Brico, meteorolog, kroničar vremena i, možda i najvažnije, vicmaher, gospodin Bartol sve to ima u malom prstu. Čovjek zna više od 6000 viceva, najviše u gradu. A glavni mu je štos:
– Eh, to je bilo dok sam bio živ!
Tako veselom Bartolu Bačiću počinje svaka druga rečenica.
Brijanje u 4.30? Može...
U centru smo Đakova, pričamo viceve, šalimo se, a vitalni brico kaže:
– Znaš da tu na korzu nikad nisam sjedio na kavi? Nikad! Pa što bi ljudi rekli, vidi brice u birtiji... A ne. Pa gotovo 30 godina nisam imao godišnji odmor, ma ni pol sekunde slobodno. Pa znao sam i u 4.30 brijati mušterije. Tako je bilo kad sam još bio živ... Sad sam mu mirovini, mogao bih sad ići i po kavama, ali ne. Pošta, dućan i to je to.
Koliko vam je godina?
– Sedamdeset osam, bez PDV-a! A oko brijačkog stolca sam prvi put napravio krug prije 63 godine. Puno je to vremena. Eh, dok sam još bio živ... Nego, znaš onaj vic kad su dva penzionera čuli da će dobiti povećanje penzije? I veli jedan: “Nemoguće, država nema novca”. A drugi doda: “Nema veze, možda nam umjesto love daju slobodne dane!”
Idemo kraj škole, a on priča novi:
– Znaš onaj – što radi 30 traktora ispred poljoprivredne škole? Roditeljski je sastanak!
Na korzu dodaje još jedan:
– Tko je sretan kad ostane bez kruha? Pekar... Ili - vijest u novinama - “Sajam knjige prošao odlično, prodano 2800 porcija ćevapa”. Znaš, moram paziti, da vicevi budu pristojni. Da se netko ne uvrijedi. Dugo vremena sam ih čitao tu na našem radiju, imao sam svake subote od 8.00 do 8.15 termin i uveseljavao sugrađane. Znaš, bio sam dosad 88 puta u novinama – kaže gospodin Bartol.
U novine zbog viceva?
– Nikad zbog viceva! Zbog meteorologije. Poznaje me cijeli grad kao meteorologa, to mi je strast. Bilježim kakvo je vrijeme svaki dan. I zapisujem ujutro, popodne i navečer. U dvorištu imam četiri termometra, kišomjer... Evo, 1978. godine je 12. svibnja padao snijeg! Danas mi ne vjeruju, ali ja znam točno kakav je bio koji dan unatrag 46 godina. Svaki! Ili, evo iste te 1978. u studenome je bio samo jedan i pol sunčani dan!
Odakle strast za meteorologijom?
– Znale su mi se posvađati mušterije. Jedan veli da je lani bila kiša za vrijeme Đakovačkih vezova, a drugi tvrdi da nije, da je bilo vruće. Pa drž-ne daj. I onda sam odlučio, bolje da bilježim, pa onda izvadim papir i presiječem: “Dečki, bilo je točno...”.
Tko vam je najdraži meteorolog?
– Kako tko?! Pa Vakula! A dobar sam i sa Sijerkovićem, čujemo se. Dečki ne mogu vjerovati kako to da jedan običan brico ima toliko podataka i da to tako uredno radi. A kod mene 185 punih listova, imam i 303 mala bloka, pa i viceve zapisujem, ako mi se svide. Ne sve koje čujem. Nego, znaš onaj, dođe čovjek kod doktora, on ga pita: “Jeste li bili pregledani zbog šećera?” A tip odgovori: “Ne, samo jednom na carini zbog kave”.
Dolazimo do njegove nekadašnje brijačnice, a on kaže:
– I prije 160 godina ovdje je bila brijačnica. Rusi, Nijemci, bogtepitaj tko sve nije ovdje bio. Pa ja sam peti brico koji je ovdje radio! Peti... Zamisli, a svaki je radio barem 30-40 godina.
A najzanimljivije mušterije?
– Uh, najdraži mi je jedan čovjek koji govori sedam jezika! Sedam! Bio je tu kod nas susjed Pavo koji je bio najtetoviraniji u bivšoj državi... Ma dok sam još radio, imao sam obitelji čije su četiri generacije iz iste kuće dolazile k meni. Otac, sin, pa njegov sin, pa onda i njegov sin. Pradjed i praunuk!
Beatlesice su bile moderne
Čuje se zvono s crkve, a gospodin Bartol kaže:
– Kao klinac, sa sedam godina, bio sam i zvonar...
Sami se šišate?
– Ne. Idem k Mülleru. On je trebao biti moj šegrt, no tad mi je bilo sve popunjeno. Ali, odlično radi! Neki su moji učenici otišli i u Kanadu, neki završili kao mesari... Ma donosili su mi darove i iz Tanzanije. Lijep je to bio posao. Tada, dok sam još bio živ...
Što brijačima najviše smeta?
– Kad mušterija dođe i kaže: “Rekli su mi moji da mora biti ovako...” Pa je onda ja pitam: “A je l’ glava vaša ili njihova?”. Ali, napravim kako žele. Eto, bilo je doba rock’n’rolla, kad su svi željeli one pankerice ili beatlesice. I dođe mi mušterija i kaže da bi da ga ošišam, ali da se ne vidi... I napravim ja što god treba! Ali onda dođe i drugi po preporuci. Uh, znalo je biti gužve, čekanja u redovima. Jedino nikad nisam radio irokeze. To ne, ode lako vrijeme. Ne možeš onda pjevati u zboru, biti lovac, ma ni planinar! Stalno si na raspolaganju, od jutra do sutra...
Što treba vidjeti u gradu?
– Katedralu i ergelu obvezno. I što nisi došao kad su Vezovi? To moraš vidjeti. Idem sad na ručak, već su me moji dva puta zvali. Vidimo se...
Kako zna da ih je baš 6000?