Je li bio genij ili je bio oduran? Gotovo nikad to nije ili-ili. Veoma često kroz povijest umjetnici su bili i jedno i drugo. Kako su oni sveci našeg vremena - njima vjerujemo, njihov rad i njihove živote pratimo, u njih se kunemo, vidimo ih kao ljude koji nam toliko daju, a malo traže zauzvrat - od umjetnika prečesto očekujemo da su od nas pametniji, bolji, moralno čvršći… Nitko ne bi trebao prezreti Picassa kao umjetnika zato što je bio oduran prema svojim ženama; on kao ni mnogi drugi umjetnici svoj život nije nudio kao predložak za naše živote, nije svoj opus posvetio tome da nas prosvijetli, poduči, usmjeri, nije radio na knjizi za samopomoć ili osobni rast i razvoj. Nije bio svetac i nikad nije ni tražio da ga beatificiramo, kao recimo Jean-Jacques Rousseau, ali razlaz njegova života i onoga što je propovijedao tako je velik da ne mogu o tome u jednoj rečenici. Prije dvadeset godina britanski novinar Barry Miles napisao je biografiju Franka Zappe, glazbenika kojem se oduvijek divio, ali nije si mogao pomoći - morao je pokazati da je Zappa u životu bio oduran. Sva njegova istraživanja upućivala su na to da je izvarao glazbenike s kojima je radio, da im je često krao ideje, a onda i novac koji su zaradili skupa. S mnogima iz svojeg benda Mothers of Invention Zappa je vodio beskrajne sudske parnice oko para…
To što je Zappa jedan od šačice zaista utjecajnih, ključnih glazbenika posljednjih pedeset i više godina, koji je ostavio traga ne samo na rock i pop nego i na one koji se smatraju klasičnim glazbenicima, nema baš nikakve veze s time kako se ponašao u životu. Osim toga, iako bi se on na to samo nasmijao, Zappa je bio intelektualno iznimno utjecajan. Nije ga bez vraga obožavao svojevremeno i s njime se sprijateljio disident, pisac, političar, na koncu i češki predsjednik Vaclav Havel. Cijenio je Zappu kao ikonoklasta, neke vrste libertarijanca koji je jednakim žarom prezirao konzervativnog Ronalda Reagana kao i hipije i narkomane. Časopis Time davne 1969., kad su se novinari usuđivali i kritizirati bez straha da će ih proglasiti nazadnima, nemodernima ili dosadnima, opisao je Zappu - posve točno ako mene pitate - kao "snagu kulturalnog mraka, mefistofelijansku figuru koja predstavlja jedinstveni, brutalni podsjetnik na to kakav potencijal ima glazba u prezentiranju kaosa i destrukcije".
VEZANI ČLANCI
Bio je jedan od rijetkih rockera šezdesetih i sedamdesetih koji je istinski prezirao drogu i u jednom intervjuu objasnio da se ubadanju i drogiranju na turneji približio jedino kad je dobivao injekcije penicilina zbog gonoreje koju je pokupio od groupie djevojaka. Kao glazbenik kojem nitko nije bio svet napisao je neukusnu pjesmu o mrtvim rock ikonama, Jimiju Hendrixu, Jimu Morrisonu i Janis Joplin, iako se s njom šezdesetih i seksao. Namjerno sam upotrijebila tu novostvorenu hrvatsku riječ jer to zasigurno za Zappu nije bilo vođenje ljubavi, nego čisti seks bez obaveza, bez istinske veze sa ženom, kakav je najviše volio.
Gail, ženu s kojom je bio u braku više od trideset godine, Zappa je sve do smrti krajem 1993., kad mu je bilo jedva 53, tretirao gotovo kao pomoćnicu u svojem umjetničkom projektu i morala ga je slušati bez pogovora. To je uključivalo i njegov seks bez obaveza s kime želi, kad želi i koliko želi. Ključna Gailina obaveza bila je da njihovo četvero djece drži pod kontrolom, da mu "ne smetaju". Bio je manijakalno posvećen svojem stvaranju, zavidne ili čak opsesivne radne discipline, i kao mnogi narcisoidni umjetnici smatrao da su osjećaji u životu nepotrebni, smetnja. Svoj životni moto savršeno je sažeo, bez prikrivanja, na albumu "Joe's Garage": "Informacija nije znanje. Znanje nije mudrost. Mudrost nije istina. Istina nije ljepota. Ljepota nije ljubav. Ljubav nije glazba. Glazba je najbolja."
Frankovo najstarije dijete, kći Moon Unit Zappa (56) zasigurno se ne bi složila da je glazba najbolja i najvažnija stvar u životu. Upravo je o tome objavila knjigu. Zove se duhovito "Earth to Moon" (Zemlja zove Mjesec). Novinarka Hadley Freeman intervjuirala ju je za londonski The Sunday Times i Moon joj je jasno objasnila: "Mi djeca za svoje roditelje bili smo socijalni eksperiment. Bila sam izložena prije vremena tolikim stvarima za koje nisam bila spremna."
