Novi fosili ostavili su neizbrisiv trag u pop-glazbi ne samo Hrvatske, nego i mnogih europskih zemalja. Njihovi brojni hitovi i danas se vrte na domaćim radijskim postajama, a preostali članovi benda – Sanja Doležal, Vladimir Kočiš Zec i Marinko Colnago – 9. studenoga u zagrebačkoj će Areni održati veliki koncert kojim će obilježiti 55 godina benda. Prije koncerta iz tiska, 2. 11., izlazi i knjiga "Novi fosili – bend ljubavi i sreće", koju je napisao Mario Mihaljević – novinar, radijski voditelj, ali i autor brojnih hitova Novih fosila. Ova je knjiga prava esejizirana biografija u kojoj nećete naći enciklopedijske podatke o članovima benda, nego sve što se događalo "iza kulisa" – kako je nastala grupa, kako su u nju došle Đurđica Barlović i Sanja Doležal, kako su nastajale pjesme, ali i zašto su Fosilima bili zabranjeni dolasci u neke domaće hotele. Mihaljević je napisao dva prologa, dva epiloga i 29 kratkih poglavlja u kojima opisuje članove benda, ali i brojne anegdote koje će vjerojatno probuditi nostalgiju u onima koji su odrasli u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Na samom početku knjige Mihaljević je prepričao dobro poznatu činjenicu da su Novi fosili dobili ime u popularnoj Junferici, tadašnjem okupljalištu umjetnika svih vrsta.
Slobodan Momčilović Moka kazao je kako bi se, s obzirom na godine, trebali zvati Fosili, a Arsen Dedić im je predložio da se onda nazovu Novi fosili. Pokojni Moka bio je spiritus movens Novih fosila. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni Đurđice, ni Rajka, ni Sanje. A tko je bio Slobodan Momčilović koga smo svi zvali Moka? – Vrhunski menadžer, odličan bubnjar, najbolji šef, prijatelj za poželjeti, jedan od najizdržljivijih suradnika na šanku, zajebant, uvijek nasmijan, ali nenadmašnog nosa za posao. Bio je razrok, malo korpulentniji, ali kod njega stalno nasmiješenoga nije nikome padalo na pamet da mu da ime npr. Škico ili Trbo, iako je u to vrijeme crni humor bio normalan, općeprihvaćen, a najprihvaćeniji je bio onaj na vlastiti račun. Moka se šalio i na svoj i na tuđi račun, ali nitko se nije ljutio. Zapravo ne znam je li se on ikada i s kim ozbiljno posvađao. Ako i jest, to nije stavljao na velika zvona. Sreća na javno, tuga na tajno. Rekao bih da mu je to bio moto. Tek kada sam počeo razmišljati o pisanju ove knjige, prošla mi je glavom misao kako je upravo Moka, kao pozitivac, s Marinkom i skupio ekipu samo pozitivnih ljudi. I tako su nastale pozitivne pjesme, i tako se stvorio iskren odnos prema publici, i tako je publika počela tim ljudima i njihovim pjesmama vjerovati. U današnje vrijeme mobilne telefonije čak je i nama koji smo u to vrijeme živjeli teško se sjetiti, a mlađe generacije ne mogu vjerojatno ni zamisliti, da se telefonski komuniciralo s radnog mjesta ili od kuće, u kojoj je telefon bio fiksiran u jednoj prostoriji, obično u predsoblju. Kada si bio na putu, posebno na moru u ljetnim mjesecima, čekalo se satima na pošti da se javiš najdražima, a i tada si morao izabrati jedan broj, jer dva bi razbjesnila, za današnje prilike ipak nevjerojatno strpljivu gomilu u dugačkom redu. Ali Moka je uvijek našao načina javiti se. Obično tek tako. Pitao je za zdravlje, za obitelj, ispričao neki vic, možda sočni trač, pitao je l' ti što treba, je li obitelj dobro, kako pas, mačka, papiga, ribica... I nije on to radio reda radi. Ne. On vam je bio kao onaj dobri duh u obiteljima na kojeg se svi možete osloniti, pitati za savjet, isplakati se ako treba – opisao ga je Mihaljević. Prije dolaska Đurđice Barlović iz Splita u Zagreb, u Novim fosilima pjevali su samo muški pjevači. Mihaljević piše kako je prije pisanja ove knjige pokušao naći nekoga tko će o Đurđici reći barem neku lošu riječ. No, takvih osoba nije bilo.
