo bolje razmislim, što će njoj fetus ljame, gdje će ona s tim? Naravno, Bojana je mrtvo hladno odustala od kupnje uz riječi: "Ne, samo sam htjela vidjeti za koliko ste me naumili prevariti na početku." Starica je podivljala prvotno počevši na ajmarskom bacati neke sulude uroke, da bi potom tko zna odakle izvukla debeli štap i krenula na nas. Nije nam preostalo ništa drugo nego da damo petama vjetra.
Već sam napomenuo kako je hostel u kojem smo smješteni jedno sjajno mjesto koje nudi i sjajnu zabavu. Posebno je dojmljiv bar unutar hostela s ponudom od desetak vrsta točenog piva i to po cijeni od svega osam BS-a za pola litre, što je nešto manje od sedam kuna. Za istim stolom s nama sjela su se dva Nijemca, jedan Nizozemac i jedan Britanac. Interesantni i zanimljivi ljudi. Iako Nijemci imaju sjajne priče s putovanja, jer već godinu dana harače po Južnoj Americi, najbolji trenutak dogodio se kada nam se u društvo uvalio plavušan iz Švedske. Poslije deset minuta nezainteresiranog slušanja iskustava koja su se dijelila za stolom, koje je pritom popratio kimajući glavom i svako malo govorio "fair enough", ispio je posljednji gutljaj svog piva i okrenuo se u smjeru Bojane. Nasmiješio joj se. Ona mu je uzvratila. "Znaš Bojana, ja sam prije dvije godine ljetovao u Budvi", istaknuo je očekujući oduševljenje na njenom licu. "Baš mi je drago", uz pomalo kiseli osmijeh to je bilo sve što je dobio za uzvrat. "I mogu ti reći da je to jedno od najljepših mjesta na svijetu", nastavio je. "A gdje si sve bio?", priupitala je poluzainteresiranim tonom. "A bolje da me pitaš gdje nisam bio", naglasio je uz samodopadan izraz lica. "I? Zato što je Budva jedno od najljepših mjesta na svijetu ja se sad s tobom moram po*ebat' ili što?" S lica švedskog junaka nestao je osmijeh, naglo se uozbiljio. Ustao je sa stolca i bez pogleda i pozdrava izašao iz bara. Bilo je to nezapamćeno čišćenje jednog nadobudnog pastuha!
4. dan - "Spasio si mi život"
"Mario... Mario... Ustašo!", taj genocidni usklik i snažna bol u predjelu desnog ramena trgli su me iz sna. Otvorivši oči ugledao sam Bojanu kako sjedi pored mog kreveta. Njena ruka, točnije njena dva prsta nalazila su se točno na onom mjestu nesnosne boli. "Je l' ti to mene štipaš, pi*ka ti materina Crnogorska?" "Daj diži se, idemo." Samo deset minuta poslije osjetio sam kako mi venama kola alkohol od onog pustog piva popijenog sinoć. Na nadmorskoj visini od preko 4.000 metara i golemoj uzbrdici koja mi se doslovno rugala u lice bilo je teško držati oči otvorenima, a kamoli pratiti tempo kojeg je nabila ova krhka ali energična djevojka. Iako sam je sav zadihan i znojan preklinjao da stane ili barem uspori, kao za kontru počela je trčati uz histeričan smijeh. A onda šok! Nije napravila ni 20 koraka, a njeno nepomično tijelo ležalo je nasred ulice. "O jebem ti sve!", u panici sam je zgrabio i počeo snažno tresti, ćuškati po licu. Njene oči bile su beživotne, gledala me samo bjeloočnicama. Srećom, u ruksaku kojeg sam ponio imao sam vodu i nekoliko tabletica aspirineta. Naglo je oživjela... Odahnuo sam. "Spasio si mi život", prvo je što je rekla kad je došla k sebi i to tužnim, osramoćenim glasom. Na njenom licu dalo se iščitati kako je željela, ako se ova situacija već morala dogoditi, neka bar bude u obrnutim ulogama. Igrati se s La Pazom, njegovom nadmorskom vision i rijetkim zrakom na kojeg treba naviknuti, nije baš pametno. Ja sam to znao, ona nije. To je to. I dovoljno!
