Iako je Andrija Mohorovičić potkraj 19. i na početku 20. stoljeća živio iznimno intenzivan i bogat znanstveni život prepun istraživanja na dva polja, meteorologiji i seizmologiji, a na potonjem je uspio doći i do epohalnog otkrića, početkom 1920., na njegovu veliku žalost i razočaranje, neočekivano je umirovljen. Prije priče o tome kako je i zašto umirovljen dvaput i kako su tekle posljednje godine njegova života, navest ćemo njegovu sveučilišnu karijeru tijekom koje je postao i akademik.
Redoviti član Akademije u 41.
O tome saznajemo iz knjige “Kroz koru do plašta - nove spoznaje o Andriji Mohorovičiću (1857. do 1936.)”, u izdanju HAZU, i to iz pera akademika Mirka Orlića koji navodi da je Mohorovičić nakon prelaska u Zagreb nastavio objavljivati članke zasnovane na podacima prikupljenim u Bakru pa je počeo razmišljati o stjecanju doktorata znanosti na Sveučilištu u Zagrebu te je 18. siječnja 1893. podnio molbu da na osnovi tri prije objavljena članka “bude pripušten” strogim ispitima. I tako su mu na ondašnjem Mudroslovnom (današnjem Filozofskom) fakultetu odobrena sva tri priložena članka. Zatim je “jednoglasno s odlikom” položio strogi ispit iz fizike i matematike te godinu kasnije i strogi ispit iz filozofije, da bi na kraju 15. ožujka 1894. na temelju doktorske disertacije pod nazivom “Rezultati opažanja oblaka u Bakru” bio promoviran u doktora filozofije. To mu je omogućilo da, prošavši s najboljim uspjesima još neke ocjenjivačke postupke, počne i predavati na Sveučilištu. Prvo je dobio dozvolu za predavanje kao privatni docent iz meteorologije.
“Mohorovičić je na Sveučilištu u Zagrebu biran u još neka zvanja. Tako je 1900. postavljen za učitelja meteorologije i klimatologije na Šumarskoj akademiji koja je bila povezana s Mudroslovnim fakultetom, a 29. prosinca 1909. dobio je naslov izvanrednog profesora na Mudroslovnom fakultetu. Početkom 1918. Mudroslovni fakultet izabrao ga je za naslovnog redovnog profesora i predložio Vladi da odobri taj izbor. Iz nepoznatog razloga Vlada to nije učinila, tako da je najviše sveučilišno zvanje koje je Mohorovičić postigao bilo zvanje naslovnog izvanrednog profesora. Kako ćemo vidjeti, postoji mogućnost da je to utjecalo na uvjete pod kojima je umirovljen. Tijekom svih 26 godina djelovanja na zagrebačkom Sveučilištu Mohorovičić je predavao meteorologiju i klimatologiju, a zadnjih 10 godina i seizmologiju. Nastava geofizike koju je uveo na Sveučilište dovela je do nekoliko doktorskih disertacija s temama iz tog područja”, napisao je akademik Orlić nastavljajući da je Mohorovičić rano postao i članom Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Za dopisnog člana izabran je u prosincu 1893., a za redovitog pet godina kasnije, kada je imao 41 godinu. To znači da je akademikom postao kao vrsni mladi meteorolog čije se najveće otkriće još nije moglo ni nazrijeti jer se u to doba još i nije počeo baviti seizmologijom. Kasnije je Mohorovičić, od 1918. do 1922., bio predstojnik Akademijina Matematičko-prirodoslovnog razreda. U to vrijeme događa se i prvo njegovo umirovljenje.
“Odlazak Andrije Mohorovičića u mirovinu nije se zbio na uobičajen način nego se razvlačio nekoliko godina. Prvi ga je put Vlada umirovila uredbom 19. siječnja 1920., ali ga je 29. svibnja 1920. vratila na posao na ‘privremeno službovanje’, a definitivno je umirovljen Vladinom uredbom iz 1922. Upravljanje Geofizičkim zavodom predao je 1. veljače 1922. matematičaru, astronomu i geodetu Branimiru Truhelki”, sažeo je akademik Orlić navodeći i dio jednog Mohorovičićeva pisma iz tog vremena (kolegi Milutinu Milankoviću kojem je svojevremeno kao recenzent i predstojnik Akademijina razreda podržao objavljivanje knjige) iz kojeg se jasno razabire da je svoje umirovljenje smatrao nasilnim činom.
