Norvežanka Marit Helene Silseth, gospođa koja je autoritet za mentorstvo sa sjevera, u zagrebačkom hotelu Esplanade otkrila je tajne uspješnog odnosa mentorice i mentijke, onoga tko ima znanje i onoga tko ga – upija. Riječ je o gostovanju u sklopu projekta “Mentorstvo kao oblik networkinga među ženama”, koji već šestu godinu zaredom zajednički organiziraju Večernji list i časopis Zaposlena.
– Zajedno smo jači, a svrha udruživanja je pružiti inspiraciju, poslovne prilike, stručnu podršku za poslovni razvoj. Mreža uključuje žene koje vode ili žele pokrenuti vlastiti posao i žene koje su već na vodećim pozicijama u poslovanju – govori gospođa Silseth, vlasnica konzultantske firme “Kvinner i Business” u kojima gotovo četvrt stoljeća dijeli iskustvo o tome kako mentorirati, kako povećati poslovanje, kako se brendirati, kako graditi mostove prema uspjehu pa nastavlja:
– Dakako, i žene i muškarci trebali bi imati jednake uvijete kada je riječ o vodećim ulogama. Moja Norveška je zemlja koja je među najrazvijenijima kada govorimo o rodnoj ravnopravnosti, ali kad pogledamo brojke, one govore da u praksi nije jednako. Tek je 14 posto žena na vodećim mjestima, a uzmemo li primjer burze, tek je 21 posto žena kojima je posao investicija u dionice. I te gospođe, kad investiraju, rade to u malo rizična ulaganja. Ulaganja u dionice visokog rizika – prepuštene su i dalje muškarcima. To će reći da i u Norveškoj, velikim novcem i dalje upravljaju – muškarci. Usto, tek je 0,7 posto izdvajanja kapitalnih investicija u timove u kojima rade isključivo žene. Tome ne bi trebalo biti tako.
POVEZANI ČLANCI:
Autoritet ste za mentorstvo i liderstvo, o čemu se konkretno radi?
– Mentoriranje je partnerstvo u kojem netko iskusniji prenosi svoje znanje na onog manje iskusnog. Vodi ga, podržava, daje mu savjete. A benefit cijele priče je – da se otključava potencijal. Razvijaju se u tom odnosu vještine, povećava se samopouzdanje, dvije se strane povezuju, time raste i osobni razvoj, stječu se liderske vještine, profesionalno napreduju, a povećava se i vidljivost na tržištu, a da ne govorim da se povezuju različite kulture, jača se inkluzivnost. Na kraju, i osoba doživljava napredak, ali napreduje i posao.
Koje su uloge mentora?
– Mora biti organiziran, davati podršku, biti spreman za izazove... Mentor mora, koliko god to može, poznavati osobu koju vodi, mora znati njezin identitet, njezine prednosti, znati koje iskustvo ima, ali i kako se osjeća, koje su joj potrebe. Treba znati i kontekst osobe koju mentorira, odnosno gdje radi, koje prilike joj se pružaju, koji su limiti s kojima se susreće. Treba razmišljati i o kulturi, strategiji, ciljevima i strukturi. Uloga mentora je da dobro važe između intelektualnih i emocionalnih potreba onoga kojeg vodi.
FOTOGALERIJA Zgodna liječnica progovorila o muško-ženskim odnosima: '‘S partnerom vam je isto kao i s kruhom'
Što je zadatak onoga koga se mentorira, odnosno mentija?
– Motivacija je najvažnija. Biti motiviran za razvoj, imati ambicije su nešto što bi trebala biti osnova. Osoba treba znati koji su joj ciljevi, što očekuje, i što će, nakon tog odnosa, dobiti. I vrijeme je važno, jer treba ga investirati u taj odnos, biti atraktivan partner u konverzaciji, pokazati respekt, interes, slušati i pitati svog mentora. Jasno je da mentij mora biti spreman i učiti te preuzeti odgovornosti. Sve je to puno izazova za mentije, odnosno mentijke.
Koje su najvažnije faze u tom procesu prenošenja znanja, odnosno mentoriranja?