Za svega 300 BS-a kupili smo dvije karte za posjet još jednoj nezaobilaznoj destinaciji - drevnom indijanskom naselju Tiwanaku. Karta uključuje prijevoz kombijem u oba smjera, ulaznicu za samo naselje, vodiča i ručak u restoranu. Stvarno nije skupo! Pet minuta poslije na kolodvoru nas je pokupio vodič i odveo do kombija, kad tamo... Iznenađenje! Švedski ljepotan samo je zakolutao očima kada nas je ugledao na vratima. "A tu si se skrio? Pa zašto si nas napustio sinoć?", priupitala ga je Bojana i zauzvrat dobila samo podizanje lijeve obrve. Nešto manje od dva sata vožnje trebalo nam je do tog čarobnog Tiwanakua. Iza svega stoji jedna lijepa priča o majstorima zanata ondašnjeg vremena, skulpture koje nitko ne može objasniti kako su točno i gdje napravljene zasjenile su i prolom oblaka koji nas je sve zajedno okupao do kože. I dok sam zurio u jedan od najimpresivnijih monolita, netko me s leđa uhvatio za rame. "Oprosti za ono sinoć", šapnuo mi je na uho ženski glas i prasnuo u smijeh. Bila je to Bojana koja mi je otkrila kako joj je Šveđo, koji je cijelo vrijeme samo mudro šutio, prišao i ispričao se. Stisnula mu je ruku i kimnula glavom, i to je bilo sve. Đubre malo bezosjećajno!
5. dan - Rastali smo se s obostranim - od...i
La Paz je magičan grad čija te energija od prve sekunde naprosto začara, i kojoj se ni u jednom trenutku ne uspijevaš oduprijeti. Za razliku od kulerskog ostatka Bolivije, ovaj grad živi sto na sat. Kaotičan promet, noćni barovi, turističke atrakcije i sjajna hrana samo su dio bogate lepeze koja se nudi i koja te stalno gura prema naprijed. Nema stajanja! No, upravo takav tempo tjera da nakon nekoliko dana sveopćeg ludila poželiš pobjeći, a da pritom ne biraš sredstvo. I kao da je neka viša sila u svemiru znala da će se La Paz jednog dana pretvoriti u ovakvo čudovište, pa je na samo tri sata vožnje autobusom postavila jezero Titicaca, a na njegovoj obali potpunu suprotnost La Pazu, predivan i spokojan gradić imena Copacabana. Četiri dana La Paza i gotovo jednako toliko sati sna. Nervoza, razdražljivost, malaksalost i krvave oči... Pretvaramo se u vampire, a to ne želimo biti! "Bojana, idemo u Copacabanu."
"Vaaaaaaaau, ovo je prelijepo. Izgleda isto kao naša Boka Kotorska", pogledala me preko oka i bezobrazno se nasmijala. Nisam odgovorio, iako mi se smiješak razvukao preko lica. Al' zaista, iznenađenje koje je nas je dočekalo po dolasku u Copacabanu bilo je kao iz najljepših snova. Ma tko bi pomislio da se iza tih ogromnih Anda krije takva očaravajuća ljepota? Čim smo našli odgovarajući smještaj, naravno po cijeni ne komoditetu, prošetali smo po cijelom gradu i uzduž cijele plaže. Plaže, da, oni ovdje imaju plažu iako se zbog temperature jezera nitko ne kupa. Pomalo romantičnu idilu prekinula je najbitnija sporedna stvar na svijetu. Upravo tog popodneva bio je na rasporedu veliki nogometni derbi koji će mojima odrediti tijek ostatka sezone. Roma je na Olimpicu u posljednjem kolu Lige prvaka dočekala Manchester City. U moru restoranske ponude prednost je dobio onaj koji je imao prijenos utakmice, naravno! Tresao sam se kao prut cijelo prvo poluvrijeme, dok je ona mirno žvakala komadić po komadić pizze i očima gutala slova nekih bolivijskih novina. Nije ni trepnula. Početkom nastavka zbog njene nezainteresiranosti pukao mi je živac. "Smeće podgoričko, pa daj bar malo potpore mojima." Na trenutak je podigla glavu i ispalila: "Evo