“Ovih sam dana dobio od naše vlade nalog da predam svoje papire za penzioniranje. Pošto ne znam nikakova razloga zašto me se penzionira baš sada u ovako teškim vremenima, a sposoban sam još uvijek za svoj rad, tako da sam se nadao da ću moći sudjelovati kod uređenja meteorološke službe u našoj državi, dolazi mi ovaj udarac kao hvala za moj više nego 30-godišnji rad na tom polju”, napisao je Mohorovičić iz čijih riječi zrači razočaranje i povrijeđenost. Nakon ovakva čina nameće se pitanje – zašto je to učinjeno, i to čovjeku koji je tako puno pridonio domaćoj i svjetskoj znanosti. Akademik Orlić piše da se o razlozima takva neobična načina umirovljenja može samo nagađati, pa nastavlja:
“U to su vrijeme nacionalnost i političko uvjerenje silno utjecali na donošenje odluka o zaposlenju srednjoškolskih i sveučilišnih profesora. Mohorovičić je, kako kaže njegov sin, “nacionalno bio uvijek pravi Hrvat, što je ostao i do svoje smrti, iako to nije bilo oportuno”, što bi moglo upućivati na jedan od razloga za prvo umirovljenje. Na tu mogućnost ukazuje i činjenica da je B. Truhelka, njegov nasljednik na položaju upravitelja Geofizičkog zavoda, bio uvjereni jugoslavenski unitarist. S druge strane, prilikom drugog umirovljenja Mohorovičić je ispunjavao tadašnje formalne uvjete za mirovinu i kada su u pitanju godine života i godine rada.
No, to je umirovljenje, uz to što ga je pogodilo i kao čovjeka i kao radišnog znanstvenika, donijelo Mohorovičiću još jednu muku. O čemu se radi opet doznajemo od akademika Orlića koji piše da je Mohorovičić, unatoč povezanosti s Akademijom i Sveučilištem, umirovljen u svom osnovnom statusu srednjoškolskog profesora, što mu je donijelo više nego skromnu mirovinu koja je odgovarala plaći školskog podvornika. Stoga je u jedan mah JAZU predložio nadležnom ministarstvu da mu se – kao pravom članu Akademije i u skladu sa zakonom o činovnicima i namještenicima – mirovina izjednači s mirovinom redovitog sveučilišnog profesora. I tim je povodom Mohorovičić pisao Milankoviću: “Ja sam već preko 25 godina redovni član Akademije, a penzioniran sam god. 1921. iza 42 godine efektivne službe. Poznat sam dobro na strani po svojim radovima o seizmologiji, o čemu se možete osvjedočiti iz svakog modernog udžbenika seizmologije. Radio sam dosta i na polju meteorologije, a bio sam 30 godina upravitelj ovdašnjeg Zavoda za meteorologiju i geodinamiku. Sada imam svega sa dodacima 2250 D penzije, a sa 69 godina i još bolesne supruge ne mogu privatno da što privredim”.
Za usporedbu, akademik Orlić navodi da je mirovina redovitog sveučilišnog profesora tada iznosila oko 6000 dinara mjesečno, što znači da bi se Mohorovičićeva primanja otprilike trostruko povećala da je prijedlog Akademije prihvaćen. No, ministarstvo prijedlog nije prihvatilo pa je Mohorovičić “živio pod stare dane prilično teško i siromašno”. A zašto ministarstvo nije uvažilo taj prijedlog – ne zna se. Pretpostavka je da se za veću mirovinu tražilo da umirovljenik bude ne samo član Akademije nego i redoviti sveučilišni profesor, a taj potonji uvjet Mohorovičić nije ispunjavao jer prethodna vlada nije potvrdila njegov izbor za nastavnog redovnog profesora. Uz to, Mohorovičić nije bio zaposlen na Sveučilištu pa je i to moglo poslužiti kao argument za odbijanje.
Smrt od upale pluća
“Kako bilo, može se reći da način na koji je Mohorovičić umirovljen jasno pokazuje utjecaj birokrata koji nisu mogli ili željeli shvatiti njegove izuzetne zasluge na znanstvenom, stručnom i nastavnom planu”, zaključuje akademik Orlić. Usprkos svim tim nevoljama, neumorni i nepokolebljivi Mohorovičić ostaje i dalje znanstveno aktivan te svoj posljednji znanstveni članak objavljuje 1926. u vrhunskom međunarodnom časopisu iz područja geofizike. Istodobno, Geofizički zavod, koji je on uspješno vodio tijekom 30 godina uzdigavši ga među vodeće takve ustanove u svijetu, jako je nazadovao. To potvrđuje i novinski članak iz 1924. u kojem se govori o “strašnom stanju Geofizičkog zavoda na Griču” koji je pod upravom dr. Branimira Truhelke došao na “rub propasti” jer je nakon 30-godišnjeg rada Mohorovičića, koji je stekao neprocjenjive zasluge za Geofizički zavod te je na njemu “tako reći izgubio očinji vid”, Zavod preuzeo “jedan skroz i skroz nesposoban i nemoguć čovjek – dr. B. Truhelka, kojemu je, kao nikome, uspjelo u tri godine da sravni sa zemljom sav mukotrpan i plemeniti rad dr. Mohorovičića koji je taj institut opće podigao i koji je stekao svjetski glas”. Članak završava apelom o tome kako je “posljednji čas” da se nešto učini za spas zavoda. Da apsurd bude veći, u vrijeme kada Mohorovičić mora čitati ovakve tekstove o Zavodu u koji je bespoštedno uložio svu svoju energiju i znanje, njegove znanstvene savjete zahvalno i s velikim poštovanjem primaju američki kolege. Andrija Mohorovičić umro je 18. prosinca 1936. “na upali pluća” te je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj.