Naša baranjska šljiva bolja je i od afričke

Hranili su se njome i liječili čak i faraoni, i to još 2000 godina prije Krista, a rasla je prvotno u dolini Nila. Iako se uzgaja, dakle, već pet tisućljeća, a na hrvatskim je stolovima još uvijek – egzotika. Za bamiju su mnogi prvi put čuli tek iz usta Izeta Fazlinovića, kojega je utjelovio legendarni Mustafa Nadarević u popularnoj TV seriji “Lud, zbunjen, normalan”. A on ju je promovirao kao provjereni afrodizijak. Kada im je sjeme bamije prvi put stiglo na kućnu adresu, ni Andrija i Ljubica Bošnjak, vlasnici OPG-a u Branjinu Vrhu nadomak Belog Manastira, nisu o njemu puno znali. Samo tri godine kasnije ta je biljka postala zaštitni znak njihove domaće zimnice koju su nazvali – afrodizijak-zimnica.

– Skuhali smo upravo, prvi put, pekmez od šljiva s bamijom, cejlonskim cimetom i limunom. Bamija se skuha posebno, smiksa pa doda u pekmez. Mogla bi ta naša baranjska šljiva postati opasna konkurencija afričkoj – šale se supružnici Bošnjak dok nam ponosno nude žličicu pekmeza.

– Umiješali smo bamiju i u sok od rajčica, ali tamnih, kumato rajčica, koje su također afrodizijak – pokazuju oni stotine tegli i boca u smočnici kao iz bajke.

Sjemenke iz Zadra

Pogled u njihov vrt pak puca preko 1200 stabljika bamije, po čemu su u Baranji nesumnjivo rekorderi. Prvi je dan berbe bio 11. srpnja i od tada su ubrali više od stotinu kilograma plodova koji izgledom pomalo “vuku” na paprike. Upregnuli su potom sve svoje iskustvo, znanje i kreativnost, zasukali rukave i tjednima već na police smočnice marljivo slažu staklenke – ukiseljene ili sušene bamije, bamije sa šparogama, pesta od patlidžana s bamijom, bamije punjene sirom u ulju...

– Nijedan nam ajvar nije bez bamije, ni ljuti, ni blagi, ni blagoljuti – nadovezuje se Ljubica.

Prve sjemenke te biljke stigle su im od uzgajivača iz Zadra, u zamjenu za sjeme cvijeća koje su mu poslali. Poklonici su zdrave prehrane, ništa u svome vrtu ne tretiraju pa nisu odoljeli ni novom izazovu. Ipak, prvi su koraci bili teški.

– Nismo znali, suho smo sjeme stavili u plitice i planirali praviti presadnice. Doznali smo tada da bamija ne voli temperaturu od 40 Celzijevih stupnjeva, kolika je u plasteniku. Zasadili smo na koncu jedva deset biljaka, no tada nismo znali ni koliko je korisna ljudskom organizmu. Kada smo to otkrili, zasadili smo je prošle godine više, 65 stabljika – kaže nam Ljubica. Hrabro su ove godine skočili na čak 1200 biljaka. Posla je bilo preko glave, ali uporno su učili i istraživali. Sadnice su, poučeni lošim iskustvom, stavili na ulaz plastenika, gdje ih nije doticala jaka vrućina.

– Doznali smo i da sjemenke treba namočiti u 30 stupnjeva toplu vodu i u termosici, kako bi puknula opna koja je vrlo čvrsta, poput papra je. Ne isplati ih se ni saditi prije 30. svibnja jer ne podnose velike temperaturne razlike između dana i noći, optimalno im je 20 stupnjeva. Preosjetljive su pa treba pričekati i da prođu mrazevi. Biljka je to dugoga dana, voli toplinu – objašnjava nam Ljubica kao pravi, iskusni znalac. Presadnice nisu selili dok nisu temeljito pripremili tlo – prekrili su ga stajnjakom, supstratom, instalirali “kap na kap” navodnjavanje, postavili crnu foliju, malčirali. Činilo se da je sve po “propisima” i planu, a onda su ih spopali mravi početkom proljeća. Uspjeli su ih obraniti, no nova napast stigla je u kolovozu – smrdljivi martini.