ovaj mali će da dati gol." Na TV-u je u krupnom kadru bio Cityjev Samir Nasri. I kao da je znala, upravo je taj Francuz zabio golčinu 15 minuta kasnije. Roma je izgubila, a nakon utakmice obuzeo me bijes i nemoć. "Koji ti je, što si tako sjeban?", priprijetila mi je strogim pogledom. "Evo Roma ispala iz Lige prvaka." "Ma jebala te Roma", dobio sam odgovor koji me nije oduševio. "Ne razumiješ ti...", započeo sam, ali me prekinula u pola rečenice. "Ne razumijem, niti želim razumjeti. Nije me briga za te idiote koji trče za loptom." Moj bijes i njen bijes zbog mog bijesa bili su dovoljni razlozi da u sljedećoj minuti padne nekoliko teških riječi zbog kojih smo se rastali s obostranim - odjebi. Ja sam krenuo na jednu, ona na drugu stranu.
Doživjeti loše iskustvo u konačnici postaje podatak samo za vlastitu statistiku, no ako je u negativan događaj uključena druga osoba, emocije i osjećaj vlastite krivnje, a uzrok svega je samo priglupa banalnost, s tim nije lako izaći na kraj. Nisam je htio uvrijediti, jezik je bio brži od mozga. Volio bih da je sada ovdje, htio bih joj se ispričati... Ali zašto, krivnja je obostrana, neka ona pronađe mene i zatraži oprost... Ne, bio bi red da ja to napravim, ako ti je do nekoga stalo, iskreno iz srca reći oprosti ne bi trebao biti problem... Ili možda ne, možda mi nije stalo, ona je samo prolaznik u mom životu i ubrzo ćemo jedan drugog izbrisati s karte postojanja, ako već nismo... Sjedio sam na plaži gotovo cijelo popodne i čekao da mi i posljednja zraka sunca kaže laku noć. Da, mislio sam samo na nju, na događaj koji nas je razdvojio i na činjenicu da ću je uskoro morati pogledati u oči. Pa njen se fotoaparat nalazi u mom ruksaku. Odlučio sam se suočiti s najvećim životnim problemom, tako mi se to činilo u tom trenutku. No, čim sam napravio nekoliko koraka u glavnoj ulici u kojoj se nalazi naš hotel, glas iza mojih leđa dozvao je moje ime. Nisam se stigao ni okrenuti a dvije su mi ruke čvrsto poletjele u zagrljaj. "Budalo, pa gdje si cijelo popodne? Svuda sam te tražila", pitala me kao da se ništa nije dogodilo. "Nigdje posebno, bio malo u šetnji", odgovorio sam u istom tonu. "Dođi, u ovom su baru super kokteli." Naravno, prihvatio sam, a noć se završila novim pijanstvom.
6. dan - Trenutak je bio dovoljan da sve ode kvragu
Već s prvim zrakama sunca odlučili smo pokupiti stvari i krenuti dalje. I dok sam se još uvijek borio s otvaranjem očiju našli smo se na brodu koji s Copacabane vodi do tog tajanstvenog otoka Isla del Sol, nezaobilazne točke na ovoj ruti. Među malobrojnim putnicima vladao je muk, zvuk brodskog motora parao je uši. Bio je glasniji nego ikad. Na visini od 4.000 metara sunce nam je doslovno pržilo obraze, a hladni vjetar rezao oči. Iako mi pogled puca na svu ljepotu koju pruža ovaj kraj, na te puste svjetlucave obale i prostranstvo koje nudi savršeni mir, ne osjećam se dobro. Zašto? Ne znam! Naglo skrenem pogled prema Bojani koja se zatvorenih očiju prepustila ponudi sunca i vjetra. Uživa! Blago joj se, jer osjećaj kojeg ja imam u želucu uznemirujući je. Uopće ne znam koji je danas dan, pere me strašna nervoza. I sve je to bilo podnošljivo dok nismo stigli na obalu južne strane otoka, kad ono... Na ovoj nadmorskoj visini gdje je zrak rijedak, s golemim ruksakom na leđima, neispavan, umoran bez iti malo energije, sad još uspon od nekih 300 metara. Ma daj me nemoj j... Ispižđen sam do maksimuma.
