Frka je nastala 1981., ali bila je cenzurirana. Umjesto guzica pjevala sam bluzica

Rock je moje shvaćanje života, jazz moja strast, a kazalište velika ljubav – kaže Zdenka Kovačiček. Glazbenica koju zovu hrvatskom Janis Joplin ili tek, kaže Zdenka, “zagrebačkim vrapcem”, kako su je zvali kada je kao 13-godišnja djevojčica postala popularna, slavi 60 godina karijere. Glazba joj je življa nego ikad dosad, ona i u sedamdesetima pršti energijom i životom i u visokom je startu za slavljenički koncert u Lisinskom kojim će publiku provesti kroz sve faze svojeg glazbenog stvaranja.

Uskoro, 29. studenoga, obilježavate 60. glazbeni rođendan. Kako vam to zvuči?

Brojka mi se ne sviđa, ne volim je ni izgovarati. Imam dojam kao da je to sve bilo jučer, kao da nije prošlo 60 godina, nego šest dana. Prebrzo je prošlo. Nažalost. I nije mi ostalo još puno. A barem bih još toliko da napravim sve što želim.

Što biste da možete u tih 60 godina odigrali drukčije?

Vjerojatno ništa. Jedino bih možda probala izbjeći gubitak vremena na neke u životu nepotrebne ljude. Što se tiče posla i glazbenih izbora, uvijek sam birala ono što me intrigira, iznenadi, ostavi bez daha. Možda koji put i nije ispalo onako dobro kako sam očekivala, ali to ne smatram gubljenjem vremena. Ali kad su u pitanju ljudi, onda me takvi izazovi užasno razočaraju. Nisam dobra u prepoznavanju ljudi. Otvaram se, volim ljude i čovjek sam koji ne zna reći ne. Možda bi bilo dobro da sam to “ne” više izgovarala.

Kad se osvrnete, je li vaš doprinos domaćoj glazbi adekvatno vrednovan?

To je pitanje prekrasno riješio jedan moj prijatelj koji je rekao da je to kozmička pravda. Naime, puno puta znala sam reći da mi je žao što nisu prepoznati neki projekti koje sam radila prije 40 godina, neki jazz-projekti i moja velika želja da se jazz kod nas bolje promovira. Stalno sam se na to žalila pa su mi znali reći: “Pa ti ne živiš u zemlji koja voli jazz. Vole ga samo oni koji znaju što je jazz, manjina slušatelja i glazbenici koji uporno sviraju nešto od čega će jedva preživjeti”. Trošila sam i trošim energiju i vrijeme na nešto što mi ne donosi dovoljno prihoda i upravo to sada je došlo na naplatu, ili ti na isplatu, pa su ti projekti kojima nisam vidjela budućnosti došli na svoje mjesto.

Među ostalim, govorimo konkretno i o vašoj „Elektri“ iz 1978. objavljenoj na vašem prvom solističkom albumu koji je nedavno bio glazbena pratnja na defileu pariške revije legendarnog Karla Lagerfelda.

Bilo je to jako napredno za godine u kojima je nastalo, posebice jer elektro k nama dolazi tek krajem 90-ih. S kolegom Igorom Savinom, autorom pjesme koji je tada imao svoj studio u Lisinskom na petom katu, često sam istraživala nove zvukove. Imao je tu matricu na koju sam otpjevala jednu vokalizu, bez teksta... Bila je to čista avangarda i eksperiment koji je ostao u ladici čekajući pravi trenutak. Kako me Jugoton odbijao, PGP je predložio da izdam album i skupili smo moje singlove s Goranom Bregovićem, Kornelijem Kovačem... Tu je i „Hello Mr Elton John“, pjesma koja je bila prvi funk kod nas, ima i prvog repa pa sam i tu bila neka pionirka. Uglavnom, nedostajalo je još pjesama i Igor je dao „Elektru“. Album nije pobudio neko zanimanje, ali prije godinu dana u Beogradu je bio izdavač, Austrijanac, ljubitelj glazbe 70-ih i 80-ih na ovim područjima. Pokazali su mu moj album i kupio ga je za nekih 300 eura, original, i reizdao ga u Austriji. Taj album kupuje se online, ima ga u svim prodavaonicama u Europi, i zacijelo je tako došao i do Lagerfelda.

Za ulogu jazz-legende Elle Fitzgerald bili ste nominirani za Nagradu hrvatskog glumišta, no malo je poznato da ste još 1984. pohađali glumačku klasu Marije Kohn i kasnije surađivali i učili od Krešimira Zidarića u kazalištu Bagatela. Je li vam žao što se niste više posvetili glumi?