– Ne želimo ih tretirati nikakvim sredstvima pa navučemo rukavice i riješimo ih se na kućici – otkrivaju nam oni svoje metode. Svaki dan uoče nove cvjetove na biljkama, a kako bi bili mladi i hrskavi, plodove treba ubrati točno četvrti dan od cvatnje. Postanu, u suprotnome, drvenasti. Nema dana, stoga, da ne obilaze nasad.

– Dobro smo učinili što smo ih navodnjavali “kap na kap”, godina je bila sušna, a naša je bamija uživala jer je dobivala vodu – ponosan je Andrija.

Iako su jedini u Baranji koji je uzgajaju na veliko, “zarazili” su njome brojne poznanike i mještane.

– Toliko sam sjemena podijelila da sam na kraju morala za sebe kupiti u poljoprivrednoj ljekarni jer mi je ponestalo – smješka se Ljubica.

Kilogram svježe bamije, inače, na tržištu stoji do 50 kuna.

Iako još nije raširena u našim krajevima, a i kupci najčešće priznaju da su za nju čuli od već spomenutog Izeta Fazlinovića, bamija brzo zaintrigira znatiželjnike, baš zbog afrodizijačkih svojstava.

– Ne ide to u jednom danu, ljeti treba jesti svježu bamiju, kao salatu, a kada zahladi, onda iz zimnice i rezultat će sigurno biti vidljiv – poručuju Andrija i Ljubica.

No, nije to jedina njezina blagodat.

– Sluz joj veže na sebe kolesterol, bamija regulira i razinu šećera u krvi pa je se preporučuje dijabetičarima, korisna je za jetru i probavu, za srce, ma za sve! Svaki je njezin centimetar iskoristiv. Suhe listove beremo za čaj, samo što ne propričaju: “Čovječe, uzmi me”. Stabljiku isjeckamo, kao i korijen, jedino što mu je žila dosta duboka pa ga je teško izvaditi – fasciniran je Andrija tom biljkom za koju je, kaže, donedavno vjerovao da je povrće, no ubrajaju je ipak u – voće.

I kumato je afrodizijak

Bamija je, navodi, ustaljena na jelovnicima u mediteranskim zemljama, od doline Nila širila se put Izraela, Sirije, Turske, Grčke, pa i na dio Makedonije i Hercegovine.

– Posjetio nas je jedan nogometaš rodom iz Nigerije koji danas živi u Slavoniji, kupio je svu bamiju koju smo imali i rekao da se sada osjećao kao da je doma – prepričavaju nam. Otkrio im je i da bamiju poslužuju u restoranima u Beču. Prednost joj je što je se može kombinirati i s mesom, i voćem i povrćem.

– Ukiseljena i svježa bamija izvrsne su za salatu. Suha bamija dodaje se u grah, pileći perkelt, rižoto, variva, grašak, mahune, u salatu, a mi smo je stavljali i na pizzu. Jedna žlica bamije namoči se u dva decilitra vode večer prije i ubaci je se u jelo petnaestak minuta prije nego što je ono gotovo. Može se dodati, potom, i nekoliko kapi limuna, da podigne okus – savjetuje Ljubica.

Supružnici Bošnjak OPG su otvorili 2009. godine. On je, inače, vodoinstalater po struci, a ona trgovkinja. Specijalizirali su se za pripremanje zimice, i to domaće, “po starinski” i uglavnom od povrća i voća koje sami uzgoje.

– Ne vrijedi nam kupovati, ne znamo je li prskano. Šljive kupimo od susjeda jer znamo kako radi, a to nam je jako bitno. Višnje, trešnje, ribizle imamo svoje. Crvene latice za slatko od ružinih latica donesem od svekrve, njoj je 91 godina i sigurno ništa ne prska – zadovoljna je Ljubica.

