Kultni restoran “Stari fijaker 900” u Mesničkoj ulici jedan je od posljednjih starih zagrebačkih restorana u kojima možete pojesti domaću hranu, a sve što naručite ima starinski štih, bilo da jedete popečke na “Fijakerov” način, sarmu ili kuhano povrće s piletinom. Aperitiva ima svih vrsta, vino je odlično, konobari su na nivou, a ambijent je miran i ugodan. Prvu pivnicu “Stari fijaker”, koja je obnovljena 25. kolovoza 1994. godine u povodu 900. obljetnice Zagreba, obnovili su i sada vode sadašnji vlasnici, obitelj Juras. Domaćini s ponosom ističu da je kod njih priprema jela doslovno domaća, od mesa do mlinaca, štrukli, njoka, rezanaca, štrudla, gibanica i ostalog, da nude samo provjerenu kvalitetu. “Poštovani gosti, kada budete u blizini, dođite provjeriti istinitost navedenog, veselimo se Vašem dolasku! Naša stalna ponuda jela je domaća, zagorska purica s mlincima, kuhani buncek, pivnička kobasica, “Fijakerov” gulaš, pečena teletina, domaće krvavice (jesen i zima), srneći paprikaš, srneći medaljoni, fileki, zagorska juha, razni odresci, štrukli i savijače”, poručuju domaćini. Vlasnik i voditelj Tomislav Juras kaže da se ponosi što je danas njegov restoran postao poznat diljem svijeta pa čak i strani mediji pišu o njemu, što su destinacija za ljude iz svih slojeva društva, od običnih ljudi do političara, glumaca, pjevača, veleposlanika...
Zašto “Fijaker”?
"Pa, fijaker je bio prvo prijevozno sredstvo u Zagrebu, prije tramvaja, taksija... Kao stari Zagreb, star je i fijaker pa se to nekako uklapalo. Imamo u svom restoranu i stare lampe, sve u stilu tog doba. Dok smo istraživali u arhivi grada Zagreba, zanimalo me otkad je taj restoran tu, ne sama zgrada, nego baš restoran. Od 1976. zove se “Stari fijaker”, a prije toga zvao se “Tri lovca”, još prije toga “Velebit”... Restoran je tu već 184 godine", govori Tomislav Juras ističući da je “Stari fijaker 900” specifičan po tome što je prvi hrvatski restoran s oznakom posebnog standarda “Hrvatska autohtona kuhinja”.
"Naš je restoran možda jedini koji ne nudi ćevape, ražnjiće, pljeskavice, hamburgere... I to je naša posebna politika koju vodimo. Kada smo dobivali certifikat “Hrvatska autohtona kuhinja”, gledali smo koja su jela baš hrvatska autohtona, i nema ih baš tako puno. Da se razumijemo, i ja volim pojesti ćevape, ali to nije hrvatsko jelo. Kada ih želim jesti, s obitelji odem nekamo gdje su dobri ćevapi. Mi smo se htjeli izdvojiti nekako, da ljudi, i naši i stranci, imaju osjećaj da su baš u hrvatskom restoranu i da se po nečemu ističemo. Više-manje sve radimo sami, pogačice, čvarkuše, klipiće, kruh se mijesi svaki dan, njoki se rade ručno, mlinci se peku u pećnici, štrukli se miješaju ručno, kao i savijače, rezanci se rade ručno i čak ih režemo nožem, a ne strojno", napominje Tomislav Juras otkrivajući nam koji su to njihovi specijaliteti.
"Kao specijalitet našeg restorana volio bih svakako istaknuti štrukle, puricu s mlincima, teletinu s pekarskim krumpirom, pašticadu, punjene paprike, sarmu... To su jela koja ljude uvijek vraćaju u mislima svojim djedovima, bakama.. Takva se jela, nažalost, sve manje kuhaju doma u obiteljima i ljudi izlaze pojesti nešto takvo u restoran. Vjerujte mi da jednostavno ne mogu opisati kako stranci, kada kod nas pojedu sarmu, budu oduševljeni. Prije par mjeseci tu su bile tri dame iz SAD-a, a one ne jedu meso jer su vegetarijanke. Preporučio sam im sarmu i rekao: ‘Ako ste vjernice i zbog vjere ne jedete meso, sutra otiđite na ispovijed’. Očistile su tanjur s čvarkušom da ga, kako se to kod nas kaže, nije trebalo ni prati. Uživale su u tom jelu i poslije se zahvaljivale. Na kraju su mi rekle da već pet godina nisu jele meso, ali da im je čvarkuša bila odlična. Isto tako kad vidite da Amerikanci kod nas jedu čobanac. Jednom su došli i pitali za lignje, ribe..., ali na kraju su me pitali što bih im preporučio. Rekao sam im: ‘Gledajte, ta sva jela koja ste nabrojili, uz dužno poštovanje, možete jesti svuda pa čak i na benzinskoj crpki. Ako mene pitate, probajte čobanac’. I taj čobanac bio je Amerikancima kraj svijeta. Da ste vidjeli samo kako su ga slatko jeli i uživali", priča Tomislav Juras.