– Odgovorna, radišna, nikad umorna, uvijek sklona pomoći, nikad neraspoložena, nježna majka, vjerna supruga, brižna suradnica, izvrsna kuharica... Ma dopišite sve epitete koji vam padnu na pamet za neku savršenu ženu i nećete pogriješiti u opisu Đuke Miličević Barlović. Ne sjećam se da je ikada podigla glas, da je rekla za nešto da ne može, ne sjećam se da je i o kome rekla nešto loše. Bila je i savršeno organizirana. Fosili su imali svakodnevne probe. I to se sviralo i pjevalo zaozbiljno, nije se šmiralo, nego kao na nastupu pjevalo i sviralo. Znam u bendovima jako puno pjevača, a pjevačice su takve gotovo sve, koje nikada ne ponesu ništa teže od mikrofona kada se utovaruju i istovaruju instrumenti. Kod Fosila su svi nosili sve instrumente, a Đurđica sve ravnopravno s dečkima. Još ih je k tome uređivala, brinula se o njihovim frizurama, šivala gumbe ako je bilo potrebno, kuhala čajeve ako je bilo potrebno. A bilo je. Općepoznata je činjenica da su muški puuuno osjetljiviji i skloniji bolestima od žena. Da, i ono najvažnije – odlično je pjevala. Između studijskih snimki i onih s nastupa uživo gotovo da nema razlike, osim što je bila još toplija u direktnom susretu s publikom, koja ju je jako voljela. Nije puno govorila, nije puno plesala, ali imala je tu jednu nevjerojatnu sposobnost uspostavljanja odnosa povjerenja s publikom. Mislim da je to bilo prepoznavanje "jedne od nas" koja još i odlično pjeva. Iz benda je otišla nakon sedam godina. Nisu ni The Beatles puno duže izdržali zajedno. Službeno i neslužbeno, htjela se posvetiti obitelji. Nije se moglo biti u bendu koji je na vrhuncu popularnosti i stalno na nastupima i kod kuće i u inozemstvu, a biti dobra majka i domaćica. A to je najviše željela biti. Pisao sam scenarij i vodio taj koncert "smjene pjevačica" u dvorani "Vatroslav Lisinski" i nije tu bilo niti jednog krivog pogleda, a kamoli riječi. Sve je proteklo toplo, ljudski. Kasnije iza pozornice, u drugom dijelu koncerta kada ju je zamijenila Sanja, nije pokazivala nikakve znakove tuge, ljutnje, zamjeranja... Iako su kasnije neki naslovi samostalnih pjesama tekstualno implicirali da je njoj rastanak s grupom teško pao, ako je tako i bilo, ta stamena Hercegovka to nikome i nikada nije pokazala, a kamoli rekla. A sada onaj "šu-šu". Pričalo se, a priča se i danas da posljednje dvije godine u Fosilima Đurđica i Rajko nisu prozborili ni riječi. Nije bilo svađe, to nitko nije čuo, jednostavno su prestali razgovarati. Osim službeno. Bio sam s njima na snimanjima, bio sam na probama, bili smo zajedno u društvima, ali nisam primijetio ništa. Ni živi članovi benda ne znaju ništa. Ne da vlada omerta, ne, o svim stvarima baš smo zbog ove knjige najotvorenije razgovarali, ali iako su i Marinko i Zec to primijetili, nisu znali kada se to točno dogodilo i koji je bio razlog. Pitao sam i sveznajuću šogoricu gospođu Biserku je li se njoj povjerila, ali ona mi je rekla jednu jako zanimljivu stvar. Naime, iako je to bilo vrijeme bez društvenih mreža, tračevi su se širili samo njima poznatim kanalima, pa je tako ta i dalje mlađahna bivša balerina znala čuti priče i pričice pa ih je onda željela provjeriti kod Đuke. Ono, kao, reci samo meni i nitko neće saznati. Đurđica joj je rekla: "Od mene nećeš čuti ni riči. Svaka tebi čast, ali u ovi grad bi svi sve znali u pet minuti." I još je povukla prste preko usana imitirajući patentni zatvarač. Tajnu toga sukoba odnijeli su doslovce u grob i Đurđica i Rajko pa neka tako i bude. Da, nažalost, Đurđica je umrla vrlo mlada, a po Rajkovim riječima, toga trenutka kada je Đurđica umrla od infarkta, njemu su u stanu stali svi satovi. I inače je Rajko volio pričati o tim svojim susretima s "onostranošću" pa nema razloga da se u ovo sumnja. Uostalom, otkrivanje "drugih dimenzija" i jest nekako "privilegij" svih muzama pomaženih – piše Mihaljević. Kada piše o Rajku Dujmiću, Mihaljević veli kako ga nikad nije vidio da uzima drogu. No, zato je o njemu pisao samo lijepe stvari.
– Lima se rodio, živio, radio, volio, patio, plakao, radovao se, tugovao, spavao, mislio i umro kao dijete. On jednostavno nije mogao odrasti. Zato ga niste mogli ne voljeti. Beskrajno je vjerovao ljudima i nije mogao prepoznati zločestoću u njima. To ga je skupo koštalo. Glazba je bila njegova najdraža, ma i jedina igračka. Nikada nisam vidio kod nekoga pri stvaranju toliko euforičnosti, uznesenosti, oduševljenja kao kod njega. Znali smo sjediti satima, danima i stvarati, potičući jedan drugoga da je to bilo nestvarno divno. Ali bio je, kao sva genijalna djeca, nesiguran u sebe. Imao je tu fobiju da mora nekome tko ima "sedmo čulo" za hit to odsvirati kada je napisao pa da mu taj netko potvrdi da je to to. Isti problem imao je i Đorđe Novković, on je sve pjesme koje smo napisali najprije puštao jednom susjedu doktoru s kojim je šetao pse. Rajkova je pak "prepoznavateljica" hita bila obožavateljica koju do tada nije ni upoznao, ali sve joj je pjevao na telefon. Užasno me to nerviralo. Prodavali smo u prosjeku po 300 tisuća albuma, a oni zovu doktore i obožavateljice da nam kažu je l' to dobro ili nije. Bem te, živote. To je razlog što smo gotovo prestali surađivati, svakako nikada više toliko kao prije. Nisam mogao podnijeti doktorsko-obožavateljsko miješanje u naš dječji san. To više što se Lima s tom istom obožavateljicom i vjenčao. Đorđe Novković s doktorom, nasreću, nije – napisao je Mihaljević.