GALERIJA Pogledajte kako su izgledale posljednje godine života Brende iz "Beverly Hillsa"
U knjizi je čak i svoje ime objasnila kroz prizmu očeve narcisoidnosti. Za Moon, njezino srednje ime Unit (koje nije povezano u cjelinu s prvim imenom Moon, odnosno Mjesec, dakle ne odnosi se na neku stanicu na Mjesecu) trebalo je naznačiti da njezinim rođenjem Frank i Gail postaju cjelina, obiteljska jedinica - unit. A to je istovremeno trebalo naznačiti njezinu bespogovornu, potpunu, slijepu posvećenost i lojalnost obitelji jer "baš poput Mjeseca ja nemam svoje vlastito svjetlo, ja sam samo povezani pomoći objekt u beskraju koji reflektira svjetlo sunca, što znači svjetlo mojeg nebeskog oca Franka".
Knjiga zapravo opisuje kako to izgleda kad djeca dijele slavne roditelje s obožavateljima i kad su u životu svojih roditelja samo jedno od poglavlja, ne osobito važno. Moon u knjizi opisuje kako je nju i brata Dweezila (i to je posve izmišljeno ime povezano s Frankovim nadimkom za čudni Gailin mali nožni prst koji je sin valjda i naslijedio) Frank odlučio povesti sa sobom na putovanje u New York iz Los Angelesa u kojem su živjeli. Ona se veselila jer će konačno imati oca samo za njih dvoje, no već prvu noć u hotelskom apartmanu probudili su je glasni zvuci seksa iz susjedne sobe. Mama nije bila s njima pa je 13-godišnja djevojčica provela noć tiho plačući u svoj jastuk.
U knjizi opisuje jednu sliku iz djetinjstva. Moon i Dweezil - on joj je po dobi bio najbliži, Ahmet i Diva bili su mlađi i s njima se nije toliko družila - leže na podu, jedu slatkiše i cijeli dan i noć gledaju televiziju jer su tatu i mamu posjetile mlade djevojke iz ženskog benda GTO (Girls Together Outrageously). Sve su se te cure očito opčinjene Frankom - i njima je bio Sunce - skidaju se, zavodljivo plešu, on ih hvata za bradavice, a Gail se na to ni ne osvrće kao da je nije briga, samo puši Marlboro jedan za drugim i pravi se da je sve u redu. Taj dio u knjizi završava malim komentarom: "Još sam uvijek ljuta zbog svih tih žena koje su mi pokušavale ukrasti oca i razoriti našu obitelj. Gail to ne bi nikad učinila, a ne bih ni ja. Nisam sigurna kakve su namjere tih cura iz GTO pa na njih budno pazim. Čini se da cijeli svijet želi mojeg tatu."
GALERIJA Huljić, Kutlić, Jelusić...Pogledajte koje su sve slavne osobe bile na vjenčanju Matije Cveka
U knjizi, gotovo bih se usudila reći da drugo nisam ni očekivala, glavni negativac ipak je mama, Gail. Kćeri očevima sve lakše opraštaju nego majkama. Ona nije Moon zaštitila od rijeke ljudi koji su dolazili u kuću, ostavljala ju je kao dijete golu pred neznancima, a kad joj je to pred smrt predbacila, Gail joj je odgovorila da je dosadna malograđanka.nOboje, ni Frank ni Gail, nisu znali s novcima. Trošili su ih olako i umrli u dugovima. Gail je sva autorska prava na Frankove radove ostavila djeci u nejednakim dijelovima i tako ih zauvijek posvadila. Moon i Dweezil, starija djeca, dobili su svaki po dvadeset posto, a dvoje mlađe djece po trideset. Tako su stekli i upravljačka prava nad tom ostavštinom i obiteljskom zakladom, što je naročito teško palo Dweezilu koji je dugo izvodio očeve stvari pod imenom Zappa Plays Zappa. Nakon majčine oporuke riskirao je kaznu od 150.000 dolara ako izvede neku od Frankovih pjesama bez dopuštenja mlađeg brata pa je svoju turneju nazvao "50 Zappinih godina: Dweezil Zappa svira što mu k…c želi - turneja protiv svih legalnih zabrana". Taj bi se naziv ocu sigurno svidio.
