Rijeka je bila prvi klub u koji sam se kao trener vratio iz Švicarske. To je, uostalom, bio i klub u kojemu sam napravio stanovite igračke uspjehe, ali ipak ne onakve kakve sam mogao. U klub sam, naime, došao ozlijeđen nakon nastupa za B-reprezentaciju Jugoslavije u Ljubljani, u kojemu mi je koljeno teško stradalo. Nažalost, operirali su me tako da kasnije nisam bio siguran je li nož držao doktor ili mesar. Da bi došli do meniska, prerezali su mi sve ligamente i zato u Rijeci nisam bio ni približno onakav nogometaš za kakvoga sam bio predodređen. Sjećam se, međutim, jednog događaja iz tih dana koji je sada smiješan, ali tada mi, uvjeravam vas, suze nisu tekle od smijeha, već od muke. Borio sam se tada s egzistencijalnim problemima, bio sam podstanar i prvi susjed s današnjom suprugom Zdenkom, a nisam imao ni pet para da je izvedem u kino. Od kluba sam tražio stan u vlasništvo pa sam ih za vrijeme karantene u Opatiji, uoči utakmice s Hajdukom, stavio pred gotov čin.
Požalio sam se svome treneru barba Luki Kaliterni, koji je tada svakako bio nogometna avangarda i izvanserijska ljudska figura, a on mi je savjetovao da odmah odem k predsjedniku Doričiću i da mu kažem kako sam psihički rastrojen – da ne mogu igrati dok mi ne daju stan. I ja odmah skočim na svoju vespu i ravno k Doričiću. Objasnim mu što me muči, izjadam mu se, kažem kako se namjeravam ženiti, a on me samo mirno sasluša i izvadi ključeve stana: “Evo ti, stan je u Ulici Giuseppea Carrabina broj taj i taj, u zgradi na četvrtom katu.” Ja sam presretan odigrao odličnu utakmicu protiv Hajduka, pobijedili smo s 1:0, a svojoj budućoj supruzi najavio sam da me poslije utakmice sačeka jer idemo, kako sam vjerovao, vidjeti naš novi stan. Dođemo mi tako u Ulicu Carrabina, na onu adresu, a ta zgrada ima – pazite molim vas kako me predsjednik zajebao – samo tri kata.
Ćiro je švercer
Evo, i sad se naježim kada se sjetim razočaranja u pogledu moje drage Nene…
Rijeka je, dakle, bez ikakve sumnje bila i ostala moj grad i moj klub. I danas sam često tamo, a Kvarner i Kraljevicu smatram jednim od najljepših kutaka ovog svijeta. Ono, međutim, kako su me dočekali kada sam 1979. iz Lausannea sletio u Rijeku, ovaj put da im budem trener, nije bilo nimalo prijateljski. Ja sam, naime, u Švicarskoj stalno gurao tezu da su “naši” igrači najbolji na svijetu, a onda mi je odjedanput sinulo: pa ako su tamo najbolji igrači, što ti onda, budalo jedna, radiš u Švicarskoj. Ako želiš biti najbolji trener – idi tamo gdje su najbolji igrači.
Politički moćnik Marijan Kalanj poslao je odmah po mene direktora Bepa Španjola. Do tada je u Rijeci kralj bio moj prethodnik na klupi Spasojević, koji je upravo bio preuzeo Budućnost. U prvoj utakmici dobili smo u Kruševcu pet komada i tada me nazvao Španjol, u mojim najtežim trenucima, kada su svi protiv mene i kada me navijači nazivaju “skijašem” te mi govore da se ostavim nogometa ili pod hitno vratim u Švicu trenirati mljekare.
”Ne boj se ništa…” ohrabrio me Bepo, “predsjednik i ja čvrsto smo uz tebe!” Za mene je to bilo presudno. Ne možeš, naime, biti velik trener ako nemaš predsjednika i direktora koji stoje iza tebe. Nakon tog Kruševca otišli smo u Titograd i sa zbilja kvalitetnom ekipom, koju su mi predvodili Radin, Radović, Tomić, ali i drugi, pobijedimo im kralja Spasojevića i njegovu Budućnost. “Umro je kralj, živio kralj”, bila je nova deviza pod stijenama na Kantridi, a njihov se odnos prema meni momentalno promijenio. Odjedanput im je bio dobar i ovaj “Švicarac”.