Uz bamiju, prepoznatljivi su i po širokoj paleti čili papričica, od biskupovih kapica, jalapeno do pepersit paprika, narančastih, žutih, a završavaju one čak i u čokoladi.

– Od najljućih papričica, jakosti milijun kapsaicina, proizvodimo čili kapi. Papričice spremamo i u kiselu marinadu, pečemo na ulju, punimo njima krastavce pa kiselimo – nabrajaju. Zamijese kakao, mlijeko u prahu i kakaov maslac, dodaju ljute papričice, izliju u kalupe i nastane tako jedinstvena čokolada s čilijem koja, tek s malim vremenskim odmakom, počne “žariti” nepce i jezik.

Raste u njihovu vrtu i dvadesetak sorti rajčice, a posebno su ponosni na kumato.

– Izrazit je afrodizijak, a potječe s Galapagosa. Kumato rajčicu kuhamo posebno, a onda je sjedinimo s kuhanom i izmiksanom bamijom – opisuju. Ni krumpir im nije “običan” – kora mu je tamna, ljubičasta, a sjeme su dobili od kolekcionara, razmjenom.

Što god uzgoje, pretvore u ukusnu zimnicu. Posla ima od jutra do večeri, i tako od ranog proljeća do kasne jeseni.

– Sezona je zimnice počela s krastavcima, rezbarim ih nožićem za povrće pa kiselim. Za četiri staklenke trebaju mi dva sata rada, ali kad uđem u rutinu, i manje. Krastavce sam punila bamijom pa posebno ljutim feferonima. Bamiju sam, zatim, kiselila po istom principu kao i krastavce. Pripremali smo i pesto od bamije, s rajčicom, a koji se služi kao prilog uz pečeno meso ili gotovi namaz. Sušili smo potom rajčicu i spremali je u ulju, s bosiljkom i češnjakom – kaže nam Ljubica dok nas provodi kroz smočnicu krcatu teglicama iz kojih se šareni povrće. Pogled nam prelazi i preko slatkog od zelenih oraha, džema od hokaido bundevica, a cijela je paleta sirupa od samoniklog bilja – od korijena maslačka, bazge, koprive.

– Kupci neprestano traže nešto novo, a ja se trudim da im to svake sezone i ponudim. Sve pripremamo bez konzervansa i s vrlo malo šećera. Kuhat ćemo za nekoliko dana pekmez od šljiva bez trunke šećera, kuhat ćemo samo čisto voće. Važno je da se osjeti voće, a ne šećer. No, takva domaća zimnica ne prolazi kod mladih, odraslih na Nutelli. Ali da bih pridobila djecu, dodajem čokoladu u višnju i šljivu. Recepte pronalazim u starim kuharicama, časopisima, na internetu, kod prijatelja, i spojim sve što je najbolje. Jako se trudimo da naša zimnica bude kao nekada, po starinski, da se sačuvaju pravi okusi, ali i da ne trčkaram po tržnici i kupujem voće i povrće, nego da ga uzgojimo sami – ističe naša sugovornica.

Kupce oduševljavaju i želeom od vina.

– Nema vinskog podruma u Austriji, rekli su nam kupci, bez želea od vina, a kod nas ga nigdje nema, ni u Istri. Vino zagrijavam, ali ne smije zavreti, a dodajem u njega jabučni pektin. Žele najviše paše uz pečena mesa, posebice divljač, a ukusan je i uz sir – kaže ova Baranjka. Pektin iz sjemenki dunje ključan je pak u pripremi voćnog sira od dunje.

Nikada nisu zbrajali koliko tegli napune po sezoni.

– Znam samo da kupimo redovito tisuću komada malih staklenki, a veće ne brojimo. Izrezbarenih je krastavaca, sigurna sam, osamdeset tegli, to sam zapisala. I strogo vodimo računa koliko nam treba ajvara u godini, utrošimo 300 kilograma paprike za ajvar. Skuhamo stotinu kilograma šljiva – računa Ljubica.