'U ovom trenutku imam ozbiljnih vina u vrijednosti 2 milijuna eura, računam da će za 10 godina vrijediti 30 milijuna!'

Dino Kušen, vlasnik Acrobata, tvrtke posvećene distribuciji luksuznih vinskih etiketa, krajem prošle godine napokon se odvažio na korak koji je davno želio napraviti i otvorio Premier Wine Club – ekskluzivan klub ljubitelja i poznavatelja vina zatvorenog tipa za koji morate zadovoljiti prilično visoke kriterije da biste postali članom. Nije stvar u novcu, kaže Dino, jer u ovom klubu ionako se degustiraju vina koja ne bi prodao bilo kome, nego samo dokazanim vinskim znalcima.

:: Više od dvadeset godina prisutni ste na tržištu i to s jedinstvenom ponudom za koju vam je trebalo puno znanja i upornosti s obzirom na malo i nipošto bogato tržište kao što je Hrvatska. Kako je izgledao vaš put od prve zarade do kluba pod ključem?

Nije uopće bilo teško, samo 21 godina krvavog rada i dođete do toga (smijeh). U Zagreb sam došao na ekonomski faks, odmah sam pao prvu godinu, što je od mene bilo i očekivano, no kako se nisam baš mogao pohvaliti dobrom financijskom situacijom, počeo sam prvo prodavati tartufe pa sam tek nakon toga krenuo s vinima. Usput sam i faks dogurao do kraja.

:: Znači, odmah ste krenuli s ekskluzivnom robom?

Očito da drukčije i ne znam! Šalu na stranu, možda sam oduvijek naginjao u tom smjeru, ali ako bih sad razmislio o tim danima, ništa od toga nije bilo svjesno, proračunato, jednostavno sam takav oduvijek. Prvih desetak godina prodavao sam isključivo hrvatska vina.

:: Rasvijetlite nam malo situaciju s hrvatskim vinima prije dvadesetak godina...

Tada nije bilo puno vinara u Hrvatskoj, a imali ste samo 5-6 distributera u cijeloj državi tako da se moglo živjeti od tog posla. Nisam ni ja bio pretjerano zahtjevan, niti mi je trebalo puno novca pa je to sve u svemu bio lijep period. Međutim, prije desetak godina vinari su, u nadi da će prodati više, svoja vina počeli nuditi svim distributerima. U jednu ruku to jest bio dobar potez jer se vina puno više konzumiraju nego prije 10-15 godina, međutim s porastom broja distributera rasla je i konkurencija, a zarade su drastično padale. U tom trenutku odlučio sam da je vrijeme za svjetska vina, ona kojih nema kod nas. Tu sam avanturu počeo sa šampanjcima kuće Billecart-Salmon i još mi je na vrhu liste najboljih šampanjerija na svijetu.

:: Kako je to izgledalo? Došli ste im jednog dana i rekli: “Ja sam Dino Kušen i imam izvrsnu poslovnu ideju za vas, plasirao bih u Hrvatskoj vaš šampanjac”? Nije da oni to baš daju svakome tko pokuca na vrata... Ili se varam?

Ne varate se. Hrvatska u tom trenutku nije baš bila na dobrom glasu jer nije puno trebalo da saznam kako su neki distributeri prije mene ostali dužni pojedinim vinarima. Doslovce su ih prevarili. Te vam priče brzo kolaju među Francuzima jer oni su ozbiljna nacija, pogotovo kad govorimo o vinskom svijetu, u kojem su lideri, tako da je bilo dosta teško. Međutim, ono što o meni ne znate jest da sam malo budalast i luckast pa su me vinari brzo zavoljeli.

:: Jeste li zbog nemilih iskustava s hrvatskim distributerima morali prvu narudžbu platiti unaprijed?

Ha-ha, do dana današnjeg sve sam uvijek morao platiti unaprijed. Mi vina ne plaćamo unaprijed, mi plaćamo dvije godine unaprijed! Drugim riječima, sad plaćamo vino koje ćemo dobiti 2024. i 2025. godine. Novac nema nikakve veze s tim hoćete li dobiti vino jer na svijetu ima 7 milijarda ljudi i svi žele kupiti Château Pétrus, Masseto ili Sassicaiu, ali ne mogu ih svi dobiti. Nije poanta platiti, nego dobiti vino.