– Početna faza je izraditi odnos između dviju strana, a bitno je imati samopouzdanje, slušati, imati empatiju te davati pozitivne povratne informacija. Sljedeća faza je ona u kojoj počinje istraživanje, a zatim je treća faza koja je i najduža, možda i 80 posto vremena, u kojoj se – radi! Na kraju je, jasno, rastanak, ali nakon rastanka obje osobe, i mentorica i mentijka, idu naprijed. Profitiraju iz tog odnosa! Dakako da i velike i male tvrtke imaju itekako koristi ako svoje zaposlenike šalju na slične programe mentoriranja.
Što je važno dogovoriti prije nego se počne raditi?
– Uvijek treba imati temu za sastanak, planirati to unaprijed. Mentorstvo je proces koji traje mjesecima, nekad i godinu dana pa i više. Treba biti i jednostavno, ne previše komplicirati, a čak je bolji i kratak susret, nego da susreta nema, odnosno da se dogovoreni termin preskoči. Mentijka mora biti pripremljena, treba imati pitanja, postavljati ih, a ne samo govoriti o onome što već zna. Mentori mogu, usto, pasti i u zamku, a to je da žele prenijeti mentiju, apsolutno sve što znaju. A to nije dobro! Jer, mentiji su ti koji zapravo vode priču, oni su za “volanom”, oni će pitati što ih zanima. Taj cijeli proces ne mora biti težak niti za jednu stranu, samo treba vjerovati u proces prenošenja znanja.
POVEZANI ČLANCI:
Kako da taj prijenos bude efektivan?
– Laurence J. Peter, kanadski edukator, dobro je to sažeo, pa rekao rečenicu “Ako ne znate kamo idete, vrlo vjerojatno ćete završiti negdje drugdje”. Treba se fokusirati na ono tko ste, koje su vam vrijednosti, što želite postići, i kako ćete znati da ste postavljeni cilj na kraju i – postigli. Ciljeve treba specificirati, pa čak se oni mogu i – izmjeriti. Trebaju biti i atraktivni, ali i realistični. Važno je dogovoriti i tko priprema teme o kojima će se govoriti, tko dogovara nalaske, a tu i biti iskren, pružiti povjerenje i već spomenuto – poštovanje druge strane.
Kako se mentiji mogu pripremiti za mentoriranje?
– Pitati se – što je za mene važno, kakvu podršku trebam, koji su mi izazovi, koje dokumente moram pripremiti, kako ću iz našeg nalaska najviše izvući. Nakon sastanka, treba vidjeti i koje su najvažnije teme o kojima se pričalo, razmisliti u čemu je mentij bio uspješan, u čemu manje uspješan, te koja su nova pitanja koja su se sada nametnula. U tom se odnosu vrlo brzo otkriva u čemu je osoba zaista dobra, što mora dalje razvijati, te što sada, s tim novim iskustvom, zna o sebi i o svojem poslu, a da prije nije znala.
Kakvo vi iskustvo, s terena, imate u mentoriranju?
– Evo vam primjer Udruge medicinskih sestara Norveške. Njima sam vodila mentorstvo. Medicinske sestre bile su, prije nego smo započeli, usamljene na vodećim pozicijama, pred njima je bio niz različitih zadataka, imale su i etičke dileme, nejasna očekivanja, nedostajala im je podrška starijih kolega, često i osjećaj socijalne pripadnosti, pa su teško pronalazile balans između posla i privatnog života. Nakon što smo godinu dana radile, bile su prezadovoljne! Rekle su da se osjećaju sigurnije kao liderice, znale su kako graditi mrežu ljudi s kojima će surađivati, željele su ostati na vodećim pozicijama, tražile su više pozicije, vidjele su sada same sebe kao vođe. Usto, imale su bolji fokus, motivaciju, bile su inspirirane! Najvažnije, zadovoljnije samima sobom. S mnogima sam godinama ostala u kontaktu.
FOTOGALERIJA Ovo su supruge i partnerice naših reprezentativaca: Predivne dame najvjernija su im podrška s tribina