AJNCUG ZA LENJINA I DRELETA
Prisjećanja (ožujak 2023.)
Kad je netko seljo. I ne mijenja se. Kažu da je seljo beljo.
E taj sam.
Nikad u životu nisam navukao na se košulju. Niti je imam u garderobi. Zato mi se sam Bog narugao.
Prijateljevao sam s Tomicom Mrazom, bivšim predsjednikom Dinama i direktorom DTR-a. Tvornice košulja.
Pozove ti on mene jednom u Dubravu. Da skupa obiđemo pogone u kojima kroje i šivaju tisuće košulja.
– Izaberi si koja ti se dopada – predloži Mraz.
– Tomice, vi bi pored mene propali. Ja ti ne nosim šulje. Imaš li u uredu dobrog vina?
– Imam vrhunsko.
– E to može!
Bog tu nije stao. Zbližio me i s kraljevima košulja iz Požege. Orljava. U sklopu ženskog zatvora. Njihove šulje nosio je Tuđman. Ne skidaju ih Mesić, Josipović, Dimitrije Popović…
Glavna dizajnerica u tvornici Živka Korica kreirala je specijalno za me zimsku košulju koju je nazvala “Kavkaz” po mojoj tadašnjoj kolumnici u Večernjaku. Darovao sam je šogoru Điđiju.
S kumom Brankom iz Orljave i kamermanom Božom Jovanovićem pozvan sam jednom zgodom u Varteks. Na probu novih modnih kolekcija odijela. Vjerovali ili ne, ni to ne nosim.
Nisam faca za ajncuge. Posudio sam ih devet puta. Kad sam kumovao na svadbama i krštenjima.
Tad sam u Varaždinu našoj simpatičnoj domaćici Sadeti predložio da Varteks sašije i sponzorira odijelo za Lenjina. Vladimira Ilića.
– Pročitao sam da Rusi svojoj bradatoj Snjeguljici koja počiva u mauzoleju namjeravaju promijeniti obleku – trznem Sadetu i dodam kako bi to bio pravi marketinški potez.
Varteksov ajncug za druga Lenjina.
Sam obično landram gradom u trenirkama i tenisicama. Više puta poljubio sam, na eventima i proslavama, vrata. Nisam bio prikladno oblečen.
Lakše mi je kad se sjetim da su i Tina Ujevića vratili iz Esplanade u rikverc. Nije imao kravatu. Okrenuo se. Otišao.
Poslao u Esplanadu kravatu i poručio:
– Mislio sam da pozivate mene, a ne kravatu.
Kako za ekipu neliječenih alkoholičara, okupljenih u društvu “Vinko Pintarić” odijelo nije obavezno, bio sam među osnivačima. Garderoba bezvezna i šarolika. Luda kao i vicevi koje ekipa priča.
Poput: Sjede dva feferona na balkonu i ljute se.
Na ceremoniji novačenja nije trebala kravata. Adam Končić, Vid Balog i Krešo Dolenčić primljeni su u društvo po nikad viđenom protokolu. Svi su oni morali spit na eks kupicu vinčeka dok ih je velikim plastičnim pimpekom tapšao naš predsjednik Davor Dretar Drele. Vlastodržac Titova i Staljinova kova.
Po Bukovačkoj cesti trčala se i štafeta za voljenog vođu i učitelja. Nositelji su bili kralj češnjaka Špilak, Hadži i Pajo, Branko Kuzle… Pošteđen je bio samo tada mlađahni 80-godišnjak Željko Sablić.
– On je ipak predsjednik naše mladeži pa kao funkcioner ne mora nositi štafetu – odlučio je naš veliki vođa i učitelj.
Drele je poslije napustio društvo neliječenih alkića i hitil se u ozbiljne političke vode. Vino je zamenil vodom. Promenil je i obleku.
Na sahrani majke sineka Šekoranje, čuvenog ugostitelja iz Bizeljskog, Drele se pojavio u manekenskom izdanju. Velečasni Vlado taman je krenul s dirljivom oproštajkom od pokojnice kad zacvili mobilni.
Orilo se “pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol”.
Svi smo se okrenuli i buljili u Dreleta. Teško je otkapčao debeli krombi. Pa zimski sako. Odsvirala je lojtrica do kraja. I do daske.
Eto još jednog dokaza da dobra obleka stvara probleme.
Zato ne nosim krombije. Ni sakoe. Ni košulje.
Pa neka me zauvijek zovu seljo beljo.
SIMPATIČNI TOVAR I NAJLJEPŠI SPORTAŠI HRVATSKE
Aorist (ožujak 2023.)
Kad smo već kod obleke i šulja, vrijeme je da nažvrljam nešto i o najljepšim sportašima Lijepe Naše.
Prema ideji Branka Živkovića Žilea, firmanog kuma moje mlađe kćeri, u sklopu Večernjakove “Špice” birali smo najljepše sportaše Hrvatske.
A u žiriju najljepše puce Lijepe Naše. Od misice Anice Kovač, pjevačica Severine, Nine Badrić, Sandre Bagarić, vrhunskih balerina, glumica Mie Begović, Minje Majurec..., voditeljica i novinarki Mirjane Hrge, Tanje Tušek, ladarica...
Prodefilirale su kao članice žirija sve misice sporta, univerzuma, turizma... Vodeće manekenke s domaćih i svjetskih modnih pista. Besprijekorna organizacija. Bez lipa i kuna.
– Dogovorili smo s Dimitrijem Popovićem da će darovati sliku najljepšem sportašu. Zauzvrat je od naše firme dobivao nove kolekcije košulja – prisjeća se Žile, koji je nekada davno, kod trenera Draže Jerkovića, bio među kandidatima za prvu momčad Dinama.
