I mi smo pisali o uspjehu “Priča za laku noć za buntovnice” Francesce Cavallo i Elene Favilli prevedenih na 50 svjetskih jezika, pa i hrvatski, koje su promijenile tijek dječje književnosti. U svojem književnom osvrtu o njima je pisala i Tatjana Barat, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, lektorica, novinarka, spisateljica i voditeljica radionica za djecu.
Znanstvenice su nepoznanica
I bila je u pravu. Nakon njih, slične knjige počele su se javljati diljem svijeta, a ženama i ženskim likovima počela se davati veća pozornost u dječjoj književnosti pa je jednu takvu knjigu posvećenu hrvatskim hrabrim ženama, napisala i ona sama. U knjizi “Priče o neustrašivim hrvatskim ženama” Tatjana Barat pisala je o 50 žena koje su se istaknule u svojim poljima djelovanja ili bile pionirke određenog područja, a kronološki kreće od kraljice Jelene Slavne da bi završila sa ženama koje su preminule prije četiri ili pet godina. Među ostalima, tu su Zlata Bartl, Duška Blažević, Ivana Brlić-Mažuranić, Inga Fišer, Katarina Kranjc, Katarina Matanović, Lea Deutsch, Mara Matočec, Slava Raškaj, Sunčana Škrinjarić, Milka Trnina, Maria Selebam de Catanni, Zrinka Tamburašev i brojne druge, a svaku priču oslikale su ponajbolje hrvatske ilustratorice, točnije njih 16.
– Svaka priča bila je posebna te me svaka od njih naučila nečem novom. Što se tiče umjetnica, o njima je bilo mnogo materijala. O njima su pisale i novine već potkraj 19. st. pa sam ih iščitavala u digitalnom obliku. No kada je riječ o znanstvenicama, tu je situacija bila znatno teža. O nekima je postojalo samo nekoliko ispisanih redaka u literaturi, a istodobno je o njihovim muškim kolegama iz istog područja djelovanja materijala bilo mnogo više – govori Barat.
– Jedna od najdražih priča mi je ona o Slavi Raškaj. Prije samog pisanja nisam mnogo znala o njoj, no kada sam istražila i napisala priču, koja je ujedno bila i prva napisana u knjizi, ona je odredila i ton knjige. Slava je bila gluhonijema, a kako sam u nastavi radila s djecom s teškoćama u razvoju, shvatila sam da knjiga mora imati edukativno-odgojnu notu – kaže autorica, kojoj je za nastanak knjige, od ideje do njene promocije u izdanju Iris Illyrice, trebalo godinu dana. A da se prihvati nečeg takvog, među ostalim, potaknuo ju je i njezin rad u školi tijekom kojeg je shvatila koliko su žene slabo zastupljene u čitankama i udžbenicima te činjenica da je kao novinarka intervjuirala velik broj uspješnih, visokoobrazovanih Hrvatica koje su je oduševile, no kada bi se osvrnula na slične žene iz naše prošlosti ili pitala bilo koga drugoga o tome, odgovor bi nerijetko izostao. Čak i nakon objave ove knjige, kaže, ljudi joj govore da nisu znali za 80 posto žena koje su u njoj spomenute.
– Smisao knjige nije samo da djeca čitaju ili čuju priče o znamenitim i posebnim ženama i da tu sve stane nego i da razmisle o tome kakve veze te priče imaju s njihovim životom. Dakle, aktualizacija i razvijanje kritičkog mišljenja bile su mi nit vodilja. Osim toga, kako je knjiga namijenjena cjelokupnom osnovnoškolskom uzrastu, kombinacijom priča i pitanja zadovoljavaju se potrebe i mlađih i starijih. Dok će možda nekome od sedam godina biti dovoljno čuti priču, netko od 13 će možda željeti istražiti i njenu povijesnu podlogu. Zato su iza svake priče pitanja poput onih koja navode na istraživanje holokausta, Zrinsko-frankopanske urote i slično. S druge strane, priče imaju i odgojnu notu pa potiču na razmišljanje o mentalnom zdravlju, važnosti prijateljstva, djeci s teškoćama u razvoju i brojnim drugim temama. Nadam se da je ovo knjiga koja će potaknuti i druge da počnu pisati o našim ženama te da djeca od rane dobi, napose djevojčice, znaju da je samo nebo granica. Naime, istraživanje koje je provedeno na Sveučilištu u New Yorku pokazalo je da djevojčice već u dobi od šest godina počinju vjerovati da su manje inteligentne od dječaka. Nadam se da će im ova knjiga pokazati da to nikako nije točno. Svi zaslužuju jednake prilike – kaže Barat.
Loše stanje u kurikulu
Što se tiče zastupljenosti žena u kurikulu, situacija je, kaže, poražavajuća. Navodi primjer u čitankama za hrvatski jezik u osnovnoj školi u kojem književnice jesu zastupljene, no u srednjoškolskim čitankama, kaže, čak i gimnazijskim, u četiri godine uči se samo o tri književnice. Situacija je, smatra Barat, još gora u udžbenicima iz kemije, fizike i informatike, a kada su žene ondje i zastupljene, najčešće se spominju u rubrikama Za 5 plus ili Tko želi znati više.
– Djeci treba govoriti i o suvremenim znanstvenicama, a posebno i onim hrvatskima koje itekako imamo. I općenito, u hrvatskom društvu se ne posvećuje dovoljno pažnje ženama. Posvećuje se pažnja njihovom izgledu, ali ne i postignućima. Naživciram se svaki put kad vidim komentare na društvenim mrežama ispod nekog članka o nekoj značajnoj ženi, neovisno o tome čime se bavi. Jedan pogled na komentare dovoljan je da shvatimo da itekako živimo u patrijarhalnom društvu. Užasno mi smeta i kada novinari u naslov stave što je neka žena imala na sebi, kakva joj je frizura ili s kime je u vezi. Može se i bez toga. Primjerice, kada je Jelena Veljača pokrenula prijeko potrebnu akciju #spasime, bilo je najviše komentara o njezinu izgledu i prošlim vezama, a žena je progovorila o gorućoj temi u društvu i napravila nešto izuzetno. Srećom, postoje i oni koji shvaćaju vrijednost žene i nužnost zajedničkog rada na putu prema jednakosti. Jer, budimo realni, jednakosti u Hrvatskoj još uvijek nema – smatra Barat pa na pitanje da pokuša izdvojiti po njoj najznačajniju Hrvaticu zaključuje:
– Na to pitanje ne može se dati jednoznačan odgovor. Svaka od žena u knjizi, pa i mnoge koje nisu stale u knjigu, doprinijele su razvoju hrvatske umjetnosti, kulture i znanosti. No možda bih izdvojila one koje su dale sve od sebe kako bi utrle put i drugim ženama poput Marije Jambrišak, naše slavne pedagoginje i borkinje za bolji položaj žena te ujedno jedne od najzaslužnijih za to što su žene počele studirati na Sveučilištu u Zagrebu. Do tada je jedino prihvatljivo zanimanje za njih u očima javnosti bilo ono učiteljsko, koje se stjecalo pohađanjem više škole. No Marija se i te kako borila za to da žene imaju pristup svim fakultetima.
