La Paz, to zgužvano 'čudovište' koje pruža bezbroj turističkih atrakcija skriva i mnoge tajne i iznenađenja za koje prosječan turist nikad ne sazna.
Svi će posjetitelji ovog grada pohitati na 15-minutnu vožnju popularnim telefericom od La Paza do El Alta i nazad, obići Vještičju tržnicu i prošetati Mjesečevom dolinom. Otići će i malo dalje do Tiwanakua, vidjeli su preporuke na internetu a i priče o Indijancima su kul, nezaboravan doživljaj je i vožnja biciklom niz Yungas, najopasnijom cestom na svijetu, a potpuni doživljaj pruža i spuštanje uzduž padine Chuspipata, pravo mjesto za utaživanje gladi svim sportskim ekstremistima željnim prave avanture.
No, je li La Paz samo to? Naravno da nije! Jedan od najljepših gradova svijeta, kako su ga nedavno proglasili čitatelji jednog popularnog američkog časopisa u kojem je zauzeo sedmu poziciju, skriva jedno od najokrutnijih mjesta modernog svijeta - zatvor San Pedro. Neobično je to mjesto koje izgledom podsjeća na pravo malo naselje, kao utočište koje odiše nekom dobrom energijom koja zatvorenicima daje nadu za bolje sutra. No tako izgleda samo ako si turist koji nema pojma o čemu se tamo radi i prethodno si duboko zavukao ruku u džep je l' ti je netko rekao da je posjet San Pedru baš zabavan. Sve je samo nije zabavan, kad prethodno doznaš istinu o ovom odvratnom, surovom i strašnom mjestu.
U zatvoru se nalazi više od 1.500 zatvorenika među kojima su njih oko 300 samo pritvorenici. Oni čekaju sudsku presudu za zločin koji su počinili..., ili nisu. Kako riba smrdi od glave tako i istina o San Pedru počinje s dva neshvatljiva bolivijska zakona. Prvi glasi - ako si osumnjičen za bilo kakav zločin ili najobičniji prekršaj nemaš se pravo braniti sa slobode. Odluku suda moraš čekati u pritvoru. A sudovi u Boliviji su jako, jako spori. I to je početak priče o San Pedru.
Za pokušaj ubojstva presuda se čeka od 3 do 7 godina, krađu 6 mjeseci do 2 godine, a za narušavanje javnog reda i mira jedan do sedam dana. U ovom posljednjem slučaju najgore prolaze oni koji se nakon čašice viška potuku u petak za vrijeme večernjeg izlaska, pa odluku suda moraju čekati u pritvoru i do sedam dana, tri najmanje, jer sud ne radi preko vikenda. I sve je to donekle u redu, no što ako baš svi pokazatelji, svi svjedoci i svi dokazi upućuju na nevinost? Svejedno, slijedi čekanje u pritvoru.
Bolivijci često prepričavaju priču popularnog meksičkog pjevača Luisa Miguela, koji je prije 15-tak godina imao gažu u La Pazu. Tijekom koncerta stigla je policija koja ga je s bine iščupala kao kriminalca i strpala u San Pedro. Kasnije se doznalo kako je organizator koncerta pokušao zamračiti veći dio novca od zarade, a pritom je štedio na svemu. Popularnom je pjevaču, koji mu je bezuvjetno vjerovao, nabavio krivotvorenu radnu dozvolu, a netko je cijeli slučaj prijavio policiji koja je promtno reagirala i privela sve sudionike. Uza sve napore njegove obitelji i meksičkog veleposlanstva, Luis Miguel godinu je dana proveo u pritvoru u San Pedru čekajući sudsku presudu koja je na kraju glasila da je potpuno nevin.
15 dana prije nego li sam zakoračio na ovo stravično mjesto upoznao sam čovjeka koji je proživio pakao ovog zatvora. On je naše gore list, život ga je prije 20-tak godina odveo u Boliviju gdje i danas živi, oženjen je i otac je dvoje djece. Pristao nam je ispričati svoju priču pod uvjetom da mu ne otkrivam identitet. Zvat ću ga Branko. Dakle, Branko je prije nekih pet godina radio kao građevinar, tog nesretnog dana vraćao se automobilom s posla i na putu prema kući dogodilo mu se nešto strašno, nešto što će obilježiti čitav njegov život. Jedan beskućnik odlučio si je oduzeti život bacivši se pod njegov automobil. Nesretnik je preminuo na licu mjesta. Policija je stigla za nekoliko minuta i unatoč mnogobrojnim svjedocima koji su govorili u Brankovu korist, on je završio u San Pedru. Već sutra dan sud je donio odluku kako će o njegovom slučaju presudu donijeti za šest mjeseci. U tom mu je trenutku postalo jasno kako se mora pripremiti na malo duži boravak u zatvoru iako je potpuno nevin.