Iskoristili smo prijateljstvo s gospodarima Saloona Vlahom i Marom. Besplatno smo dobili prostor. I piće na šankovima za sve uzvanike.
A među najljepšim sportašima vaterpolisti, plivači, nogometaši, tenisači…
Tog dana Saloon bi bio prebukiran ljepotom. Raj za oči i dušu.
Prvi ljepotan bio je plivač Gordan Kožulj. Drugi vaterpolist Vito Padovan. Slijedili su Zoran Mamić, Niko Kranjčar, Vedran Ćorluka…
A onda problemi s tenisačima.
Gorana Ivaniševića nikako nismo uspijevali privesti u Saloon. Zujao je od turnira do turnira. Sve do Grand Slama na Wimbledonu.
– Dogovorili smo se naći jedno prijepodne u Interkontiju i riješiti dodjelu. Sliku i košulje uručila mu je predsjednica žirija Mirjana Hrga – nastavlja spiku Žile.
Vrijeme je da napišem i koji sportaš nije primio trofej. Ponio se kao pravi pravcati tovar.
U dogovoru s Gojkom Škrbićem, šefom protokola, Mario Ančić trebao je primiti nagradu nakon Davies cup meča s Rumunjima u Splitu. Jedan od četiri teniska asa s Firula neočekivano je poražen u odlučujućem meču.
– Ljuteći se na samoga sebe, odbio je primiti naš trofej namijenjen najljepšem sportašu – priča dalje Žile.
Bili smo zajedno u Splitu i nije nam nikako dopiralo do moždanih vijuga zašto je, inače miran i dobar Ančić, reagirao kao tovar.
A Žile i ja prevalili tolike kilometre. Tovar nas je odbio. A sve bilo dogovoreno.
– Sad kad su prošle godine, sve mu opraštam. Čovjek je neočekivano poražen pa je reagirao kako je reagirao. Pomalo nekorektno, ali ga kao bivši sportaš i razumijem – opravdavao ga je Žile.
Ja, bogami, ne. Ni dan-danas. Ako si velik i želiš biti još veći, moraš se znati i ponašati.
To je bio jedan jedini kiks u izborima najljepših sportaša Hrvatske.
A što se Ančića tiče. Neka mu cvatu ruže u Americi. Neka bude sretan i uspješan. Kad već nije imao sreće u tenisu.
Ma simpa je on tip. Iskreno rečeno, i tovari su mi oduvijek bili simpa.
BIT ĆE SKORO PROPAST SVIJETA
Lamentacije (ožujak 2023.)
Godine prolaze kao leptiri. I nestaju kao leptiri. Samo sjećanja ostaju. I zasad se ne tope.
Svaki dan prolazim kraj kasina Admiral i gledam dvije lipe kako tuguju za nekim davnim vremenima. Dvije lipe sad su kockarnica u kojoj zgužvani ljudi potežu izlizane ručice automata.
I gube.
Neki, naizgled fini, ljudi tresu se uz rulet. Bulje u kuglicu koja obično stane na 0. Ili na krivom broju.
A generacijama su Dvije lipe bile simbol Trešnjevke.
Nema tu ni rodilišta. Ni zadnjeg počivališta. Ali bile su tu lipe. Simboli ljepote i života.
Tu su Ujević, Raos, Slaviček… ispijali svoje zadnje kupice.
Moj ego rastao je tu uz prve škropece. Punac Stipe svojim je unučicama, mojim kćerima, močio prstiće u pivo. I navikavao ih na cugu.
Mi dečki iz IX. gimnazije znali smo pobjeći do Fontane na umočene lepinje sa senfom. Zalili bismo ih u Dvije lipe.
Puno godina kasnije, kad bi sve birtije u kvartu zaprle lesu, znali bismo pozvoniti na vrata kasina. Da popijemo putno. I tu me opet čopi nostalgija. Vrne me u cajte kad je, hvala ti, Bože, restoran nakratko svrgnuo kasino.
Moj stari frend Razum preselio se s Ciganima i kuharima iz Stare hiže u naše Lipe. Na otvaranju tulumčina. Na svirku smo među prvima stigli Siniša Ružić i moja znatiželja.
A onda su počeli kapati: Mia Begović, Vedran Mlikota, Alka Vuica, Vladimir Fučijaš, Danko Ljuština, Dražen Ferenčina. Hrvoje Klobučar, Nenad Cvetko...
Te je večeri frontmen devetorice tamburaša Todora Jovanovića bio glumac Davor Svedružić. Čulo ga se do Knežije. Bez razglasa.
– Sjedi dole! – ponavljao sam tisuću puta.
Ali Svedro se nije dao smesti. Pjevao je do zore.
I do zadnje pjesme koju su glazbenici izbornika Todora izveli. “Bit će skoro propast svijeta”.
Nekoliko puta su je, proročanski, ponovili.
Odoše restoran i raspjevani Romi brzo u prošlost. Kobni vrtuljak i zlokobni automati vratiše se da kvare omladinu i naivne “pacijente”. Sakomanove klijente.
Svi puni nade da buju nekaj dobili. Moš mislit. Moje i naše Dvije lipe ostadoše u Arsenovim pjesmama i Tinovim stihovima. Od simbola do kasina.
Odmah prekoputa je crkva sv. Josipa. Kad ljudi prokockaju sve kaj imaju, da se ispovjede. Ili pomole za sreću. Na ruletu. Kao u životu.
I k’o što pjesma kaže: Bit će skoro propast svijeta.
Nije Dreletu već Dreli !