Ima puno starijih ljudi koji dolaze na ručak. Ti ljudi studirali su u Zagrebu, radili tu i svaki dan dolazili pojesti nešto na žlicu.
"Jedan čovjek iz Splita studirao je u Zagrebu i jeo kod nas. Kada su njegove kćeri došle tu na studij, nazvao me i rekao mi da bi njegove kćeri jele kod mene i da će mi svaki mjesec platiti koliko pojedu. One su godinama dolazile k meni na mahune, grašak, kiseli kupus, grah s buncekom... Sada su i one završile fakultet, ali i dalje dolaze, sada sa svojom djecom. I to je ta životna priča za stolom", govori Tomislav Juras objašnjavajući politiku restorana kada su u pitanju ručkovi ili večere turističkih grupa koje dolaze u posjet Zagrebu.
"Kada dolaze turističke grupe, šalju mi mailove da bi došli k nama na jelo. Naravno, odmah pitam odakle su. Ako su Amerikanci, preporučujem im čobanac i sarmu. Ako su iz Švedske ili Finske, njima su patka i purica vrh. Jako to cijene i vole. Ako dolaze Francuzi, oni obožavaju pašticadu, srneći gulaš s njokima... Kinezima možete preporučiti što god hoćete, ali oni uvijek naručuju ono što piše u vodiču koji dobiju na putovanju, a to su uglavnom zagorska juha, sarma i štrukli. Kineze možete sto godina uvjeravati da probaju nešto drugo, ali oni vjeruju samo u ono što im piše u vodiču. Japanci su posebni gosti. Ne bih htio nikoga uvrijediti ni omalovažiti, ali Japanci su toliko čisti i pedantni gosti da, vjerujte mi, za njima gotovo nemamo što čistiti. Naravno da poslije svakoga gosta sve mijenjamo, ali fascinantno je vidjeti da nakon njih nema ni mrvice na stolu, oni sve za sobom počiste. Inače, imamo taj seljački ručak koji je jako zanimljiv strancima. U njemu dobijete domaću kobasicu, buncek, kiselo zelje, restani krumpir... ", kaže Tomislav i pojašnjva što vole domaći gosti.
"Za domaće goste je teletina s pekarskim krumpirom broj jedan, zatim vole variva, kelj, mahune, grašak, grah sa zeljem i grah s repom... Imamo deset kuhara. Svaki gost nam je jednako važan. Vidjeli ste dok ste sjedili koliko je važnih ljudi ušlo i jelo u restoranu, a primijetili ste ponašanje mojih konobara, prema svakom se ponašaju jednako. I običan čovjek i visoki političar ili poznati pjevač, platit će isto i nema tu nikakve diskriminacije ili razlike. Mi smo poznati po tome da svaki gost kod nas ima jednak tretman. Neću vam imenovati ljude koji nam dolaze. Hranom su zadovoljni svi, a to nam je najvažnije", govori Juras ističući kako je zanimljiv taj prelazak sa zimskog menija na ljetni. "Zimi kuhamo sarmu, kiselo zelje, buncek, kobasice..., a s toplijim vremenom krenemo na punjenu papriku. Ljudi se toliko zažele punjene paprike da je jedu tri dana zaredom".
Juras je naglasio još jednu specifičnost njihova restorana, a ta je da nema vinsku kartu.
"Uz dobar ručak mora ići i dobro vino. Od aperativa uglavnom imamo domaću vilijamovku, dame piju borovicu, medicu i sve je to domaće. Stranci vole šljivovicu. Od vina i svih tih raznih butelja, mi nemamo, poput drugih restorana, neku vinsku kartu, međutim, nudimo Jarec već 30 godina. Naša je politika: bolje smanjiti vinsku kartu i jelovnik i imati malo, ali vrhunsko, nego nabacati sve i svašta i da bude loše kvalitete", zaključio je Tomislav Juras.
Restoran je mijenjao imena, ali stoji u Mesničkoj već 184 godine.
Hladnjak vam je uvijek pun ostataka hrane koji završe u smeću? Iskoristite ih u kreativnim receptima
Zvuči dobro pa ću navratiti...