:: Taj dio me zanima, kako ste se uspjeli nametnuti...

Eeee, to je čak išlo lagano, upoznao sam jednog vinara, pa drugog i trećeg... Vidjeli su da vrlo ozbiljno pristupam tome, da se borim, radim na promociji... Vinarima koji rade vina top kvalitete nije samo važna količina koju ćeš godišnje prodati, jednako im je važno da ga na dobar način prezentirate, da volite vina, da ih poznajete...

:: Već tada ste dovoljno dobro poznavali velika svjetska vina?

U vina sam se dosta razumio jer sam ih već kao dijete kušao. I moji desetogodišnjaci doma polako uče o vinima, o šampanjcima, sortama... To nisu samo vina, to je tradicija, povijest...

:: Zanima ih to?

Jednog malo više, drugog manje, ali neću im ništa nametati u životu. Ako im se to bude svidjelo, bit ću jako sretan. Imam i djevojčicu koja se zove Gaia, a krsna kuma joj je Gaia Gaja iz jedne od najcjenjenijih vinskih obitelji Italije, da ne kažem svijeta.

:: Hoćete reći da ste i u prijateljskim, čak i obiteljskim odnosima s nekima od njih?

Jesmo, krajem prošle godine u Sassicai sam ručao s markizom Nicolòm Incisom della Rocchettom, pritom smo dogovarali alokaciju za sljedeću godinu.

:: Kako izgleda druženje s ljudima toga kalibra?

To vam je kao da ste u društvu s pokojnom kraljicom Elizabetom, osobom punom znanja, povijesti, iskustva... Markiz je sin čovjeka koji je osnovao Sassicaiu, koji je u regiji gdje je bio samo sangiovese zasadio cabernet sauvignon i merlot i napravio vino koje godinama nitko nije htio priznati, a danas je to jedno od najslavnijih vina na svijetu. A kako to izgleda? Da vam pojednostavim, u Hrvatskoj većinom govorim, a tamo većinom slušam. Pokušavam upiti što više znanja i prenijeti našim ljudima, koji polako sve više idu prema tome da se počinju brinuti o tome što jedu i piju. Jako je važna kvaliteta onoga što unosimo u svoje tijelo.

:: Ovako kad vas slušam, ne zvuči mi da ste imali trnovit put?

Možda sam imao sreće da sam nabasao na neke dobre ljude kojima sam se svidio, poput Gaie ili Antoinea Roland-Billecarta, vlasnika šampanjske kuće Billecart, pa kad vas netko poput njih preporuči dalje, onda je to odmah neki drugi nivo. Ljudi su imali povjerenja u mene, danas se mogu pohvaliti da sam u toj poziciji da jedan Château Le Pin, koji je praktično nemoguće nabaviti i posjedovati, kupujem direktno od vinara za našu malu Hrvatsku. Nije to puno boca, možda 12 godišnje, ali ga imamo.

:: Kome to vino ide?

Zasad samo meni na odležavanje ili eventualno isključivo vrlo ozbiljnim poznavateljima vina. Ovdje novac nije u pitanju, ne želim to prodati nekome tko bi samo otvorio bocu da pokaže drugima kako pije Château Le Pin, to nije poanta.

:: Ne tolerirate takvo ponašanje?

Francuzi to ne dopuštaju, neće vam prodati vino ako nisu apsolutno sigurni da vino odlazi u prave ruke. Na primjer, mi zastupamo jednu šampanjsku kuću, zove se Jacques Selosse, to je ultra premium mala šampanjska kuća čija svaka boca ima GPS u svom grlu pomoću kojeg oni kontroliraju “životni put” svake boce koja napusti njihov podrum. Prate u kakvim je uvjetima skladištena, je li u podrumu ili hladnjaku, je li u tami ili na svjetlu... Onda nas o tome obavještavaju i ako nije sve na nivou, mi smo dužni sankcionirati kupca.

:: Dakle, odgovorni ste za to vino i nakon što ga prodate?

Tako je. Vinar nas prvo upozorava da to vino više ne smijemo prodati određenom kupcu, a ako se sličan incident ponovi, lako bismo mogli izgubiti zastupstvo.

:: Ma, je li to doista istina?

Na žalost, ili na sreću, jest. Isti je slučaj i kod Château Pétrusa i još nekih velikih vinarija koje su počele koristiti takvu metodu. Ali, to vam je budućnost, u sljedećih nekoliko godina sve ozbiljne vinarije imat će GPS na svakoj boci.

:: Vama je to tako prirodno pa vjerujem da je za vas vino doista nešto posebno?

Vino je zemlja, samo zemlja i ništa drugo. Najveće vinarije svijeta u kojima sam bio nemaju ni svoju punionicu, nego je unajmljuju. Sve je u zemlji, ona diktira vino. Nije Pétrus to što jest zato što je dobar vinar, nego zato što mu grožđe dolazi iz vinograda zasađenog na plavoj glini. Nije Burgundija Burgundija niti je Montrachet Montrachet zato što je to netko tako nazvao, nego zato što je isključivo na tih 14 hektara ili ako govorimo o Le Montrachetu, onda 7 hektara – isključivo i samo tu je takva zemlja i zato to grožđe daje takvo vino. A ne zato što je neki vinar spretniji ili manje spretan. Svi sve znaju o proizvodnji vina, danas je do znanja lako doći. Nije u tome znanost, zemlja je znanost.

:: Kako mi stojimo sa zemljom?

Sama činjenica da raspadom komunizma nijedan francuski, talijanski ili španjolski vinar nije kod nas kupio ni jedan vinograd, dok su po Mađarskoj, Rumunjskoj ili Goriškim brdima kupovali, dokaz je da mi, na žalost, ozbiljne zemlje za ozbiljna vina nemamo. Da nešto vrijedi, stranci bi to već kupili. A mi Hrvati smo rasprodali sve pa bismo rasprodali i to.

:: Nije mi to još nitko tako rekao... Mi se ipak dičimo nekim pozicijama...

Svaka čast, to je odlično za vina koja koštaju nekoliko eura, ja govorim o velikim vinima... Evo, u Goriškim brdima je La Fleur kupio zemlju. Goriška brda su ozbiljna vinska regija. Na žalost, mi to nemamo. Ali zato imamo dobra maslinova ulja. Imamo idealnu zemlju za uzgoj maslina. I za konzumna vina. Mi smo sretni što imamo turizam. Doista ne znam koji naš vinar, koje količine i po kojim cijenama izvozi iz Hrvatske a da to nije područje bivše Jugoslavije. Nema nas na ozbiljnim tržištima poput Velike Britanije, Amerike, Singapura...

:: Zar naši vinari s Pelješca ne prodaju svoj plavac mali u Americi?

Pitanje je tko pije ta vina u Americi!

:: Da, doista ne znamo, bilo bi zgodno da imaju GPS...

Pravo je pitanje tko pije ta vina, na kojim su vinskim kartama i koliko se toga popije s tih karti. Znam da je američki standard jedan od najboljih na svijetu i Amerikanci imaju sve bolja i bolja vina. Moja vitrina polako se puni – Promontory, “MJA”, Vérité, Insignia (Joseph Phelps) – već imamo jako velik spektar američkih vina. Ove godine nam stižu Harlan i Bond Estate, to su najskuplja američka vina na svijetu.

:: Koliko će koštati?

Govorimo o vinima kojima se cijene kreću od 2 do 5 tisuća eura po boci, iako tu imamo i skupljih vina.

:: Kad ste tek krenuli s distribucijom ozbiljnih svjetskih vina, gdje ste ih u Hrvatskoj mogli plasirati?

