U Dinamu su prije mene bila tri Markovića. Jedan je moj prijatelj Vlatko, kojemu su nekoliko godina ranije u “slučaju Tomić” oduzeli već dobiveno prvenstvo, drugi je Đalma kojega sam zamijenio na trenerskoj klupi na polusezoni 1981., a treći je, daleko najutjecajniji od svih njih, bio oružar Nikola Marković.
Ćiro: Marš van
Tadašnji predsjednik Dinama Vid Ročić upozorio me po mom dolasku da se čuvam Nikole, ni on mu, kako mi je rekao, ništa ne može. Igrači ga vole, a on s njima cuga i zabavlja ih nekim vicevima. Spreman je sabotirati svakog trenera koji pokuša na bilo koji način poremetiti tu harmoniju u svlačionici četrnaestoplasiranog kluba u prvenstvu... Zamislite, molim vas to, tu su se nalazili moji sinovi u trenutku kada sam ih preuzeo.
Prvi moj ulazak u Dinamovu svlačionicu bio je, stoga, možda i najvažniji. Kada sam otvorio vrata da uđem, vidio sam u kutu fizioterapeuta Josipa Čačkovića, Nikolina najboljeg prijatelja, kako razgovara na telefon…
”Spuštaj slušalicu!” zagalamio sam na njega: “Spusti je!”
Čačković me poslušao i odmah prekinuo razgovor, a Nikola Marković, koji je u tom trenutku skupljao neke dresove i majice s poda te ih stavljao u košaru za rublje, pogledao me ispod oka. Kao, što se ja imam derati na njegova Čačkovića, smišljajući odmah kako da me sabotira.
Pri tome mu je ispao jedan dres iz pune košare na pod i ja sam ga na to upozorio.
”Ispao vam je dres”, rekao sam mu, a on kao da je jedva dočekao da mu se obratim…
”Pa kaaaaaj?” podviknuo je bezobrazno želeći mi dati do znanja da je on glavni i da mu se jedan Bosanac poput mene, uz to još i skijaš, kako su me zvali zbog mog uspjeha u skijaškom trčanju na Jahorini kada sam kao sedamnaestogodišnjak postao juniorski prvak države, nema što obraćati. Ionako će me se, bio je uvjeren, brzo riješiti.
Čim okrene i igrače protiv mene.
Znao sam da je to bio onaj šekspirijanski trenutak biti ili ne biti. Na licu mjesta odlučivalo se tko će biti šef u ovoj svlačionici i tu nisam smio omanuti. Da sam se povukao ili nekako prešao preko toga, teško bih ikada uspostavio potreban autoritet nad igračima koji su cijelu ovu situaciju promatrali bez riječi. Marković se preračunao jer nije znao da sam ja upravo to i tražio, neku kavgu, čeznuo sam za tim da mi pruži povod pa da odmah postavim ispravan odnos snaga.
Zaletio sam se ravno na njega i nogom opalio po dnu pletene košare koju je držao u rukama. Svi dresovi poletjeli su u zrak i zatim skupa s košarom završili na podu.
”Pokupi sad sve ovo i marš van!” zagalamio sam na njega. “Da te više nisam vidio!”
Bilo mi je tada četrdesetak godina i bio sam u punoj fizičkoj snazi. Znao sam da, ako do toga dođe, nema toga koga ne mogu prebiti. U mladosti sam se po čaršiji često tukao, a jednom prilikom sam mnogo starijeg sestrinog momka zamalo bacio u Lašvu. Već je visio na rubu mosta kada me moj otac Mato u tome spriječio jer je, kako je on to rekao, teško pronaći dobrog muža za Seku. Bio je u pravu, kasnije se ona udala za njega i bio joj je dobar muž. Jednom drugom prilikom, kad već pišem o tome, nokautirao sam jednog Matina prijatelja pijanca. Bio je to neki grmalj i kartali su kod mog Mate u gostionici kada je on, u tom svom pijanskom zanosu, rekao nešto ružno o mojoj majci.
”Rašide, ustani malo…” rekao sam mu vrlo uljudno, a on je pitao zašto. “Da ne pričaš kasnije kako sam te nokautirao dok si sjedio”, odvratio sam mu.
On je na to skočio ko oparen, a ja sam se vrlo brzo pobrinuo da zalegne.