Mislio sam da ću umrijeti kad smo napokon došli na vrh. Skinuo sam ruksak s leđa i bacio se na tlo. Udisao sam kisik kao da su to posljednje zalihe na svijetu te se smiriti pokušao pogledom na jedan od najljepših prizora kojeg sam vidio u životu. S vrha pogled na jezero, u daljini s jedne strane vrhovi Anda prekriveni snijegom, s druge strane obala Perua. Nestvarno. Bojana nije izdržala, umirala je od smijeha, ali s dozom rezerve. Tješila me. Osjetio sam kako novoj svađi ne želi ponuditi nikakvu šansu. Ali uslijedila je nova muka. Pronaći smještaj na ovom otoku teže je nego spasiti vojnika Ryana. Ima ga koliko hoćeš, ali dogovoriti se s domaćinima pravi je izazov. Nakon punih sat vremena Bojana je napokon uspjela. Dopao nas je hostel i soba sa šest kreveta. Ona je potom krenula u potragu za pitkom vodom, dok sam se ja odlučio opustiti pod kapljicama krnjeg tuša u smrdljivom kupatilu. I naravno, kao da sve ovo dosad nije bilo dovoljno. Tople vode ni za lijek. Izdržao sam, ali kazaljka strpljenja popela se do samog ruba crvenog. Ali ni to nije sve, rekao bi glas u popularnoj reklami. Onako promrzao vraćam se u sobu u kojoj nema nikoga, ali odmah primjećujem kako je netko kopao po mom ruksaku. Pregledavam stvari i tražim ono najvrjednije. Nema ga! Panično bacam sve na krevet i ubrzo dolazim do spoznaje kako je moj novčanik s nekih 500 dolara i još toliko BS-a zauvijek nestao.
Potpuno izgubljen, očajan i razočaran u sebe i svijet oko sebe odlučio sam pobjeći od svega, potražiti mir, spokoj i tišinu koju nudi Isla del Sol. Hodao sam tako beskonačnim stazama koje vode nigdje, razmišljao o svemu i postavljao si pitanja poput - Kako? Zašto baš ja? Zašto baš meni? Samo trenutak je bio dovoljan da sve ode kvragu. Po prvi put otkako sam na drugom kraju svijeta osjećao sam se kao izgubljeni prosjak koji žudi za onim što do jučer nije znao cijeniti... Nedostaje mi moj dom, moj krevet, moj jastuk, moja obitelj, moji prijatelji, nedostaje mi moj Split i šetnja Rivom, ona hrvatska negativna energija i kukanje... Ma, nedostaje mi čak i Zdravko Mamić... "Mario, Mario...", dopirao je glas iz daljine. Bila je to Bojana koja se stvorila odnekud. "Užasno mi je žao", rekla mi je tužnim glasom tješeći me. A što je drugo mogla? Nagovorila me da prošetamo cijelim otokom zajedno, otišli smo naposljetku i na večeru gdje je glavna tema bila naše oduševljenje otokom na kojem nema automobila, ulične rasvjete i asfalta, samo netaknuta prirodna ljepota. Uspjela me odvući od realnosti. Hvala joj!