Bilo je teško, ali imali smo sreće što je uvijek bilo turizma, a ta vina uglavnom piju stranci, pogotovo ovi što dolaze s jahtama. Unazad 4-5 godina polako su i Hrvati počeli piti ozbiljnija vina. Naravno, oni koji si to mogu priuštiti. Nije to velika skupina ljudi, ali ih ima. Znate što je u Hrvatskoj problem? Puno Hrvata odlazi preko granice i u stranim hotelima piju ozbiljna vina, čak ih kupuju u Švicarskoj zato što je tamo PDV 6 posto ili 7, a kod nas je 25 posto, pa im bude povoljnije. Donose ih u Hrvatsku i piju doma. Ne žele piti u restoranima da drugi gosti ne bi vidjeli kako piju jako skupa vina. A problem je i u našim ugostiteljima koji jednako maržiraju vino s ulaznom cijenom 50-60 kuna kao i ono kojem je ulazna cijena 10 tisuća kuna. Nije isto zaraditi 20 tisuća kuna na jednoj boci i 100 kuna. Neću reći zaraditi jer imate razliku u cijeni. I to je teška bitka koju vodimo s našim ugostiteljima. Zato ta uistinu skupa vina, osim u nekoliko restorana u Zagrebu, nećete naći kod nas. Na moru je malo drukčija slika jer bogati strani turisti traže takva vina. Bilo bi puno bolje kad bi ljudi gledali zaradu po boci, a ne u marži. Vrijeme će, nadam se, i to promijeniti kao što je i sve drugo.

:: Vratimo se malo vašem ekskluzivnom klubu. Osjetili ste da je Zagreb zreo za ovakav klub?

Ne znam ni dan-danas da je vrijeme sazrelo. Možda sam u krivu. Možda nije. Imamo već dvadesetak članova, bit će ih maksimalno stotinjak, iznad tog broja ne idemo. Ne znam je li vrijeme za to. O ovome sam dugo maštao, bio sam u sličnim klubovima u svijetu. Ne radi se tu jednostavno o klubu u koji dolazite piti. Tu su u pitanju puno važnije pogodnosti, poput mogućnost en primeur kupnje. Na primjer, u vrijeme en primeura u Bordeauxu mogu tamo odvesti članove koji žele investirati u vina, omogućiti im da ih degustiraju i rezerviraju količine koje žele imati. Znamo dobro da je vino jedna od najisplativijih investicija u svijetu, puno je isplativije od nafte, zlata ili građevine... Tu su i obilasci vinarija u koje je teško ući, a članstvo omogućuje i sudjelovanje na radionicama u ovom našem prostoru. Već smo počeli s radionicama. Bit će jako zanimljivo.

:: Jesu li članovi kluba profesionalci ili vinski entuzijasti?

I jedni i drugi su dobri i poželjni. Entuzijasti žele učiti i šire tu kulturu dalje, a profesionalcima ne treba puno objašnjavati – oni sve to znaju.

:: Koliko je članarina?

U prvoj godini 3 tisuće eura plus PDV, to je članarina i upisnina, ali i budžet koji vam je na raspolaganju da ga u klubu iskoristite. Svaka sljedeće godina je 2000 eura, što opet možete potrošiti ovdje, ali moram reći da je svaki dosadašnji član već dosad potrošio puno više. Nije tu poanta novac, nego dobro vino koje se nigdje u Hrvatskoj ne može nabaviti. Sve ove vitrine koje vidite, u njima se nalaze vina koja mogu konzumirati isključivo članovi kluba. To su limitirane količine, ovdje imate vina koja dobivam samo 3-6 boca godišnje. To je toliko limitirano da nije čak ni problem prodati. Više se radi o mojoj želji da prodam vino pravim ljudima i da završe na pravim stolovima.

:: Primjećujem prisutnost Vatrenih u ovoj prostoriji, nogometaši se razumiju u vina?

Oni se razumiju zato što imaju sreće da su uvijek u društvu u kojem se piju dobra vina pa su dosta i naučili. U principu vole vina i piju dobra vina. Imam nešto klijenata među nogometašima koji zaista cijene i piju dobra vina. Vino je velik imidž vani. Moramo znati da vina koja danas pijemo iz regija poput Piemonta, Burgundije, Toskane, Bordeauxa... za dvadeset godina više neće biti takva. I ta vina koja su danas u svojoj maksimalnoj fazi zbog globalnog zatopljenja će se promijeniti. Nedavno sam bio u Švedskoj, počeli su i tamo saditi vinograde. U Engleskoj ih odavno imaju. Vrijeme je sad za ulaganje u ta vina jer će za 20 godina jako puno koštati. Za dva desetljeća više nećete biti u prilici piti vina iz tih regija na koja ste se naviknuli. A to su regije koje imaju 100, 200, 300 godina tradicije pa će oni koji imaju novac željeti i dalje piti taj isti bordeaux i tu istu burgundiju, ali neće ih biti. Osim ako ćete se na vrijeme pobrinuti za svoje količine.

