'Savjetovala sam zetu Kazimiru da na HRT uvede jezičnu policiju'

Zvali su je čeličnom lady Zabavnog programa HTV-a. O tome Ksenija Urličić danas sa smiješkom kaže; možda zbog discipline koju je tražila od suradnika. Televizija joj je bila i ostala dio života iako će skoro 17 godina kako je u mirovini, koju uspoređuje s ulaskom u mlaku ugodnu pjenušavu kupku nakon jednog napornog dana.

Živi smirenim i sretnim životom, našla je ravnotežu između želja i mogućnosti, kreativnost je svela na kuhinju, projekte na veliki vrt, ružičnjak i voćnjak. Uživa s obitelji i redovito se sastaje s kolegicama iz zlatnog doba televizije, Željkom Fattorini, Vesnom Prelog i Jasminom Nikić, a Helga Vlahović silno im nedostaje... Razgovarali smo o tom dobu, televiziji nekad i sad...

Koliko dnevno vremena provedete gledajući televiziju?

TV gledam strogo selektivno. Nisam od onih koji i kad dođu gosti ostavljaju uključen televizor. Najviše pratim informativni i dokumentarni program, a gledanje zabavnog programa profesionalno me opterećuje jer još uvijek razmišljam kako bih nešto koncipirala na svoj način. To shvaćam kao vrstu profesionalne deformacije.

Bacite li pogled na sapunice?

Gledala sam Bali-bega, prekrasan glumac. Pojavio se i u aktualnoj novoj seriji “Bit ćeš moja”, ali to je negledljivo. Kao da je u pitanju dječja serija ili da nas sve zafrkavaju. Ali pogledam “Čistu ljubav”. Lagana, gotovo naivna serijica, ali zgodna.

Karakter današnjeg programa radikalno je promijenjen u odnosu na doba kad ste vi bili urednica, puno je kvizova i kulinarskih showova. Pretjeruje li se s tim?

Dakako da se s vremenom program mijenja, no kuhanja, kulinarskih showova, nutricionista i zdrave hrane, čak i zdravog posuđa, puno je previše za moj ukus. No nije to karakteristika samo našeg programa, u pitanju je globalni trend. No, opet kažu da nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani pa je možda i to povod.

Kako vi stojite s kuhanjem?

Dok sam radila, imala sam ispomoć, tu je bila i moja mama koja se dugo jako dobro držala. Međutim, danas puno kuham i volim kuhati, i mene je to očito inficiralo. Jako se dobro i raznovrsno hranimo i nikad nismo štedjeli na hrani. Ni danas doma, ni u mojoj roditeljskoj kući.

U čemu ste ekspert?

Moja dva specijaliteta su gužvara od sira i štrudla od jabuka i to sve iz vlastite proizvodnje jer imam veliki voćnjak. Uz to za sve moje, a imam veliku obitelj, još uvijek radim rođendanske torte. No trebalo bi uvesti praksu da to oni preuzmu. Doći će i to vrijeme, neminovno.

Vratimo se programu. Što još rado gledate, a što preskačete?

Volim dobar film, to me nikada ne opterećuje jer je jednostavno riječ o nekom drugom mediju. Film koji bih mogla uvijek gledati je “Kum”, a volim i “Legendu o jeseni”. Gledala sam nedavno i dokumentarni film “Glasnije od oružja” Miroslava Sikavice i jako mi se dopao. Volim serije koje govore o hrvatskoj povijesti, “Vrtlaricu” jer vrt je jedan od mojih hobija. Čak i poneku meksičku seriju, najviše zbog španjolskoj jezika jer imaju krasan izgovor, to mi je kao da sam na tečaju španjolskog jezika. A što preskačem? Reklame. Imam sistem da kad počnu, odem nešto obaviti ili paralelno proberem i pogledam nešto drugo. To mi je večernja gimnastika.

Jesu li “Ples sa zvijezdama” i “Maestro” bili zadnji veliki showovi koji su bili i za malo ozbiljniju publiku?

