Upijajući samo one dojmove kojima su je „nagnuća vodila“, varaždinsko podneblje i brijeg Halič (Hališće), a domalo i vinogorje iznad Broda na Savi, naći će mjesto u mreži Ivaninih budućih literarnih tema i postupaka – od mitološke Jage Babe na Haliču do “Priča iz davnine”. Na putu sazrijevanja, kako sama kaže, život ju je tek čekao, ali sada izvan roditeljske kuće. Dogodilo se to u naponu mladosti – samo tri godine nakon što je učinila prvi svoj put u Primorje.
Povezale su se dvije ugledne obitelji
Naime, nastavlja Ivana svoj životopis: „Kad sam se god. 1892 (upravo na moj 18. rođendan) vjenčala s drom Vatroslavom Brlićem ml., odvjetnikom u Brodu na Savi, poslije narodnim zastupnikom na Hrvatskom saboru – došla sam u stari dom obitelji Brlićeve...“
Tko je bio Vatroslav Brlić i kako su se on i Ivana upoznali? Bio je unuk brodskog trgovca, ilirskog gramatičara i pisca Ignjata Alojzija Brlića, a sin odvjetnika, diplomata i pisca, Matičina tajnika i Jelačićeva emisara Andrije Torkvata Brlića te zagrebačke slikarice Franciske Daubachy. Prvo bečki pa zagrebački student prava, u Zagrebu odvjetnički pripravnik, od 1892. u Brodu je otvorio vlastitu odvjetničku kancelariju. Sklon politici, prvo kao pravaš pa naprednjak, u Brodu je pokrenuo nekoliko novina, 1897. izabran je u Hrvatski sabor, ali mu je Khuenova većina mandat poništila, pa će 1906. biti izabran kao pristaša Hrvatsko-srpske koalicije. Bio je zastupnik i u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru.
U vrijeme Friedjungova procesa s njim je u Budimpešti bila i Ivana dok je reportaže za hrvatske novine slala Marija Jurić Zagorka. Prisjećajući se tih dana, Ivana je zabilježila svoje dojmove sa zasjedanja zajedničkog Sabora 1907. u Pešti i borbu Hrvatsko-srpske koalicije za hrvatski jezik na željeznicama, među njima i sabornice te pojedinih hrvatskih zastupnika:
„...Naš romancier (Gjalski) širi prelest svoje poetične i zanosne duše po hladnim zidinama parlamenta. Sluga Božji (Novosel) sa kosom pričešljanom kao biskup Strossmayer, bodri uvijek na najžešću borbu... On je pravi borac iz vojske Gospodnje. Naš diplomata Supilo sjedi na kanapi iza stupa i konferira. Izmedju zidina i stupa možeš viditi samo otočeni mrki brk i nešto sagnuta ledja. – Mala, spretna i brza pojava naše žurnalistkinje (Zagorka) mota se medju njima...“
Ukratko, mlada je Ivana udajom ušla u obitelj koja je od kraja 18. st. sudjelovala u svim važnijim zbivanjima, a živeći na granici s Bosnom, angažman Brlićevih prelazio je nerijetko i na drugu stranu Save. Svi su Brlići tijekom 19. st. održavali veze ne samo s bosanskim fratrima nego i sa Srbima i drugim slavenskim narodima, naročito s Poljacima, Česima, Slovacima i Rusima.
Ivaninom udajom tako su se povezale dvije ugledne i utjecajne hrvatske porodice – Mažuranići i Brlići, a s njima i dvije bogate tradicije – primorska i slavonska pomiješana s elementima Brlićeve prapostojbine Hercegovine. U domu Brlićevih, prisjeća se Ivana svojih dojmova: „...sve òdajē koliki su interes članovi te obitelji gojili za umjetnost i književnost, za svaki patriotski i lijepi pokret“ – „Kolika obilna hrana za moja literarna nagnuća!“.
Ne znamo točno kada su se Ivana i Vatroslav, nadimkom Naco (od imena Ignacij), upoznali. U obiteljskoj predaji živi priča da je na njihovu upoznavanju, zbližavanju i braku svoje prste imala Vatroslavova tetka Jagoda Amruš, sestra Andrije Torkvata, poznata kao ilirska pjesnikinja Marija Agata Brlić, koja se udala za liječnika Ivana Amruša i od 1861. živjela u Zagrebu. Prvi zapis koji se odnosi na Vatroslava Brlića u njezinu dnevniku od 13. siječnja 1891. glasi: „Opet me je sudba, što li, onamo zanesla. Al da znaš kako je liep!... Gledala bih ga, gledala ne znam kako dugo...“.