:: Što mislite koliko će ta vina vrijediti za 20 godina?

Jako puno investiram u njih, zapravo sve u životu što imam investiram u velika svjetska vina, u berbe, vertikale... Kupujem bjesomučno, gdje god ih mogu nabaviti jer mislim da će za desetak godina vrijediti puta deset, čak i puta petnaest.

:: Zvuči kao vrhunska investicija!

Bolja od ičega! Gradim 700 kvadrata skladišta ispod zemlje, zovem ga atomsko sklonište, samo za ta vina.

:: Na tajnoj lokaciji? Kakvi će biti uvjeti u njemu?

Ha-ha, da, lokacija je tajna! Iskopan je u kamenu, dimenzije 31x23 metra, dubine 8 metara. Za čuvanje vina jako je važno da vlaga bude 80 posto da se čep ne bi osušio. Temperatura nije toliko važna, naravno ne smije biti 50 stupnjeva, ali nije presudno je li 8, 10 ili 15 stupnjeva. Važno je da je temperatura konstantna, stabilna, da vino ne doživljava šokove. To je kod temperature najvažnije, da je uvijek ista. Također, ako je moguće, vino se treba čuvati uspravno.

:: A ne položeno?

Ako vino ne čuvate u adekvatnim uvjetima, čep će vam se osušiti i zato se pribjegava toj metodi polaganja na polici. Ali kad su uvjeti idealni, nemate taj problem i zašto bi onda vino bilo u dodiru s čepom ako to nije potrebno?

:: Koja će vrijednost biti u tom podrumu?

Mislim da u ovom trenutku imam ozbiljnih vina u vrijednosti 2 milijuna eura, ali za desetak godina računam da će to biti 30 milijuna (smijeh). Nadam se! Sutra neka bude neka kriza, onda ništa od toga.

:: Spomenuli ste Ameriku kao najpotentnije tržište...

Amerika je trenutačno broj jedan tržište u svijetu. Imam velikih problema u ovom času u Burgundiji jer su sve količine rezervirane za Ameriku. Oni plaćaju bolje od svih nas ostalih, golemo su tržište, piju vina, imaju veliku kulturu...

:: Dakle, ona priča o Amerikancima koji ne znaju što je dobro ni da im sjedne na glavu...?

A gledajte, to je priča nas Hrvata. Nama su svi uvijek glupi i neuki, mi smo tu gdje jesmo, oni su tamo gdje jesu! Oni kroje cijeli svijet, a mi nismo u stanju ni zadržati ono što imamo, nego moramo rasprodati. Pa sad recite tko je pametan, a tko glup i neuk?

:: Vratimo se klubu, sad ste mu potpuno posvećeni, više nego veleprodaji?

Klub je moja bebica. To sam stvarno dugo želio. Hoću da se članovi kluba ugodno osjećaju, ne želim da pomisle kako ih netko ovdje “dere”, poanta je da vole doći tu, degustirati dobra vina i hranu. Klub je zatvorenog tipa, nema potrebe reklamirati ga i to je isključivo za članove koji će uvijek ostati anonimni. To je poanta.

:: Ove butelje u vitrinama pripadaju klubu?