Tu moramo dodati i show “Do posljednjeg zbora” koji je bio odličan... to su licencije koje su po meni prenesene u zadivljujućoj produkciji HTV-a, ali isto tako me zadivila i emisija “A-strana”, naš vlastiti proizvod. Mislim da je to teži, ali pravi put za produkciju. Da ne ovisimo o licencijama. Najvažnije je stvaranje autentičnog programa. Konkretno, “A-strana” za mene je program za ozbiljniju publiku jer mlada publika tu ne može shvatiti o čemu je riječ ili se mora jako potruditi i biti educirana u tom smislu.

Znači čak i loš vlastiti program bolji je od dobre kopije?

A ne, nisam za loš program. U tom slučaju radije sam za odličnu kopiju. Imamo malo ljudi koji danas mogu napraviti show, ali može se. Jedan od onih koji to znaju i tko je radio sa mnom je Ljudevit Grgurić Grga. On je praktički nestao kad je nestala čitava regimenta ljudi koji su radili sa mnom. Zašto? Ne znam. Pred 2000. godinu postojala je neka čudna atmosfera. Imala sam osjećaj da sam malo suvišna i da ne bih više trebala raditi iako još nisam imala godine za mirovinu, ali jesam staž. Odlučila sam otići jer mjesto savjetnika koje su mi nudili ne bi me zadovoljilo. Ne bih mogla čitati novine i otići doma i susretati ljude koji me gledaju s mržnjom jer imam dobru plaću, a ništa ne radim. I nije mi žao. Moj odlazak te tri godine ranije produljio mi je život.

Bi li danas mogao proći remake koncepta “Sedme noći” koju ste vi osmislili i koja je rušila sve rekorde gledanosti?

Sigurna sam da bi. To je izvanredan koncept zabave i afirmacije hrvatske estrade. To je uostalom potvrdila i gledanost. Ne sjećam se kolika je točno bila, ali prelazila je 80 posto. Imala je dobar obiteljski termin nedjeljom navečer i ustvari sam razmišljala o tome da sugeriram da se to ponovi i da postane putujući show, nešto poput “Lijepe naše”. To bi bio pravi remake. Mi smo sa “Sedmom noći” već izlazili iz studija za vrijeme rata, to je bio jedan od mojih hrabrih i revolucionarnih poteza u to vrijeme. Bili smo u Osijeku dok su još fijukali meci i bojali smo se za publiku. Bili smo na stadionu i tu se oslobodio onaj slavonski prkos koji nismo poznavali prije Domovinskog rata. Stadion je bio dupkom pun.

HTV je uvijek znao napraviti zvijezde, no čini se da neke vlastite, poput Barbare Kolar ili Danijele Trbović, slabo eksploatira?

Kod nas su se zvijezde same formirale, nametnule svojom osobnošću, talentom i znanjem. Najbolji primjer za to je moja Helga Vlahović. Mogla je postati zvijezda međunarodnog ugleda da joj je netko pružio tu šansu i dao vjetar u leđa. Slažem se s vama da sjajne voditeljice poput Barbare Kolar i Danijele Trbović, pa i mlade Jelene Pajić, slabo koristimo. Čini se da ih u zenitu želimo zaustaviti. Kao da se bojimo zvjezdanog statusa, ne shvaćajući da su upravo one stupovi gledanosti. Mislim da je to kod nas stvar mentaliteta i to je oduvijek bilo tako, puste vas do određene granice i onda vam ne daju dalje. Tu kao da se probudi ono nešto ružno hrvatsko. Uostalom, kad sam ja otišla, olako smo se odrekli nekih potencijalnih zvijezda kao što su bile Vlatka Pokos ili Mirna Berend. Tu tendenciju zatiranja zvijezda Nova TV nema.

S druge strane, mladi novinari danas prebrzo postaju voditelji i, čini se, brzo izgore. Zašto mlade tako troše?