Jako. Naime, već s pet godina bila sam članica Pionirskog kazališta. Moja pedagoginja bila je Zvjezdana Ladika. Ona me odgojila tako da zavolim umjetnost. Odrasla sam na Martinovki, otamo išla u Glazbenu školu, na probe u kazalište i učila privatno engleski jezik. I imala sam namjeru upisati glumačku Akademiju, ali glazba me odvukla. Kada sam imala 13 godina, kod nas je postojao Prvi pljesak i moja školska prijateljica Nada Žitnik, s kojom sam kasnije postala Duo Hani, za rukicu me odvela tamo jer ja to sama ne bih nikada napravila. Bila sam introvertirana i stidljiva. Pobijedile smo sa swingerskom stvari i tu je već bio vidljiv moj afinitet prema jazzu i nju, koja nije imala sluha za to, uvela sam u žanr. Odmah smo snimale ploče za Jugoton, išle na turneju po Poljskoj, zvali su nas za snimanje filma u Srbiji... Obilazile smo zagrebačke plesnjake, a tada ih je bilo 20-ak... No to mi je bila igra, nisam to shvaćala kao karijeru pa sam, hvala Bogu, završila gimnaziju.

No brzo ste shvatili da to želite raditi pa, unatoč neslaganju s roditeljima da se bavite glazbom, s 19 godina bježite od kuće.

O, da! Mama me vukla s vlaka, ali ja sam otišla u Beč. Svi moji odlasci i povratci bili su dramatični. Naime, nakon tih zagrebačkih uspjeha i slave javio nam se jedan menadžer iz Beča koji nas je pozvao da s nama počne raditi na ozbiljnoj karijeri. Bile smo u svim TV emisijama, održavale koncerte s tadašnjim europskim zvijezdama poput Petera Krausa, a u Njemačkoj smo bile i predgrupa Billu Haleyu koji je prije Elvisa Presleya stvorio rock and roll. Bile smo angažirane u američkim klubovima... I onda se dogodio povijesni trenutak u kojem se Duo Hani zaljubio. Svaka u svojeg Rudyja. Moj je bio basist, a njezin gitarist i tu je došlo do izražaja naše razilaženje u stilovima. Ona je voljela šlagere, a ja sam znala da su u meni soul, blues i jazz.

S bendom koji je vodio vaš suprug Rudi Kamperski nastavili ste putovati i nastupati. Gostovali ste i u klubu u kojem je svirao Ray Charles, u Bejrutu se družili s Brigite Bardot, bili na 25 turneja po Rusiji, u Čečeniji su vas zamalo oteli, pjevali ste Gorbačovu za 75. rođendan... I vratili ste se kući. Zašto?

Raspao se moj brak. Zašto? Ne znam. Dugo sam razmišljala o tome, nas smo se dvoje i nakon rastave još 15 godina čuli telefonski i sastajali po Europi, ali nije se moglo ništa popraviti. Ja sam imala ugovor s vlasnikom studija koji je kasnije stvorio Boney M, ali mojem suprugu to se nije sviđalo. Ja bih se morala posvetiti snimanjima i napustiti bend i tu je muški ego odigrao svoju ulogu. Osim toga, uvijek me vuklo doma. Sve ono vani ulijevalo mi je strah. Osjećala sam se usamljeno.

Mlada se publika “zapalila” za vaše stare pjesme, a dokaz je aktualni hit, remasterirana pjesma „Frka“ iz 1984.

Nastala je 1981. za Zagrebački festival i, kad smo je prijavili, prihvatili su je, ali i cenzurirali pa sam umjesto “guzica” pjevala “bluzica”. Slavica Maras, naša glumica, napisala je njezine riječi i ni ta pjesma nije imala neki odjek... I jednog dana javio mi se Mario iz Nipplepeoplea, poslušala sam je i stvarno dobro zvuči. Imamo sad čak i zajedničke nastupe, gostovat će i na mojem koncertu u Lisinskom, a Croatia Records će prije Lisinskog reizdati taj album. Predlažem tom mladom bendu da obradi još neke pjesme s tog mojeg albuma jer one sve nose neku poruku, u skladu su s nekom našom društvenom situacijom koja je trenutačno baš zagonetna i pitam se kako ćemo se izvući.

Vidim da pratite društvena zbivanja.

Volim biti angažirana, informirana i gledam svaki Dnevnik poslije kojeg padnem u komu. Zašto se to nama događa, zašto ljudi nemaju savjesti? Kako izaći pred narod ako si nešto ukrao, ako si lagao. Tu apeliram na ljudsku savjest. Za sebe odgovorno tvrdim da sam uvijek u životu imala savjest.