Podijelio sam ih u sekcije. U jednoj je samo Gaja-Piemonte. Samo grand cru apelacije po berbama, rekao sam vam da skupljam berbe pa sad već imam vertikale po 5-7 berbi, ovisno kako s kojim vinarom radim. Druga sekcija je Bolgheri, dakle tu imamo Masseto, Massetino, Sassicaio, Le Macchiole... i imamo nešto vina Bibi Graetz. Inače, Bibi Graetz je famozan vinar iz Firence. Treća sekcija podijeljena je na Kaliforniju i na jednu moju privatnu kolekciju najboljih châteaua iz Bordeauxa, među kojima su Lafite Rothschild, La Mission Haut-Brion, La Tour Haut-Brion, Pétrus, Ausone, Cheval Blanc i Margaux, a svi redom su berba 2000. godine. To je ta famozna milenijska berba koja je bila fenomenalna i ta će vina imati neprocjenjivu vrijednost u budućnosti. U toj je kolekciji i famozni Pétrus koji su slali i na Mjesec. Četvrta sekcija nam je Château Haut-Brion i Mission Haut-Brion, to je ujedno prvo bordoško vino s kojim sam počeo raditi prije 7-8 godina. Imam ovdje Haut-Brion iz 1999. godine, oni koji prate i razumiju se u svjetska vina, znat će da je ta godina ušla u anale kao najbolja u povijesti.

:: Koliko boca imate te mitske berbe ’99.?

Samo jednu bocu! Podarili su mi mogućnost da kupim tu jednu bocu jer su zadovoljni našom suradnjom.

:: Kome biste je otvorili?

Nisam o tome razmišljao, ali vjerojatno nikome (smijeh). Peta sekcija nam je samo Pomerol, od najboljih Pomerola po berbama: Pétrus, Le Pin, L’Evangile, La Conseillante... I šesta sekcija je Saint-Émilion, znači Ausone, Cheval Blanc, nešto Margauxa – Palmer, Pauillac: Château Pontet-Canet, Lafite Rothschild, Mouton Rothschild, Saint-Julien... Na vrhu nam je Vega Sicilia, jedna od najboljih španjolskih vinarija, imamo samo Unico i Unico Reserva Especial – to su njihove dvije perjanice. Ta su vina toliko limitirana da ih čuvamo za prave klijente.

:: Dosta vrijedi i ova vaša soba?

Jako puno, rekao bih kao jedna ozbiljna draguljarnica.

:: Koje vas je – od svih tih antologijskih vina – doista bacilo u trans?

To se događa svaki dan, svaki dan me nešto baci u trans. U tome i jest čar vina – kad mislite da sve znate, zapravo ne znate ništa! Tu nema kraja učenju i otkrivanju. Stalno sam s vinarima u Bordeauxu i Burgundiji. Bio sam nedavno kod Antoinea Billecarda i otvorio mi je vino, pinot noir grand cru iz 1978. – dan-danas osjećam to vino u ustima. Isplati se živjeti i raditi ovaj posao!

:: Jeste li uspjeli razabrati sve arome?

To je čarolija koja se ne zaboravlja. Ono što sam govorio, nikad više ta vina neće biti takva kakva su nekad bila ili su danas. Vinari puno mijenjaju, sade nove sorte... Cabernet franc koji je uvijek bio divlja sorta danas postaje sve popularniji, međutim neće vinari moći dovijeka pronalaziti načine kako stati na kraj tim klimatskim promjenama ako se nešto ne promijeni.

:: To nužno ne znači da će vina biti lošija?

Možda će biti i bolja, ali više tih sorti neće biti. Selit će se na sjever. Evo vam šampanjci, nekad su se obavezno dodavali likeri u njih, a sad su brut natur jer liker nije potreban. Nekad je šećer u grožđu bio 13-14, a danas je 18-19. Priroda je neumoljiva. Možete nešto umjetno stvarati, ali priroda je neumoljiva, ona ide, od nje nema ništa jače. Nitko nije jači od morskog vala i grmljavine.

:: Čime ste nazdravili novoj godini, da bude antologijska kad su vina u pitanju? Domaćim pjenušcem ili šampanjcem?

Šampanjcem. Svaki dan pijem šampanjac. Malo koji dan prođe da ga ne popijem. Prave stvari piju se preko dana, a ne navečer. Najbolje je ujutro, kad je paleta okusa najotvorenija, najčišća, najmjerodavnija... Želite li nešto kušati i stvarno osjetiti, najbolje je da to činite ujutro.