Dnevnik odaje i tragove ljubavnih borbi: „Bar da je tri godine poslje pojavio se. Ja se još nisam ništa zabavljala, nisam svieta vidila, a ljubila?...“ A zadnje što je prije udaje u svoj dnevnik zapisala bilo je: „Spravljaj se, mala, na oholi boj! Upotriebi sve liepo u Tebi na cilj koj sam po sebi nije toga vriedan, al koj će sjati zadovoljstvom roditeljah i vlastitom srećom izpunjene dužnosti!“
Šestero djece u deset godina
A onda 15. kolovoza 1891. Ivana Mažuranić i dr. Vatroslav Brlić su se zaručili. Zaručnici su razmjenjivali pisma – nerijetko i dvaput dnevno. Vjenčali su se sljedeće 1892., na Ivanin rođendan. U zagrebačkoj crkvi sv. Marka vjenčao ih je župnik, pravaš dr. Stjepan Boroša, a kumovi su im bili dr. Milan Amruš, gradonačelnik Zagreba, i dr. Uroš Čučković, član Stola sedmorice. Budući da je Vatroslav Brlić bio član Stranke prava, i glavno stranačko glasilo „Hrvatska“ donijelo je 17. kolovoza vijest: „Gosp. doktor Ignjat Brlić mladji, zaručio se je sa krasnom gdjicom Ivkom Mažuranićevom, kćerkom savjetnika zemaljske vlade Vladka Mažuranića. Srdačno čestitamo!“
Nedugo potom, od 15. do 30. kolovoza, mladenci su krenuli na svadbeni put od Novog do Zadra i tamošnjeg domaćina Jurja Biankinija, koji ih je „dao naštampati“ („Metnuo“ je, naime, u „Narodni list“ da „putuje po Dalmaciji žarki hrvatski rodoljub dr. Brlić sa svojom mladom suprugom“.). „Šibenik i odatle na vodopade Krke, provezli se kroz Tiesno, pa Murter, Starigrad, Trogir te Split i večera s urednikom ‘Naroda’ Antom Tresićem-Pavičićem. Parobrodom na otok Vis, na Komižu, Dubrovnik, izvore Rieke, Naca s Ivom Vojnovićem do Cavtata, pa prema Trebinju odakle je divan pogled na Dubrovnik, Trsteno...“
Povratak kući kroz Bosnu bio je „skoro najinteresantniji dio našega putovanja“. Mali Ston, preko Neretve do Metkovića, pa vlakom put Mostara, potom Sarajevo, objed kod nadbiskupa Stadlera, obilazak begove džamije: „odfićko je vlak, a mi prešav i opet divne predjele stvorili smo se u deset na večer u Bos. Brodu...“ O tom putovanju Ivana je svoju majku uredno obavještavala pismima, štoviše naknadno ih dopunjavajući u maniri pravih putopisnih reportaža.
Brojna pisma majci, ocu, mužu i djeci pokazuju da je Ivanu s mužem vezala iskrena ljubav. U jednom ovako se povjerava majci: „Moje sanje, kad sam rekla ‘da’ dru Vatroslavu Brliću, zaista nisu bile tako krasne i pune sreće, kao što je ova zbilja...“
Ipak prvih deset godina njihova braka nije sve glatko išlo. Toliko je bila obuzeta „obiteljskim i materinskim brigama te dužnostima društvenim i javnim“, koje je sa suprugom morala dijeliti, da je napustila „literarne sanjarije“ – „i prije negoli je što od njih ostvareno bilo“. Jedino što ima iz tog doba je nekoliko prigodnica, nastavlja Ivana svoju naručenu životnu priču, „jedna mala alegorija za diletante i nekoliko proslova – sve u dobrotvornu svrhu“.
No u tih deset prvih godina Ivana je rodila šestero od sedmero svoje djece! Nastojeći u svemu biti dobra – u prvome redu supruga, majka i domaćica, Ivana ne zaboravlja ni roditelje, sestru i braću, potom zabave i druženja, čitanje i povremeno pisanje – u ovo doba uglavnom pisama roditeljima, kadšto i više njih dnevno, nastojeći barem tako održati veze s prvom obitelji i životom u Zagrebu. Sadržaji tih pisama ticali su se uglavnom svakodnevnih stvari poput održavanja kuće, jela, odjeće i mode, ugošćivanja, trudnoća, podizanje djece i bolesti, pri čemu se mlada i još neiskusna Ivana oslanjala na savjete i usluge svoje „zlatne mamice“. Bez obzira na Nacinu podršku i ispomoć unajmljene služinčadi (kuharice, sobarice i „dojkinje“), majka joj je svojim iskustvom i vezama upravo tih prvih godina bila važan oslonac.