Hadley Freeman, recimo, smatra da ipak roditelje Zappa ne možemo samo tako otpisati kao sebične ili nezrele roditelje koji se svjesno nisu bavili svojom djecom jer nisu vjerovali u građanske norme i strukturu. A onda ih je Gail nakon smrti još i trajno zavadila! Za "nepo bebe", djecu slavnih koja nepotizmom i sama postaju selebi, oni su zapravo rijetka vrsta. Nema puno kalifornijske djece slavnih koja nisu završila u drogi i alkoholu, a Zappina djeca nikad nisu bila prisiljena boraviti u centrima za odvikavanje. Doduše, Moon se dugo "tražila" u modernom američkom ašramu gdje je pokušala steći mir i samospoznaju. Sada uglavnom piše, Dweezil je glazbenik, Ahmet biznismen, a Diva umjetnica. Moon tvrdi da je zahvalna svojim roditeljima što su ih odgajali s puno slobode i sa sviješću da su "droge prepreka za jasnu viziju", a nitko od njih ne bi riskirao svoj umjetnički potencijal. To je ipak bio glavni obiteljski credo. No, Moon na koncu zaključuje da su njezini roditelji u duetu za njih "izradili mapu, a onda uništili ključ potrage".
Često razmišljam o današnjem odgoju djece, o roditeljskim ulogama, o tome koliko djeci treba dati slobode, a koliko uskratiti. Kad čitam ovakve memoare, bez obzira na to što bi danas Zappe vjerojatno barem na kratko ostale bez djece jer bi se umiješale socijalne službe - ili ne bi jer su bili američki selebi s barem potencijalno puno love, a prema njima su institucije uvijek blaže nego prema sirotinji - pitam se jesu li zaista mali Zappe bili socijalni eksperiment ili su to današnja djeca uglavnom bogatih, dobronamjernih, svojom djecom opsjednutih roditelja. Koji im od najranije dobi u ruke stavljaju mobitele ili nešto drugo s ekranom što ih disocira od svijeta oko njih, nudi instantnu gratifikaciju, a roditelje spašava od njihova plača ili gnjavljenja.
Socijalni psiholog Jonathan Haidt uporno i neumorno upozorava da nitko toliko ne šteti djeci kao roditelji koji stalno nad njima bdiju, eliminiraju sve rizike i opsjednuti su njihovom emocionalnom i fizičkom sigurnošću. Haidt se jednom u intervjuu londonskom Timesu prisjetio kako je on odrastao igrajući se s drugom djecom iz susjedstva bez nadzora odraslih čitavo ljeto, od jutra do večeri, kako su radili logorske vatre, nekad se i zavadili pa gađali kamenjem, eksperimentirali s alkoholom i - naučili se kako se nositi s rizikom. Iako je sve to moglo biti i opasno, on smatra da je upravo u tome smisao igre. Kao što se naš imunitet protiv virusa u velikoj mjeri gradi upravo izlaganjem virusima - sjetimo se koliko je djece po svijetu nakon obaveznih maski u vrijeme pandemije korone najednom oboljelo od nekih novih opasnih respiratornih virusa - tako se i "socijalni imunitet", osjećaj za rizik u svakodnevici ne može izgraditi u kulturi apsolutne sigurnosti koju roditelji osiguravaju djeci. Haidt tvrdi da smo i mi kao vrsta, baš kao i ostali sisavci, evolucijom usmjereni da sazrijevamo kroz igru koju sami vodimo. Ako je vodi netko drugi, ako ta igra nije slobodna jer nad djecom uvijek bdije budno oko roditelja, oni ne mogu shvatiti svoje granice.
Nipošto ne želim reći da bi se roditelji danas trebali ugledati na Zappu. Možda čak i razumijem zašto je njegova kći, kao i mnoge žene ili djeca slavnih, odlučila napisati svoj J'accuse (bez obzira na puno ljubavi i udivljenja za svojeg otkačenog oca). No, upravo me njezina formulacija da su djeca tad za sve te ljude koji su prezreli građanske norme bila "veliki socijalni eksperiment" podsjetila na Haidta kojeg se ionako prečesto sjetim. Njegova je vizija mentalnog i emocionalnog zdravlja mladih tako sumorna, tako beznadežno crna ako se djeca, a posebno curice, ne skinu s društvenih mreža koje im surovo i bespovratno jedu vrijeme, koncentraciju - i što je najgore - samopouzdanje i samodostatnost. Uvijek je netko tu ljepši, više cool, bolje odjeven, bolje se provodi. Kao da smo napravili puni krug. Od riskantne slobode kojom smo se čeličili "kad smo bili tri moja brata i ja" do nadzora i neslobode jer se djeca ne mogu otrgnuti zovu bedastoća s TikToka. Čisti Huxleyev vrli novi svijet u kojem se potreba za drogom koja umrtvljuje akciju danas hrani "lajkovima", a ne kako bi trebalo, pravim uzbuđenjem koje je donosilo druženje s vršnjacima.
VIDEO Mrle o zdravstvenim problemima: 'Tajio sam to, moram na operaciju'