Olako otvaramo vrata nekim novim snagama, ponekad nedovoljno pripremljenima za susret s kamerom. Ne zapamtimo im ni ime ni lik i djelo jer postoji inflacija onih koji su tako lako došli. Tu nema dovoljne selekcije i u tom kontekstu bih spomenula kronični nedostatak mentora. To je veliki problem HTV-a.

Koji vam je Dnevnik najdraži, pretpostavljam da pogledate sva tri ponekad?

Rado gledam Dnevnik Nove TV. Ako imam dovoljno vremena, pogledam i sva tri i ustvari uvijek kažem da je politika postala ozbiljna konkurencija zabavi. A Nova mi prednjači jer sam zagovornica tog muško-ženskog tipa vođenja, to daje određenu dinamiku. Svaki put dvije kamere otvore to dvoje ljudi, oni stvaraju svoje zvijezde, ne mijenjaju ih, imaju dobre reportere, a i Ivana Petrović mi je ključna.

Miroslav Lilić u intervjuu našem listu nedavno je izjavio da bi Dnevnik HTV-a pojačao zvijezdama i da bi im dao da subotom vode Dnevnik. Jesu li takve zamisli ostvarive?

Lilić je za mene neprikosnoveni TV mag, tijekom karijere bih ga uvijek poslušala i to bih učinila i danas. Pokušala bih s tim. Sjećamo se kako je on pokušao davno s mrkvom i sve nas šokirao. Bilo bi provedivo i imalo bi efekta, ali bi ih trebalo educirati i naučiti govoriti.

Gledanost ne ide u prilog HTV-u, znači li to da se Hrvatska televizija slabo snalazi o modernom dobu?

Mislim da se HTV itekako dobro nosi s izazovima modernog doba jer često zaboravljamo da javna televizija nije stvorena samo za zabavu i prečesto zanemarujemo sve one druge dragocjene sadržaje koje ona obrađuje poput tradicije, povijesti, kulture, edukaciju djece i mladih, a tu je i sjajan radijski program. To su svi oni sadržaji kojima se ne zamaraju druge televizije stvarajući komercijalni program za najšire mase.

Kako se vaš zet Kazimir Bačić, po vama, snalazi na čelu HRT-a?

Kazimir je dijete televizije. Nakon uspješno završenog studija elektrotehnike u rekordnom roku, i magisterija, zaposlio se na Televiziji Zagreb. Vrlo je vrijedan, oduvijek je bio dobar organizator i sve je uspio u roku iako je postao otac s 19 godina. Tijekom 30-ak godina staža upoznao je sve segmente TV organizacije i produkcije, bio je na rukovodećim položajima, provodio dane i dane na terenu i tehnički vodio i bio odgovoran za najveće projekte HTV-a poput, recimo, dolaska pape... ništa se nije moglo bez Kazimira Bačića. On je tehničko lice, ali od ravnatelja televizije se i ne očekuje da se previše miješa u program. Dubinski poznaje specifičnost i strukturu TV posla i to je ključno za njegovu današnju funkciju i mislim da se dobro snalazi.

Savjetujete li zetu povremeno za obiteljskim ručkovima što da promijeni?

Da, to je nezaobilazna tema, na užas nekih drugih članova obitelji. No moji savjeti mu u profesionalnom smislu nisu potrebni, obično se složimo oko svega kao i oko toga kako bi bilo lijepo vratiti sjaj Dana HRT-a u Opatiju... o tome se jako razmišlja i tu sam pokušala iznijeti svoje mišljenje. Ili da se poradi na jako zanemarenim standardima hrvatskog književnog jezika na ekranu. Čak sam rekla da bih uvela jezičnu policiju. Kad netko pogriješi, mora biti sankcioniran. Velike zvijezde koje se pojave pet ili šest puta na televiziji ne dolaze na fonetske vježbe i zaobilaze službu za jezik i govor, a greške se gomilaju. To u moje vrijeme nije moglo biti slučaj.

