Iako čini manje od 5% ukupne ribe koju ćemo pojesti za Badnjak, za srdelom se jučer na zagrebačkom Dolcu bezuspješno i s negodovanjem tragalo.
Zbog zaštite srdele u mrijestu i očuvanja ribljeg fonda Ministarstvo poljoprivrede u zimskom je razdoblju opravdano zabranilo ribolov okružujućom mrežom plivaricom – srdelarom, dopustivši tek brodovima manjim od 12 metara da iznimno od 16. do 24. prosinca love sitnu plavu ribu. A kako takvi ne love puno, srdela je “ostala” na obali, opetovano su objašnjavali prodavači na ribarnici.
Željni srdele
– S obzirom na to da Vakula najavljuje lijepo vrijeme, možda će je biti idućih dana – tješili su kupce. Za jučerašnji su se tako post kupcima tanjega džepa nudile trlje za 30-ak i manji oslići za 40-ak kuna. No kako blagdanska potrošačka groznica ulazi u završnicu kad se manje gleda na svaku kunu, cijene ribe ovih su dana i 20-30% više od uobičajenih, priznaju prodavači. Za kilogram “običnih” muzgavaca tako treba izdvojiti i 50 kuna, za potočnu ili losos pastrvu te šarana i 60, dok hobotnica košta već 110 kuna. Škarpina se plaća i 250, veći komadi zubaca i orada te grdobine 220, losos 155, škampi i kozice između 100 i 160 kuna, jadranske lignje 130, trlja kamenjarka 140...
– Ovo su dani kad ljudi ne gledaju puno na cijenu i svatko želi neku bolju ribu. Tek će se u siječnju hvatati za glavu – šali se Tatjana Mlinar iz ribarnice Ugoru te objašnjava kako se svatko jednom ili dva puta u godini želi počastiti i zaboraviti na svakodnevicu, koja mu možda dogodine, nakon smanjenja PDV-a, neće donijeti ni jeftiniju ribu. Na kilogramu dobre ribe ona uzme maržu od 20 kuna, a država 50. Uz to obavlja posao klaonice, čistionice, prodavačice u maloprodaji i u veleprodaji..., kao kad bi, primjerice, u nekom trgovačkom lancu prodavačica zaklala, očistila i prodala kokoš na pultu.
– Prodaja je danas slaba jer se traži uglavnom mala plava riba koje nema. A kako se približava Badnjak, kupovat će se i bolji komadi, brancini, orade, škampi, zubaci... – kaže pak Zoran Karamatić iz Ora Adriatice, ističući kako ne treba zaboraviti ni na tradiciju sušenog bakalara, premda se trendovi po-lako mijenjaju u korist svježe domaće ribe.
– Ma tko će više tući taj bakalar i namakati ga tri dana u vodi? Kupim teglicu bakalara “bianco” u trgovini za predjelo da se prisjetim mladosti, a za glavno jelo za Badnjak u pećnici ispečem šarana, pastrvu ili nekoliko brancina i orada – kaže Zvjezdana Jelić.
Čini se kako se novija generacija doista okreće lokalnoj ribi koje i dalje trošimo zanemarivo, 10-ak kilograma po stanovniku, što je dvostruko manje od europskog prosjeka. No podaci HGK govore kako se starih navika ipak teško riješiti. Krajnje neprivlačan, mirisom čak i odbojan, norveški bakalar i njegovi grenlandski i pacifički srodnici, sušeni, dimljeni, soljeni, čak i svježi, kakve smo na Dolcu našli za 60 kn/kg, i dalje, naime, podebljavaju uvoznu bilancu.
Uvoz bakalara ne jenjava
Lani smo uvezli 254 tone sušenog bakalara za 4,85 milijuna eura ili 36,4 milijuna kuna, godinu prije 234 tone za 4,73 milijuna eura... No očito da mu cijena raste jer smo, primjerice, 2014. uvezli 261 tonu za 3,2 milijuna eura, a da je najtraženiji za Badnjak, najbolja je potvrda činjenica da smo ga u prvih devet mjeseci ove godine uvezli svega 98 tona za 1,5 milijuna kuna, dok je oko 150 tona ili 220.000 komada rezervirano upravo za Badnjak. Za četveročlanu obitelj dovoljno je 40-60 dekagrama, kažu iskusne domaćice. No može li cijena, makar i akcijska od oko 200 kuna za kilogram ovih dana, opravdati potrošnju sjevernomorske ribe umjesto domaće, makar u pitanju bio i glasoviti atlantski, odnosno norveški Gadus morhua?
– Veća potrošnja domaće ribe bila bi dobra i za industriju i za zapošljavanje, a da je potencijala puno, najbolje govori činjenica da kao mediteranska zemlja sa savršeno čistim morem i najsvježijom ribom trošimo svega 10 kilograma po stanovniku, dvostruko manje od europskog prosjeka – kaže Božica Marković, direktorica Sektora poljoprivrede, prehrambene industrije i šumarstva HGK. Kako bi se promovirala domaća riba HGK je ovih dana u kampanji projekta Riba Hrvatske – Jedi što vrijedi u cilju povećanja potrošnje ribe na domaćem tržištu, stvaranja boljeg imidža i brenda domaće ribe.
Bakalar jest tradicija u pojedinim dijelovima Hrvatske, no mi ne samo da imamo izvrsnu svježu ribu nego i jako puno proizvoda ribarstva u smislu pripremljenosti i raznovrsnosti za svačiji ukus iz domaćeg uzgoja, ulova i prerade, što i te kako treba cijeniti, istaknula je Marković.
>> Što nam donosi smanjenje PDV-a?
Tekst je pisan tendeciozno što me čudi kad je već potpisnica teksta gos. Rak no treba i to reći da blagdanski običaj i tradicija nemaju cjenu i to treba poštovati a kako će ze poštovati drugi ako sam svoje ne štuješ ? I ne jede se riba samo blagdanom već obično petkom no pametni bi ju rabili i češće kad je o zdravlju riječ no nemaju svi privilegiju živjeti na moru !