I sada dolazimo do onog drugog zakona zbog kojeg se ono najgore zapravo događa unutar samih zidina San Pedra. Zatvori u Boliviji izuzeti su od utjecaja države, oni su zapravo država unutar države i nitko se ne miješa u rad te institucije pa je sve, naravno, podložno neviđenoj manipulaciji i iskorištavanju.
"Ćelija za 10 osoba ili više košta pet dolara na dan, ona s manje od 10 stoji šest, za dvije osobe osam, privatna 10, a velika privatna 20. Svaki obrok dva dolara, kutija cigareta dolar i pol, a pogodnosti poput televizora tri, DVD playera osam, PlayStation 10. Ako trebaš nešto drugo obrati se meni, za sve imamo cjenik. Nadam se da novca imaš jer ćeš ovdje teško bez njega", bilo je prvo što mi je rekao ravnatelj zatvora kada sam stigao u San Pedro, kaže Branko i nastavlja:
"Boravak u zatvoru jako je skup i ništa nije besplatno, iako si u zatvoru protiv svoje volje i nevin. Uvjeren si kako će te sud osloboditi jednog dana ali za svu patnju koju si proživio nećeš dobiti naknadu, nego ćeš sve to još i skupo platiti. Državu nakon svega možeš tužiti, ali nema šanse da ćeš pobijediti na onom istom sudu. I sve je savršeno isplanirano unutar zatvora. Svima uzimaju novac, pritvorenicima za boravak, a turistima jer imaju šou i jedinstvenu priliku pričati sa 'zločincima' koji će za njih tijekom posjete napraviti sve ne bi li im dali pokoji dolar. Naravno, kada netko kaže da je nevin, svi mu se slatko nasmiju.
Nadalje, zanimljivo je da se u pritvoru uvijek nađe jedan diler droge, on ima najbolji smještaj koji je opremljen luksuznim aparatima, za njega se priprema i najbolja hrana. On služi kao izvor zarade, jer oni koji nemaju novca većinom su njegove sluge i tako zarađuju novac neophodan za egzistenciju u San Pedru. Druga skupina ljudi koje namjerno hvataju bez ikakvog razloga su Amiši. U njihovom načinu života obitelj mora biti zajedno, pa su spremni platiti koliko treba samo da obitelj bude na okupu tijekom noći pa čak i u zatvorskoj ćeliji. A to, vjerujte mi, košta jako skupo."
Branko je priznao kako je u nedostatku novca morao raditi sve i svašta, bavio je prodajom droge unutar zatvora koju su najčešće kupovali turisti, a sve ne bi li zaradio pokoji dolar koji mu može osigurati mir na nekoliko dana. No, najgore od svega što je doživio bilo je silovanje pred njegovim očima.
"Definitivno najgore iskustvo u životu. U moju je ćeliju stigao 20-godišnji Amerikanac koji je uhvaćen s nekoliko grama marihuane. Jedan bogati zatvorenik ponudio je ravnatelju zatvora izdašnu ponudu za mladića kojem je jedini spas bio platiti istu svotu. Radilo se o sumi novca koju Amer nije imao, pa je nažalost bačen među zvijeri. Preda mnom su ga četiri stražara pretukla, potom svezala za krevet, a onda ga je bogataš silovao. Povraćao sam od gadosti i muke."
Nakon čak 15 mjeseci, a ne prvotnih šest kako je rečeno, Branko je oslobođen. Sud je donio presudu da nije kriv, te kako se zapravo radilo o samoubojstvu. U međuvremenu Branko je ostao bez posla, njegova supruga je tijekom njegovog boravka u San Pedru doživjela srčani udar i nekoliko puta završila u bolnici, dok njegova djeca i danas osjećaju posljedice traume. A Branko je samo jedan od tisuću i tisuću slučajeva koji su svakodnevno izloženi ovom surovom i neshvatljivom zakonu koji krši sva ljudska prava. Strah od ovog užasa uvukao se u kosti svih Bolivijaca koji upravo San Pedro ističu kao najgoru stvar koja im se može dogoditi u svakodnevnom životu.
uzas, zatvor funkcionira ko nasa drzava