7. dan - Život nije romantična komedija
Posljednji pozdrav sa sunčevim otokom teško nam je pao. Ako postoji mjesto na svijetu koje je pogodno za punjenje energije i nudi mir i spokoj duši onda je to upravo Isla del Sol. Poželjeli smo ostati ovdje barem još koji dan, ali obostrani planovi su nažalost rekli - ne. Put brodom natrag prema Copacabani nije bio ugodan. Bio je popraćen snažnim vjetrom koji je probijao i debele slojeve naše odjeće. No više od svega smetala nas je jedna druga stvar, ta odvratna misao koja nam je pulsirala u glavi. Bliži se trenutak kojeg nikako nismo željeli. Kako su prolazili dani kao da smo pokušavali uvjeravati svoje mozgove kako on nikad neće doći. Muk se mogao mjeriti u decibelima. Tek pokoji uzdisaj i obostrani smiješak. Nitko nije imao snage progovoriti ni riječi. Copacabanu smo pozdravili s još većim kamenom u želucu i autobusom se zaputili prema Desanguaderu, gradiću na granici Bolivije i Perua. Unatoč neopranom prozorskom staklu bez riječi smo uživali u prirodi koja nas je putem slijedila, a onda je njena glava pala na moje rame. Samo se ugasila. Ja spavati nisam mogao.
Ne znam je li u svijetu postoji grad s toliko policajaca po glavi stanovnika kao što je to slučaj u Desanguaderu. Ružnjikavo i prljavo mjesto s tek nešto manje od tri tisuće ljudi granični je prijelaz podijeljen na dva dijela i pripada objema državama. S jedne strane Boliviju, a s druge strane Peru, dijeli samo most, nazovimo ga tako. Na granici gomile natiskanih ljudi koji trče uokolo, svak nešto nudi, svak nešto prodaje, svak je nabrijan kao da sutra nikad neće svanuti. U tom neobičnom mravinjaku mi smo bili potpuna suprotnost. Noge, kao da su načinjene od pudinga, nisu nas slušale i kao da nisu znale u kojem smjeru treba voditi. A srce mi je lupalo sto na sat. Odlučili smo popiti posljednju Coca-colu zajedno. Ni to nije pomoglo. Nitko nije progovorio ni riječi, a onda je došao trenutak.
"Eto, ovdje se rastajemo", pogledao sam je milim pogledom koji je pjevao popularne stihove Nemoj ići od nas... Kimnula je glavom i odgovorila najtužnijim osmijehom na svijetu. Bacila se na mene i nije me htjela ispustiti iz zagrljaja. "Iman ideju", naglo je napravila korak unatrag i iskešenim zubima nastavila: "A da krenemo zajedno za Peru?", izraz njenog lica očekivao je potvrdan odgovor. Uhvatio sam se za glavu i ispustio glasan uzdah. Htio sam reći da, više od svega na svijetu želio sam da se ova avantura nastavi i po mogućnosti nikad ne završi. "Ne mogu Bojana, moram se vratiti u La Paz. U Boliviji me čeka još puno toga. Žao mi je, ali jednostavno ne mogu." Uzvratila mi je samo tužnim pogledom. "Daj mi neki kontakt pa ćemo se ponovno sresti, obećavam", ispalio sam iz očaja. "Ne!", odbrusila mi je. Suza joj je kliznula niz obraz. Progutala je ogromnu knedlu, a onda nastavila grcajući: "Moja ponuda glasi - više od svega bi voljela da nastavimo zajedno po Peruu, u protivnom se drugi put možemo sresti samo slučajno", izgovorila je u dahu, spustila pogled prema dolje iščekujući drugačiji odgovor od prethodnog. Ponovno sam htio reći da, poželio sam u tom trenutku biti tinejdžer koji bi bez previše razmišljanja srcem promijenio odluku. Pružio sam joj ruku. "Bojana, hvala ti na svemu. Od srca se nadam da ćemo se već negdje ponovno sresti. U mom srcu zauvijek ćeš biti moja mala Crnogorka", progovorio je razum iz mojih usta. Podigla je glavu, odgurnula moju ruku, snažno me zagrlila i svoje usne prislonila na moje. "Zbogom", bilo je posljednje što sam čuo od nje. Okrenula se i zakoračila prema naprijed. Život nije romantična komedija, govorio mi je glas u glavi dok sam je pogledom pratio kako nestaje u bespućima Perua. Nikad je neću zaboraviti!
Lijepo :-)