Članovi Novih fosila i Mihaljević s njima dobro su se zabavljali na koncertima, ali i nakon njih. U knjizi se opisuju brojne anegdote s druženja, a jedna od njih je specijalna igra koju su nazvali "miniranje".
– U jednom od najotmjenijih hotela u to vrijeme u Jugoslaviji slavi se Nova godina. Nastupaju Novi fosili i moja skromnost kao voditelj. Sve je završilo, umorni Fosili sjedaju za stol, treba večerati, jer do tada se radilo, na spojena tri stola hrpa je flaša i čaša i dok konobari raščišćavaju to staklovinje, stol se samo stropošta i sve se razbije u tisuću komada. Konobarima neugodno, užas, ispričavanje, slijedi dolazak šefa sale, direktora hotela, isprike usmene, pismene... Ili recimo, dolazimo u najotmjeniji i najskuplji restoran koji možete zamisliti, služi nas nekoliko konobara i kada nose glavno jelo, jedan se od njih malo nasloni na stol, koji se uruši i sve sleti s njega, krš i lom, opet isprike, sada i čašćenje, iako smo love imali... Eto, to je bila ta mala igrica 'miniranja' stolova. Najprije moram opisati kako su stolovi izgledali u to vrijeme, odnosno kako su bili rađeni. Bili su isti kao danas, samo što su u kutovima imali šarafe koji su bili pričvršćeni maticom u obliku leptira, koja se rukom ispod stolnjaka jako jednostavno i neprimjetno odvrtjela pa s maticom strpala u džep. Jedan ugao, drugi, treći, svi... i mali dodir rušio je stolove. Nema više takvih društvenih igara, zar ne? Jednom smo se zaigrali, ali baš onako, mislim u Cavtatu, pa smo minirali pedesetak stolova. Ili jednostavno rečeno – sve. Kako nismo mogli strpati sve šarafe i matice u džepove, tada smo ih ostavljali oko stolova. Dogovor je bio da u određenim razmacima rušimo jedan po jedan stol i to je izbezumilo konobare, šefa sale i sve ostale. Stolove za kojima smo mi bili ostavili smo za kraj. Kraj nas je prolazio konobar koji je u ruci držao šarafe i matice mumljajući: "Sve mi je jasno, ali kako ima više šarafa nego srušenih stolova? Podijelim s četiri i opet ima viška!" Odgovorili smo mu jednostavno. Gurnuli smo dva preostala stola i rekli mu: "Evo, zato." Ne sjećam se je li zahvalio. Što smo napravili u hotelu Marjan u Splitu stvarno se ne sjećam više, ali znam da smo Fosili i ja dobili doživotnu zabranu ulaska u taj hotel – opisao je Mihaljević.
A koliko su pjesme Novih fosila ostale u kolektivnoj svijesti svih naroda na ovim prostorima najbolje govori situacija koju je prepričao na kraju knjige.
– Naime, na Euru u Njemačkoj igrale su Srbija i Slovenija. Navijači i jednih i drugih oboružani zastavama i svime onime što ide uz navijanje, posebno na tako velikim sportskim priredbama, u jednom su se trenutku ujedinili. I zajedno zapjevali. Pjesmu Novih fosila "Za dobra stara vremena". Srbe i Slovence ujedinila je jedna hrvatska pjesma. Kao da je obnovljena SHS, država Srba, Hrvata i Slovenaca. A gotovo sam siguran da nitko od nazočnih nije u njoj živio. Ne ide se baš sa stotinjak godina u navijačke pohode. Možemo reći, obnovljena je Jugoslavija. Pjesmom. Jednom pjesmom iz tog razdoblja. Ali dok su Stevo i Rajko tu pjesmu pisali, naslućivao se kraj te države koju se već sustavno razaralo, pa iako njezin čisto ljubavni tekst nema baš nikakve političke konotacije, gotovo četiri desetljeća poslije itekako ih je dobio. Jesu li ti ljudi onda bili jugonostalgičari dok su je pjevali? Jesu li pozivali na obnovu Jugoslavije? Jesu li zazivali povratak bratstva i jedinstva? Naravno da nisu. Samo se u našim glavama stvaraju imena za nešto što i ne treba imenovati, ali ako se imenuje, onda se to može i pljuvati, onda se ljudi mogu etiketirati, onda se možemo oko toga svađati. A ova zajednička pjesma to je nadišla – napisao je Mihaljević.