A jedan oružar poput Nikole Markovića, odlučio sam bio čvrsto, neće mi stati na put da ostvarim najveći uspjeh u svojoj karijeri. Ako bude potrebno, nabit ću i njega kao što sam to učinio s košarom za rublje…
On je, međutim, odmah pokorno sve pokupio s poda i zajedno s Čačkovićem, koji je cijelo to vrijeme stajao kraj telefona, napustio svlačionicu. U tom trenutku, uvjeren sam, počeli su se rađati moji sinovi, a ja sam lagano postajao njihov otac. Svi igrači su, naime, u čudu gledali kako sam se postavio prema nekome tako zeznutom kao što je bio njihov Nikola i odmah su shvatili da sa mnom neće biti šale. Nisam tu došao kako bih održao stanje u svlačionici koje je dovelo do toga da jedan ovako veliki koncentrat talentiranih igrača stoji ukopan na četrnaestom mjestu ljestvice. To što sam tada Nikoli napravio, vjerujte mi na riječ, a živi su mnogi moji sinovi pa ih pitajte, bilo je mila majka spram onoga što sam nakon toga njima činio.
Nekoliko godina kasnije moj kapetan Zeko rekao mi je da su se oni mene bojali, ali mene je to uvrijedilo jer ja nisam htio da me se boje, već da shvate kako sve što činim radim isključivo za njihovu afirmaciju koju će im donijeti dobar rezultat.
Utakmica protiv Vojvodine u Zagrebu, godinu dana nakon što sam šutnuo Markovićevu košaru, a time, kako je lagano svima postajalo jasno, i tu neku pretjeranu ležernost iz Dinamove svlačionice, iznijela je sve to na vidjelo. Utakmica koja je realno govoreći bila ispodprosječna, tehnički nedotjerana i nimalo lijepa pokazala mi je ono što sam od početka tražio: jednu novu i snažnu maksimirsku momčad koja se ne ustručava na terenu i potući s nekim tko je objektivno fizički jača i izdržljivija momčad.
Iz većine duela, driblinga i startova izlazili smo kao pobjednici demonstrirajući time jedan vrlo visoki radni kapacitet i pobjednički mentalitet.
Ta borbenost, izdržljivost i odlučnost bile su ono što je Dinamu ranijih godina nedostajalo. U Maksimiru se sada počeo igrati pravi muški nogomet i nije ni čudo da smo ekipu od koje smo u prvoj utakmici izgubili sada pobijedili s uvjerljivih 3:0.
Prekrasan pogodak postigao je moj Cico iz slobodnog udarca, a i Snješko Cerin bio je u dva navrata precizan. Trideset tisuća ljudi koji su se taj dan okupili na stadionu, a napominjem da je bio radni dan, moglo je biti zadovoljno onim što su vidjeli. Njihovi heroji, dojučerašnji šminkeri koji su se ustručavali uklizati u blato te su smatrali da su jedan ili dva lijepa poteza po utakmici sasvim dovoljno da se bude glavna faca u gradu, sada su pružili jednu rovovsku borbu u kojoj su svog protivnika potukli do koljena. Prvo mjesto u prvenstvu je prirodan rezultat takvog načina rada.
Neprijatelji postali prijatelji
I Čačkovića i Nikolu Markovića, naravno, zadržao sam u ekipi. Od neprijatelja sam napravio prijatelje, a oni su mi to vratili svojim radom. Nitko bolje od Nikole nije znao izabrati čepiće za kopačke igračima uzimajući u obzir vremenske uvjete i stanje terena, a Joža Čačković je u klubu, osim za maserski stol, bio zadužen još i za mnoge druge poslove. Od putnih karata, smještaja u hotelima, izbora hrane pa sve do brige o maksimirskim gostima... Danas sam sklon kazati da nije bilo kvalitetnog Čačkovića, svjetskog fizioterapeuta, vrlo teško bih postigao ovaj veliki uspjeh. Bio mi je desna ruka. Zbog svih tih svojih kvaliteta bio je, naravno, jako cijenjen u klubu.
Njega i Nikolu je nakon mog odlaska iz Dinama istjerao tadašnji tajnik Branko Devčić i Barač, a kada sam se ja ponovno vratio, prvo što sam napravio bilo je ponovno angažirati taj nepobjedivi tandem. Nikoli sam tom prilikom uručio i novu, malo veću košaru za rublje kako mu dresovi ne bi ispadali.
>> Pogledajte i video
Ovo je bolje od braće Grimm.