Vratimo se malo u prošlost. Na televiziju ste došli iz filma i to na poziv Ivana Hetricha? Je li vam žao što ste ostavili film?

Bila je to slučajnost. Avantura 15-godišnje djevojčice kojoj je pripala uloga uglavnom zbog plivanja i skokova u vodu. Naime, riječ je bila o filmu “Mala Jole” i završio je, doduše, u bunkeru. Sve mi je to ostalo u uspomeni kao neka trauma. Naporno, nimalo privlačno i već tada kad sam dobila poziv na audiciju za sljedeći film, nisam se prijavila. Nisam imala interesa.

Kako ste se snašli na televiziji, što su bili prvi vaši poslovi?

Prošla sam sve faze TV posla, korak po korak. Od najavljivačice preko spikerice, urednice manjih informativnih emisija... Puno sam radila i kao prevoditeljica filmova jer moja je struka lingvistika i uvijek sam sanjala o tome da ću biti prevoditeljica. Međutim, ovo je bila, čini mi se, linija manjeg otpora, tim više što sam imala nekog uspjeha i talenta za taj posao. Radila sam puno i kao radijska voditeljica, sve do urednice Zabavnog programa, što je bilo kruna moje karijere. Na televiziju sam došla s 19 godina. Davne 1959. vodila sam Opatijski festival po republičkom ključu. Uz mene su bili Mića Orlović i Helena Koder iz Ljubljane. Uz rad sam diplomirala romanistiku, postala supruga, majka, i ta televizija isprepliće se u mojem životu u svakom segmentu pa mogu bez patetike reći da je dio mog života.

Koliko jezika govorite?

Francuski, talijanski i engleski jezik... a španjolski malo slabije znam. Ruski jezik učila sam osam godina u školi i znam ga dovoljno da sam na Euroviziji mogla lobirati i koketirati s tim znanjem dok recitiram Ljermontova i pokušavam nam iskamčiti od Rusa neke bodove.

Kad ste zasjeli na čelo Zabavnog programa, prozvali su vas Čelična lady HTV-a. Jeste li doista bili urednica koje su se svi plašili?

Kad sam postala šefica Zabavnog programa, to je bilo ostvarenje mojeg sna. Ono što sam voljela, znala i željela raditi cijeli život. Bila je to velika povlastica i izazov. Bilo je to vrijeme Domovinskog rata, stvaranja hrvatske države. Vrijeme zajedništva, domoljublja, neizmjernog entuzijazma, prepuno emocija. Sjajno. Jako pomno sam birala svoju ekipu koja je disala i radila u suglasju sa mnom. Bili su to ogromni projekti, posebice za ono vrijeme i uz one produkcijske mogućnosti koje se ne daju usporediti s današnjima. Izlazak na terene u ratnim uvjetima, emisije uživo koje su se realizirale u predviđenom vremenu, možda s odmakom plus ili minus pet minuta... to je bila jedna od mojih odlika. Ali nikad nisam kao urednica sjedila u prvom redu. Ja sam bila intendantica. Uvijek iza pozornice, pratila sam minutažu, pazila da priča ima ritam. U mojim projektima sudjelovalo je i po 150 pa i 200 ljudi, što je zahtijevalo ogroman napor, ali i čeličnu disciplinu prije svega. Netko mora imati tu nezahvalnu ulogu da viče i skače, a to sam bila ja što je zapravo potpuno suprotno mojem karakteru. Imam osjećaj da me se nitko nije bojao. Možda pokoja lijenčina, neki folirant. Ja sam se sa svojim suradnicima dogovarala pogledima, dijelili smo taj slatko-ugodni osjećaj nakon završenog posla. Čelična lady... da, možda zato što sam znala s probi izbacivati ljude koji su ju ometali i vikala, ali poanta je bila u disciplini.

A u čemu ste u životu nedisciplinirani?

Od maturalnog putovanja do dana današnjeg pušim, ali vrlo ograničeno, u šali znam reći da je to jedna od mojih rijetkih mana. Možda sam malo sklona trošenju, ali to se javlja kod većine žena. Više-manje sam dosta pristojna osoba i podnošljiva za okolinu.

