Depresija? Pustite te priče, u Iloku je spektakl. Možda i zabavnije nego na Zrću. O.K., ovako na prvu, u gradu su rijetki šetači, pučkoškolci, umirovljenici... Tu i tamo koga sretneš. Ali, kad turist otvori vrata, podruži se s domaćima, zabavit će se i čuti priča kao rijetko gdje. Bez alkohola.
– Neće gemišt?! – križalo se prekjučer, oko podneva, društvo u “Prestigeu”, preko puta Konzuma. Đuza, Štajfer, jedan, drugi, treći... Bio je čak i poštar!
– To još nismo vidjeli – kaže konobarica. Trljaju oči u čudu.
Trpi, radi, slušaj
Gurkaju prstom čašu u smjeru gosta, nagovaraju, trude se. Samo što ga ne počnu pipati po licu, da vide je li stvaran ili utvara. I ništa.
– Radim, vozim... Čije je najbolje, da ponesem karton u Zagreb?, pitam ekipu.
Svi pogledaju u – Đuzu. Sjedi i on ovdje. Vele domaći, taj je ponos kraja. Zlatko Bošnjak (49) slegne ramenima kao da je što kriv.
– Sva su nam dobra – kaže diplomatski Đuza.
Ostali kimaju glavom. Nije točno.
– Njegov je Dekan najbolji u Iloku – ističe društvo.
Zašto ime Dekan?
– Mislio sam da će studenti kupovati profesorima pa da ću zaraditi. A oni, svi počeli učiti, nitko ne kupuje... – šali se Đuza pa poentira:
– Trpi, radi, slušaj. Tako sam nazvao vinariju. Ali, bilo je predugo, pa smo skratili u TRS. Inače, kad netko kaže da ima vinariju, to je samo lijepo za čuti. Jer moraš – trpjeti, raditi i slušati.
Zbog graševine s brda koje se zove Dekan (nema veze s fakultetima), imaju novog susjeda.
– Petar se samo zbog tog Dekana iz Poljske doselio u Ilok. Bio je u prolazu, probao, i odlučio doći ovdje. Eto, nedavno je kupio i kuću. Došao čovjek zbog mog vina – priča Đuza.
– U Iloku ostajem do smrti, i još dva dana – veselo će Petar. I on radi vino. U ovom kraju vinarija je niz. Možda i najviše na tako malom području. Nabrajaju oni:
– Vlatka Čobanković, Pero, Mirko, Buhač, Knezović, Dolić-Kraljević, Stipetić, Burnaz, Dragun, Šaravanja, Papak, Bilušković, Vino Ilok, Iločki podrumi, TRS... Ima ih još, ali teško se svih sjetiti.
Ivan Štajfer (53), kad je otkucalo podne, pita:
– Je l’ znaš zašto sat kuca u podne? Vidi, kad je glasnik, pismonoša, stigao u Rim papi Inocentu XI. da mu javi da su obranili ovaj dio Europe od Turaka, papa je naredio da zvone sva zvona u Vatikanu. Pismonoša je tada od Kalemegdana na putu prema Rimu morao proći kroz Ilok. Pa se okrijepiti. Tko zna koliko je ostao. I popio. Da tu nije bio na vinu, možda bi nam s crkve zvonila zvona u tri ujutro... I nije šala, tako je od 1456. godine do danas. Zvone u podne – priča čovjek koji ima povijest Iloka u malom prstu.
Zove Štajfer drugog susjeda.
– Naš ti Ivica zna točno za svaki datum koji je bio dan. Evo, na primjer, ja kažem 17. veljače 1965., a on veli – srijeda.
Eto i njega. Ivica Bedić (58), čim je čuo datum rođenja iz lipnja s početka 80-ih, ispali nakon tri sekunde:
– Četvrtak! A ove godine rođendan ti je u ponedjeljak.
Nevjerojatno.
– Znam ja i dane u tjednu unaprijed, ali mi treba koja sekunda dulje – ističe genijalac.
Ostali kimaju glavom. Ponose se njime. No, nije to sve.
Bedić u dvorištu u Iloku ima i – teleskop. Jedini u gradu.
– Iz dvorišta gledam Titan, to je Saturnov satelit, veći od Mjeseca. Udaljen je 1,5 milijardi kilometara, ovisi o poziciji. A Mjesec? On mi ne stane cijeli u teleskop, preblizu je, na Mjesecu vidim svaki krater – kaže.
Pita ga društvo je li istinita “nova” teorija da je Zemlja ravna ploča?
– Ipak je kugla. Nemoguće je da smo 500 godina živjeli u zabludi – objašnjava iločki astronom.
Brod me spašava, a ja plivam
Susjed Bedi je maratonac. Pliva u Dunavu cijele godine.
– Bio sam u nedjelju na kupanju. Imam odijelo, inače ne bih mogao satima biti u rijeci.
Društvo kaže:
– Nije Dunav more. Struje su jake, a ako otplivaš 10 metara od obale, teško ćeš se vratiti na mjesto s kojeg si ušao u vodu.
Bedi nema s time problema.
– Jednom sam u danu preplivao Dunav 16 puta! A rekord mi je pet minuta i 42 sekunde do druge obale. Plivao sam i runde od 42 kilometra... – priča o tome, a onda se sjeti:
– Lani, dan nakon Sveta tri kralja, na plaži led, a ja na kupanju. U jednom trenutku Dunavom je prolazio veliki rumunjski tegljač pa su me mornari ugledali u vodi i odmah okrenuli kurs prema meni. Trče, viču, panika..., a meni neugodno. Mahnuo sam im i rekao da mirno plove dalje, da se samo rekreiram...
Koji je dan u tjednu bio na današnji dan prije 200 godina?
– Nedjelja.
A prije 100?
– Petak...
članak je nista s nicim.