Sličnu evoluciju odnosa kasnije sam prošao i s upravom. U početku nisam ni inzistirao na ugovoru jer sam znao da on ništa ne predstavlja – čim postanu nezadovoljni mogu me se riješiti bez obzira na taj papir. Kako su, međutim, došli rezultati, oni su ti koji su počeli inzistirati na ugovoru. Predsjednik kluba Zvonko Poščić mi je javio da su pripremili ugovor na dvije godine i da dođem potpisati. Odjenuo sam svoje najbolje odijelo i, zadovoljan time kako me uvažavaju, uputio se u klupske prostorije, a kad tamo, odjedanput, potpuna promjena raspoloženja. “Ne možemo potpisati ugovor”, kaže mi predsjednik, “Smoki je rekao da si švercer.” Smoki je bio Smolčić, tadašnji direktor stadiona i, naravno, ugledni udbaš. “Idemo, Zvonko, odmah do njega!”, kazao sam predsjedniku te smo se uputili Smokiju u ured da to raščistimo.
”Ajde, Smoki, kaži – zašto si rekao da je Ćiro švercer?” pitao ga je Poščić.
”Meni je dao sat, mojoj ženi također, pa i mojoj kćeri…” kazao Smoki te tipično udbaški zaključio: “Što je onda nego švercer?”
”Galantan!” otpili ga Zvonko čim je čuo tu glupost, “samo je jako galantan!”
Meni je odmah rekao da se vratimo u njegov ured kako bismo potpisali taj ugovor, ali tada, evo, ja više nisam želio. Osim što su me uvrijedili nazivajući me švercerom, shvatio sam i da, ako nam u novoj sezoni ne krene dobro, tko zna, opet će se naći neki Smoki koji će me ocrniti.
To je bio, ovako unatrag gledajući, najbolji potez u mojoj karijeri. Nije, naime, prošlo ni šest mjeseci od tog događaja, a mene je zvao Dinamo da im dođem spasiti sezonu i da preuzmem klupu na polusezoni.
Na klupi u Rijeci zamijenio me je Marijan Brnčić, moj vjenčani kum, pa kako sam bio dobar s njim, nakon ove naše proljetne utakmice iz ‘82., o kojoj ovdje pišem, mogao sam mu otvoreno prigovoriti zbog pregrube igre njegove momčadi. Samo u prvom poluvremenu bilo je više od trideset prekršaja, a to mi je najmanje dvojicu-trojicu izbacilo iz kadra za iduću utakmicu. Strašno sam se mučio s ozljedama igrača! Rekao sam mu da su igrali tako grubo kao da su im Zvezda i Hajduk obećali premiju ako nas poraze ili, eto, barem polome, a sve sam zaključio time da ću im ipak skinuti kapu ako isto tako odigraju protiv naših konkurenata za naslov prvaka.Bacio sam mu time rukavicu u lice i izazvao ga da tako odigra i protiv njih, ali sam mu stvorio i mali prostor da se iskupi pred našim navijačima koji su im prilikom svakog dodira s loptom zviždali tolikom silinom da se čulo sve do Trešnjevke. Znam da mu to kao bivšem dinamovcu nije moglo biti svejedno…
”Hoćemo!” obećao je Brna i zbilja, kasnije je dao sve od sebe da to tako i bude. Nije, nažalost, uspio u potpunosti, Zvezda ih je nabila 4:1, ali s Hajdukom su ipak odigrali neriješeno. U mojim očima pokazao se tako kao čestit čovjek i dobar trener.
To je jedno od kumstava, moram i ovo reći, koja nikada nisam požalio.
Publika pljeskala zbog igre
Zbog njihove tako grube igre mi smo ponovno imali tri prilike da zabijemo s bijele točke, precizni smo bili samo u dva navrata, što je na kraju ostalo i konačan rezultat. Cico je jednom zabio i jednom promašio, a Panić je imao stopostotni učinak 1 od 1.
Publika nam je pljeskala na igri i na još jednoj pobjedi u nizu, a ja sam se nakon utakmice u klupskim prostorijama kratko podružio s Rijekinim izaslanstvom te odmah potražio Smokija.
”Hvala ti, Smoki!” doviknuo sam mu čim sam ga ugledao za švedskim stolom. “Dobit ćeš još jedan sat!”
Bez njega, naime, ja nikada ne bih završio u Dinamu, imao bih ugovor s Rijekom, a onda ne bih proživio ni najljepše proljeće svoga života kojega se s velikom radosti prisjećam, evo, i nakon četrdeset godina.
Rijeka je u vrijeme juge bila zvezdina ispostava. To je cinjenica