Je li vam žao što je Dora izbrisana s lica Zemlje? Ovaj novi koncept po kojem se određuje tko će na Eurosong ne stvara hitove?

Itekako mi je žao. Mislim da je to podjednako žao i domaćoj estradi i gledateljima jer Dora je značila tri večeri vrhunske zabave, odlične gledanosti i sjajnu priliku za glazbenike, posebice za početnike. U prilog šteti zbog njezina nestanka govore i rezultati koje imamo danas u odnosu na one koje smo imali nekad.

Kako objašnjavate činjenicu da vas, ali i neka druga TV lica iz vašeg doba poput Željke Fattorini, i danas svatko zna, iako ste već odavno u mirovini?

To je fenomen. No, lako ga je objasniti. Mi smo se sve razvijale zajedno s novim medijem koji je bio vrlo atraktivan. Svakodnevno smo ulazili u domove ljudi uz privlačnu plavkastu svjetlost malih ekrana. Zajedno smo prešle granicu iz crno-bijele u sliku u boji i ostale smo u nekom neizbrisivom kolektivnom sjećanju. Kad dođem na plac, pola kumica me poznaje. Dobro, imam i tu specifičnu frizuru, mislim da me bez nje ne bi poznale.

Kako je nastala ta legendarna frizura?

Za nju me inspirirala Keti Balogh koja je nosila takvu frizuru davno, prije više od 25 godina. Ona je od nje kasnije odustala, a meni se jako dopala jer sam uvijek imala dugu kosu, što je bila formula kako ću izgledati uredno cijeli dan jer radili smo jako puno.

Iako je televizija stresan posao, vi ste nalazili vremena za obitelj i dosta rano postali i baka?

Vjerojatno sam negdje i pogriješila. Imam tu sreću da se sve nekako odvijalo normalno, i djeca i njihove obitelji koje su poslije nastale, i svi smo dobro povezani i dobro se slažemo. Jesam li im nedostajala u nekim situacijama? Sigurno jesam, ali to nadoknađujem i uvijek sam za njih bila tu. Jedan od mojih omiljenih nadimaka bio je ‘gospodična baka’, kako su me suradnici prozvali jer sam postala baka s 41 godinom kada je moja Katarina, supruga Kazimira Bačića, postala majka. Ona je imala 18, a on 19 godina i tada je to bilo teško jer oni su nastavili sa školovanjem.

Kako se prisjećate devedesetih na televiziji? Jesu li to bila vremena kad su političari zvali urednike i tražili da se u program nešto uvrsti? Je li vas ikada nazvao Tuđman ili netko od njegovih?

S ponosom i ljubavlju, navalom emocija i domoljublja i zajedništva koje smo izgubili. Nitko me nije zvao jer to nije bilo potrebno. Svi smo disali u istom ritmu i s istim iskrenim emocijama. S predsjednikom sam imala čast sastati se više puta. Čak sam ga i ugostila kao voditeljica u jednom novogodišnjem programu. Rezali smo zajedno tortu i znam da mi je poslije bilo prigovoreno da sam se prema predsjedniku ponašala previše intimno. Ne znam što je to značilo. Doktor Tuđman, uz moje roditelje, naročito oca, i moju braću koja su bili sjajni eruditi i vrhunski intelektualci pa smo ih zvali putujuće enciklopedije, bio je ključna osoba u mojem životu.
Što se tiče drugih, zvala me samo šefica kabineta Franje Tuđmana Vesna Škare-Ožbolt nekoliko puta jer su postojale tendencije da preuzmem neko više mjesto u hijerarhiji televizije. Međutim, bila sam zaljubljena u svoj posao i ostala sam tamo gdje sam bila i gdje sam bila najkorisnija. Znala sam što hoću i to sam radila s velikim entuzijazmom. Tu sam se našla i odatle sam otišla u mirovinu.