Steampunk je jedan od intrigantnijih podžanrova znanstvene fantastike jer objedinjuje posebnu estetiku s parafuturističkim konceptima koji se temelje na dobu u kojem su smještene priče i motivi s njime povezani. A to je, dakako, viktorijansko doba prvih parnih strojeva. Iako je sam steampunk kao pokret nastao duboko u 20., zapravo uoči početka 21. stoljeća. Iz tog miljea dobili smo i danas vrlo popularna literarna djela često pretočena i na ekrane, koja potpisuju Herbert George Wells i Jules Verne. Zato smo sa zanimanjem prihvatili prijedlog da odemo u “prvu steampunk pizzeriju u Zagrebu”, kako su je nazvali njezini vlasnici. I Mrs. Fogg doista jest to, kao što je to i Mr. Fogg, jedan od najpopularnijih kafića u centru Zagreba, također temeljen na steampunk motivima.
– Kako smo s Mr. Foggom uspjeli, željeli smo imati i mjesto u kojem će se, osim najkvalitetnijih kave i pića, nuditi i podjednako kvalitetno jelo. Naučili smo na Mr. Foggu kako razviti koncept koji će privući publiku, a to je ostati vjeran početnoj ideji – naša je steampunk, čiji smo fanovi, i održavati kvalitetu ponude te odnos s gostima. Bez toga ne ide koliko god atraktivna početna ideja bila. Samo ime govori o povezanosti Martićeve i ove naše lokacije u Novom Zagrebu. Malo smo produbili priču o Verneovu Mr. Foggu i zamislili kako je negdje na putovanju u Indiji doista upoznao svoju suprugu. I to je Mrs. Fogg – kaže nam Saša Višnjić, suvlasnik pizzerije Mrs. Fogg. Bez sumnje, ambijent nove pizzerije mogao bi se nazvati najoriginalnijim u Zagrebu, čak i ne samo među pizzerijama nego i u ugostiteljstvu općenito. Višnjić kaže da se samo na interijeru i šanku radilo četiri mjeseca i to se vidi, jer steampunk dizajn lokala sačinjen je od starina prikupljenih po podrumima, tavanima, Hreliću i drugdje, a onda oblikovanih za prostor koji zapravo može funkcionirati na dva načina – kao pizzeria ili čak ambiciozniji restoran, ali i kao bar, s obzirom na to da prostorom dominira veliki šank dodatno otežan metalnim predmetima oblikovanima u vizualno iznimno atraktivnu cjelinu.
Dvojili smo hoćemo li ići na bar ili na restoran. Prevagnulo je ovo drugo s obzirom na to da već imamo Mr. Fogg, a i Novi Zagreb nema nikakvo slično mjesto. Kako sam i sam odrastao nedaleko od mjesta na kojem smo otvorili pizzeriju, želio sam da damo još jedan razlog zbog kojeg bi ljudi željeli doći preko Save, a i da oni koji ovdje žive imaju neko drukčije mjesto u kojem mogu pojesti nešto dobro. Na kraju smo se odlučili za pizze jer su svima poznate, ali to nije jedino što nudimo – kaže Višnjić.
Kada pred vas donesu neku od pizza, imat ćete dojam da je riječ o napoletani, vrsti pizze koja se priprema onako kako se i u Zagrebu to radi već nekih desetak godina. Mladi šef kuhinje pizzerije Mrs. Fogg Domagoj Kralj svoje je znanje stekao na Prehrambeno-tehnološkom fakultetu, a praksu je stjecao po regiji i šire. Međutim, ovo napoletana – nije, objasnio nam je Domagoj.
Čini mi se da jako malo pizzerija dobro interpretira napoletanu, ako itko, a činjenica je da ljudi takve pizze vole ili ne vole, nema sredine. I zato smo napravili svoje tijesto, koje je negdje na pola puta. Ne koristimo starter, nije beskvasno, samo je malo kvasca, ali i fermentira 4-5 dana, a ne tek 48 sati kao što je to obično kod napoletane. I tako imamo lagano tijesto koje je uvijek kompaktno, a pizza dobro izgleda. Nadam se da je i ukusna – kaže Domagoj.
I u pravu je! Sastojci su kvalitetni, kompromisa nema, a pizza je drukčija od napoletane po tome što je tek nešto “teža”, odnosno zasitnija pa nema straha da će za koji sat biti potreban novi obrok. I klasična margherita, na kojoj je, naravno, kravlja mozzarella te bosiljak, a onda i peperoni, na kojoj su još i svinjska ljuta kobasica te ukiseljene jalapeno paprike, ukusne su pizze, lagane, a po cijeni uobičajenoj za bolje pizzerije u gradu.
No ne treba u Mrs. Fogg dolaziti samo zbog pizze. Jelovnik je posložen konkretno, s 13 vrsta pizza, od kojih u dostavi možete dobiti tek negdje njih šest. Panuozzo sendviči novi su trend u Zagrebu, a riječ je o bogatim velikim sendvičima s nadjevom od nekoliko sastojaka, kojima je namjena da u najmanju ruku zamijene gablec, kod nekih čak i ručak. Konkretno, riječ je o sendviču koji je sačinjen od tijesta za pizzu sa sličnim nadjevom koji se može i posebno kreirati. Iako se to u Mrs. Foggu ne čini potrebnim. Jer, već klasik panuozzo, u koji ide kravlja mozzarella, kuhana šunka, ribani tvrdi kravlji sir i datterini rajčice nudi sasvim dovoljno. A još više mortadela tartufi panuozzo, u kojem je uz sastojke klasika glavna zvijezda mortadela od vepra s tartufima, ali u umaku od pistacije i rajčice s nešto pinjola. Riječ je o vrlo konkretnoj vrijednosti za novac za jelo na koje možete dovesti i nekog bitnijeg poslovnog partnera koji bi se mogao oduševiti originalnošću i zaista bogatim sendvičem punog okusa koji vas u najmanju ruku podsjeća kako izgleda prava talijanska mortadela.
Međutim, u Mrs. Foggu najavili su nam dvije ekskluzive. Jedna su lazanje koje su u pripremi i još se razvijaju u sasvim novoj modernoj i potpuno opremljenoj kuhinji u kojoj šefuje Domagoj Kralj. A drugo je pannicarne. Ovako nešto ne možete ni zaguglati jer riječ je o domišljatom novom jelu nastalom u ovoj novoj zagrebačkoj pizzeriji.
Vagali smo dugo trebamo li ići s burgerom bojeći se da ćemo biti slični ostalima, jer znamo da je inflacija burgera u Zagrebu već dugo prisutna. I onda je pitanje kakav burger nuditi, možemo li uvijek imati te najbolje sastojke... Da bismo potom došli do vlastite ideje o nečemu što nije burger, ali jako na njega podsjeća, a bit će sasvim prepoznatljiv kao naš. I tako je nastao pannicarne, kao kovanica panuozza i junetine, jer šnicla je, dakako, od junetine. Ostale sastojke još kombiniramo, ali sigurno će biti namaz koji će se jako oslanjati na pecorino sir, rikolu i rajčice, a sve u za ovakav sendvič oblikovanom tijestu za pizzu. Tko zna, nakon nas su panuozzo sendviče počeli raditi svi, nešto se možda dogodi i sada – entuzijastično su nam objasnili u Mrs. Foggu.
Rekli bismo da doista imaju potencijalni hit. Pannicarne koji smo probali ima kombinaciju okusa koja nema puno veze s burgerom, ali s puno drugih strana mu je sličan, da bi već nakon prvog zalogaja peciva koje je zapravo tijesto za pizzu ponovno zadobio svoju posebnost. I nije nam bio problem jesti vilicom i nožem, iako smo poslovično protivnici konzumiranja burgera na taj način, ovdje je to normalno zbog hrskavog tijesta koje bi se u ruci oštećivalo, a izgubilo bi se i dosta namaza koji doista snažno odmiče pannicarne od klasičnog burgera, pa i panuozzo sendviča. Dobra je ideja servirati ga na metalnoj plohi umjesto na drvenoj, urednije je i lakše se čisti, tako da će biti interesantno vidjeti kako će pannicarne prihvatiti zagrebački gosti.
Ne smije se zaboraviti na doista adekvatno posloženu vinsku kartu kojom dominiraju domaća vina poput Kopjara ili Matoševića, a postoji ambicija da se edukacijom dođe do publike koja bi se pokušala igrati sparivanjem lepeze okusa s jelovnika. Obično ambiciozniji lokali imaju zatvorenu ponudu piva uvjetovanu kakvim ugovorom, no ovdje se uspjelo ugurati i dva Houblona, koji dosta dobro kotira u više odličnih hrvatskih restorana. Zbog “gospođe” Fogg isplati se prijeći Most mladosti.